Život je test

“Ko hoće nešto da učini, nađe način,
ko neće ništa da učini, nađe opravdanje.”

Picaso

Znati a ne raditi nije korisno, raditi a ne znati može donijeti veliku štetu. Važno je znanje i rad integrisati u primjere dobrih praksi koje će moći koristiti poslije, i koje će se moći poboljšavati u kontinuitetu. Ovaj princip važi za neposrednog izvršioca, za nekog ko je na čelu organizacije kao i na sve između toga, ali i za svaku organizaciju. On važi i za intelektualce, i svaku vrstu zanimanja. Ovaj princip je važio u cijeloj historiji čovječanstva.

Puno znanja a malo rada ne dovodi do primjera dobrih praksi, uglavnom dovodi do primjera arogantnog odnosa prema okruženju. Malo znanja i malo rada vodi primjeru žrtve u kome niko drugi nije prav, i svako je drugi kriv za stanje u kome se neko nalazi. Ostalo su razlike i nijanse između.

Ostaje treći veoma važan faktor – volja. Odkud nekom volja za učenjem, za sticanjem znanja a da nema volje da to znanje primjeni, da radi? Ili odkud volja nekom da puno radi, a što se tiče znanja koliko god da usput uhvati smatraće dovoljnim? Ili odkud nekom nedostatak volje i za znanjem, i za radom? Jasno je da ovo pitanje ulazi u područje ljudskih motiva, iza kojih stoje namjere. Nema akcije bez namjere (osim kada čovjek spava, kada je u nesvjesnom stanju i kada impulsivno reaguje).

Ljudi su dobili na dar sposobnost spoznaje, razumijevanja, sticanja znanja i dizajnirani su tako da to mogu primjeniti tokom svog života na Zemlji. U isto vrijeme im je kao dar data sloboda. Veliki su to darovi. Rekao bih da su toliko veliki da ljudi često nisu svjesni te veličine. Niti odgovornosti prihvatanja tih darova. Ljudi svojom sopstvenom namjerom, uglavnom svojim slobodnim izborom, kreću u akciju. Možda i nije potrebno, ali da napomenem, čovjek to radi u okviru okolnosti u kojim živi – u okviru tekuće stvarnosti. Čovjek ne može živjeti izvan toga. To je radni okvir za svakog čovjeka i svaku ženu na Zemlji.

Dijete se rađa u porodici, bogatoj ili siromašnoj, ili između toga. U raznim dijelovima svijeta gdje su uslovi različiti, i nasljeđe različito. Dijete se odgaja u porodici i uči šta je ispravno a šta pogrešno, uči se da svačije pravo treba poštovati, uči se radu i smislu života, i taj odgoj nastavlja kroz obrazovanje. Doduše, danas mnogo manje odgaja porodica dijete a mnogo više elektronski svijet globalnih informacija. Čovjek se obrazuje s namjerom da stekne neka znanja, opredjeljuje se za neka specifična područja kako bi bio osposbljen raditi kao medicinski radnik, tehničar, bravar, stolar, vlasnik kapitala…ili ljekar, inženjer, informatičar, pravnik, ekonomista, profesor, poslodavac…

Pa gdje je čovječanstvo stiglo sa svojim izborima danas? Uglavnom je ogromna većina okrenuta borbi za život na Zemlji kao da će na njoj uvijek ostati. Novac je na prvom mjestu. Što više novca – lakše je živjeti, lakše je djecu školovati, lakše se liječiti, lakše je ispunjavati želje, lakše je uživati,… Kako doći do novca? Odgovor ogromne većine po onom kako rade je: što brže i što lakše. Malo kome ie prioritet sticanje imovine na ispravan način, poštivanje tuđeg prava, uspostavljenje društvenih prava jednakih za sve a ne da više društvenih prava ima onaj ko ima više novca, uključujući i pravo na liječenje.

Čovjek s namjerom pravi izbor i da bude vjernik ili nevjernik, što ga dovodi u novi radni okvir poštivanja pravila koje taj izbor donosi. Na žalost, ljudi odaberu da vjeruju a ne slijede ono što su izabrali jer malo znaju. Kao što su oči i vid pretpostavka gledanja, tako je i vjerovanje za vjernika pretpostavka načina življenja. Uz to, veoma često, neki površno – pa čak i pogrešno, interpretiraju riječi Gospodara svih svjetova. Ili šta više, uzimaju sebi za pravo da sude ljudima za ono što će samo On, Stvoritelj, Bog, Svemilosni,… Allah suditi svojim stvorenjima. U isto vrijeme daju mali doprinos i malo čine da se uspostavi društvena etika koja će pravo svakog čovjeka i žene štiti.

Niko ničije namjere ne zna, ali oni koji vjeruju trebali bi znati da će za te namjere Jednog Dana sigurno odgovarati. Ipak, ljudi dok žive na Zemlji vide posljedice. Vide one koji govore da znaju a ne rade ono što znaju. Vide one koji rade a da ne znaju zbog čega to rade. Vide sebičnost kao svakodnevnu, normalnu pojavu a to nikada nije bila vrijednost, i neće nikada biti. Cijeli kosmos funkcioniše s mjerom, samo čovjek djeluje po svojim prohtjevima. Naći mjeru znači pronaći svoj mir i zadovoljstvo životom. Sreća može biti vezana za novac, ali sreća najčešće kratko traje. Unutarnji mir i zadovoljstvo se ne postiže novcem nego traženjem mjere. Kao što bi rekli nekom ko ruča nekoliko puta na dan da je proklet, tako je prokletstvo i nadmetanje u kupovini skupocjenih automobila, mobitela, odjeće, … ako nema svoju opravdanu funkcionalnu potrebu. Ili bar tako djeluje gledano sa strane. Ako je motiv za učenjem i radom novac, moć, uticaj ili ako čovjek živi život s namjerom da dođe do novca, moći, uticaja to neće dobro završiti po čovječanstvo. Iz prostog razloga što su to opasni motivi za čovjeka. Takvi motivi su sposobni ugušiti u čovjeku osjećaj onog što je ispravno, zamagliti i opravdati sve što učini, i što bi narodna izreka kazala: dušu đavolu prodati.

Za svijet je možda kasno ali nije kasno ni za kog pojedinačno. Svako treba sam preispitati svoje namjere, tražiti znanje i znanje primjeniti radeći naporno i istrajno. Svako prema daru koji mu je darivan. Niko nije dužan više od toga, a svako je odgovoran za manje od toga. Život je test za svakog.