TESANJ.NET stranica grada
Zapis uz 60. rođendan Ibrahima Jukana, a povodom koncerta
u CKO Tešanj 14.3.2015. godine – u programu Tešanjskog proljeća
Onako kako su stećci svjedokom srednjovjekovne povijesti Bosne, tako je i sevdalinka uzvišeni sublimat onog doba koje je naslijedilo bosansko srednjovjekovlje. To je, naravno, vrijeme od četiri i po stoljeća osmanske Bosne. U tom smislu, za mene je najuvjerljivija definicija sevdalinke ona koju je dao profesor Muhsin Rizvić, a on genetsku jezgru sevdalinke vidi u sintezi širine slavenske duše i intenziteta orijentalne doživljajnosti.
Ona je, dakle, duhovna ostvarenost što u sebi sublimno sabire višestranost, polifonost bića Bosne. A svjedoci smo i trpimo konstantna nastojanja da se to biće osiromaši i svede na samo jednu, ovu ili onu, boju u spektru. Za mene je, stoga, ustrajavanje na filozofiji sevdalinke istovremeno i čin insistiranja na općenitoj bosanskoj pluralnosti. I dok god se iskreno vraćamo duhu sevdalinke kao izrazu duha cjeline Bosne, ne možemo biti beznadežni. Jer, djelovanje umjetnosti sevdalinke mjerljivo je u vremenu i prostoru – kao otpor silama jednostranosti i destrukcije što djeluju i u muzici. Onako kako djeluje i duh drugih muzičkih fenomena čiji je iskaz, uz ostalo, zasnovan na prepletu različitosti. Stoga i svaka nova istinska afrimacija sevdalinke također predstavlja doprinos u boju za cjelinu bića Bosne – u svakovrsnoj, kroz stoljeća trajućoj otvorenosti tog specifikuma, ma kako mi to eventualno i ne razumjeli. Međutim, razumiju to neprijatelji bosanske vjerodostojnosti koji i u muzici nameću matricu isključivosti na kojoj bi se imala zasnivati naša budućnost.
I kao što pjesnici ustrajno tragaju za duhom bosanskog srednjovjekovlja kako bi omogućili da barem naslutimo taj naš davni civilizacijski etimon (u čemu je, dakako, najveća magija ona Maka Dizdara), tako u novom vremenu i mnogobrojni interpretatori sevdalinke kreću na izazovni put vlastitog oživljenja ovoga autentičnog bosanskog ostvarenja. U tome se zbivaju svakovrsne stvari: i zloupotrebe, i iskrivljenja koja proizvode oni što ne razumiju ni duh ni emociju ni posebnost ovog dragulja iz bosanske sehare – a sračunati su na ovakav ili onakav lični šićar. Ali, srećom, rodili su se i sevdalinci odano pristupili i oni velikani koji omogućuju da ovoj pjesmi, njenoj vrijednosti i njenom trajanju, oni prvi ne mogu bitno nauditi. Neću ih nabrajati, jer svi znamo ko su ti veliki, lucidni interpretatori poezije sevdaha.
Iz moga osjećanja i moga skromnog znanja, iz moje rezonatorske kutije – pokušat ću, bez velikih pretenzija, u dvije-tri rečenice iskazati zašto ja smatram da i sevdalinka Ibrahima Jukana predstavlja izuzetan umjetnički čin. A vidim to, prije svega, u jedinstvenosti boje njegovoga glasa i u intonaciji, odnosno modulaciji koja, barem mene, intenzivno i uvjerljivo vodi u blizinu, u dosluh sa samom suštinom ovog racionalno ipak nedohvatljivog fenomena – koji nasljeđujemo i koji nas, makar toga i ne bili svjesni, uz posve malobrojne druge civilizacijske elemente, presudno određuje u našoj bosanskoj autentičnosti. Postoji u Ibrahimovom glasu, inače savršeno čistom u blistavoj dikciji i artikulaciji, još nešto što je potpuni specifikum: to je stanovita “napuklina”… Ta nijansa kao da, zapravo, i jest ona tajanstvena fuga kroz koju se nazire dubina vremenitosti same sevdalinke i kao da upravo ona, dostupna tek posebno tankoćutnom uhu i sluhu, omogućuje samosvojnost i, posigurno, neponovljivost ove Jukanove specifične duhovne arheologije posredstvom koje on na vidjelo suvereno i, za mene, vrlo uznemirujuće iznosi sevdalinku iz tmine davne bosanske proteklosti – oživljavajući dramatiku jednoga našeg nestalog svijeta, od kojeg je, ipak, očuvan ovaj moćni umjetnički supstrat što se sevdalinkom zove.
Tradicija se mora uvijek iznova spoznavati, osvajati i samjeravati sa svojom životnom energijom, sa svojim dahom i svojim darom, jer nikome nije data “na pladnju”. U ovoj izvedbi sevdalinke ja istovremeno, u plodonosnom prepletu, osjećam puls baštine sevdaha i djelovanje osobenog Jukanovog talenta – i to je ono što je za mene kod Ibrahima najvrednije. To je misterij, i to je magija umjetnosti. A Ibrahim Jukan tumačenjem sevdalinke pokazuje da on nedvojbeno jest umjetnik. Stoga smatram da je dragocjena ova gesta na koju se odlučio kao već zreo, a u sevdalinci materijalno bezinteresan interpretator.
Za nas u Tešnju posebna je radost i čast to što je Ibrahim želio da prva promocija njegovog albuma Sevdah na Jukanov način bude upravo ovdje. Hvala mu na tom iznimnom daru, i sretan mu bio šezdeseti rođendan…
