TESANJ.NET stranica grada
“Za mnoge od nas Bosna nije samo domovina, Bosna je ideja.
To je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija, mogu živjeti zajedno”
Alija Izetbegović na Skupštini UN-a 1994. godine
Veoma je korisno sjećati se Predsjednika r. Alije Izetbegovića. Sjećanje na Predsjednika Izetbegovića donosi tugu i ponos. Tugu – jer nije više s nama. Ponos – jer je Bosna i Hercegovina imala lidera koga je poštovao gotovo cijeli svijet. Ako bih, sa dvije riječi, htio ukazati na prioritete u životu Alije Izetbegović onda bi to bili sloboda i pravda za sve ljude. Čitav svoj život je Alija Izetbegović posvetio toj borbi, demonstrirajući pravo čovjeka da slobodno misli, da bude slobodan u svom izboru: političke ideje, vjere ili nečeg drugog. Nikada se nije pomirio s tim da to treba vlast ograničavati, ni kada je bio daleko od vlasti, ni kada je bio na njenom čelu.
S druge strane, ako bi tražili borbu za Bosnu i Hercegovinu, Bošnjake, vjeru, ravnopravnost i poštivanje različitosti u jednom čovjeku opet bi našli ime Alije Izetbegovića na čelu te liste. Predsjednik Alija Izetbegović je bio na čelu odbrane Bosne i Hercegovine u najtežim godinama njenog opstajanja. Nikada nije klonio duhom, i nikada nije napustio Sarajevo zbog svakodnevne fizičke opasnosti da bude ubijen kao i svaki građanin Sarajeva u vrijeme opsade. Iako je priznao da je rušenje Starog mosta u Mostaru u njemu bilo na trenutak slomilo nadu u pozitivan ishod borbe, kao i genocid u Srebrenici. Nije mogao vjerovati da ljudi mogu nositi tako duboku mržnju u sebi, i da mogu tu mržnju pretvoriti u nezamislivo zlo.
Ali nakon što je rat zaustavljen, kada je sporazum o miru pretvoren u mir, i pored svih strahota koje su se dogodile, Predsjednik Alija Izetbegović je još 1996. godine izjavio: “Ako hoćemo Bosnu i Hercegovinu onda ne smijemo previše podcrtavati nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Trebamo pokušati da budemo ako je moguće Bosanci ubuduće što više, ne zaboravljajući naravno nikada ono šta smo, ne zaboravljajuci svoje tradicije. Niko ne treba da zaboravlja svoje tradicije i nigdje nije uvijet da budete dobar Bosanac, da zaboravite svoje tradicije. Upravo obrnuto stoji stvar. Svako treba da njeguje svoje tradicije ali i da njeguje jedan ideal bosanske države.” Nije teško danas tako govoriti, ali tada dok su rane bile sasvim svježe, Izetbegović je gledao jasno u budućnost. Duboko je bio svjestan i siguran da se prošlost ne smije zaboraviti ali i da se ona ne može promijeniti, niti se u njoj može živjeti. Ostala je samo budućnost, i odmah je hrabro i odlučno ukazao na smjer kojim se treba kretati.
Poruke Predsjednika Alije Izetbegovića su tako snažne i tako trajne da je prava šteta da nijedan medij u Bosni i Hercegovini nije afirmisao te poruke kao univerzalne vrijednosti za Bosnu i Hercegovinu. Ali ne radi se samo o medijima, to nije činio niko drugi. Čak ni SDA, čiji je osnivač bio upravo Alija Izetbegović. Teško se može objasniti zašto je to tako.
O Aliji Izetbegoviću su mnogi govorili u superlativu, od akademika Ivana Supeka do Pjera Žalica, od Abdulaha Sidrana do Dine Merlina, od Paddy Ashdowna do Wesley Klarka, od Ričarda Holbruka do Tayipa Erdoana. Ovakav spisak je predug. U Bosni i Hercegovini djeca u školama ne znaju ko je bio Alija Izetbegović. Čini se s vremena na vrijeme da se više promovišu pravomoćno osuđeni ratni zločinci, nego jedan od najvećih promotora borbe za ravnopravnost i slobodu, za opstanak. To jeste za čuđenje, i jeste pouka da se to mora promijeniti. Prije svega oni koji su stajali sa Predsjednikom Alijom Izetbegovićom pod istom zastavom u odbrani Bosne i Hercegovine trebaju preuzeti odgovornost. Trebaju odlučnije, hrabrije i snažnije nastaviti borbu za slobodu, ravnopravnost i pravdu svih ljudi izgradnjom snažnih institucija Bosne i Hercegovine, ali i na svim nivoima javne uprave.
I Tešanj ima posebnu obavezu jer “Ključevi grada Tešnja”, najvećeg općinskog priznanja, nalaze se u spomen sobi Alije Izetbegovića u Sarajevu.
