Lična stvar

Vidim strukturu, ali ne mogu si predočiti tvorca te strukture.
Vidim uru, ali ne mogu zamisliti urara.
Ljudski um ne može pojmiti četiri dimenzije,
pa kako bi onda mogao pojmiti Boga,
pred kojim su hiljade godine i hiljade dimenzija kao jedno?

Albert Ajnštajn

Može se komotno kazati da su odrasle mnoge ovovremene generacije u okolnostima javnog poimanja da je vjera lična stvar. To bi onda značilo da je i nevjera lična stvar. Slušajući argumentaciju prof. Nouman Ali Kahna da islam nije lična stvar, pitao sam se kako to javno pojasniti i da bude ispravno prihvaćeno?

Dakle, prvo pitanje: može li vjera zaista biti lična stvar? Vjera i nevjera su lični izbor, i tu nemam nikakve dileme. Ne bi trebalo biti nikakve prisile onih koji vjeruju na one koji ne vjeruju, niti onih koji ne vjeruju na one koji vjeruju. To je veoma fer, i korektno. Ali ako se krene dalje naići će se na mnoge dileme, otvorena pitanja i potrebu da se traže zajedničko razumijevanje kako vjera ne bi ostala, poslije ličnog izbora, i lična stvar. I upravo dok razmišljam o ovome, ovih dana ispilivala je tema o zabrani nošenja hidžaba, obavljanju džume-namaze… uposlenim u nekim veoma značajnim institucijama Bosne i Hercegovine, i drugih religijskih simbola.

Kako u svom komentaru piše Sanja Vlaisavljević: A ako je hidžab problem, onda je problem i sa poštivanjem temeljnih ljudski prava i sloboda. Nositi hidžab ne znači staviti na sebe ukrasni predmet koji se skida i mijenja po potrebi. Ne može se žena koja odluči nositi hidžab povremeno ili privremeno toga odricati, jer bi time direktno kršile riječi Uzvišenog “Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora da, kada Allah i Poslanik njegov nešto odrede, po svom nahođenju postupe”(El-ahzab, 36). Ako se pak traži od njih da krše pravila vjere, onda je to najočitije skrnavljenje nečije vjere. Ugrožavanje i diskriminacija.

Ako je zabranjeno nositi križ na sudu onda vjerniku oduzimamo ono što mu je sveto, jer nositi križ za kršćanina je “Božja snaga i Božja mudrost”. Kristov poziv svim onima koji žele poći za njim glasi upravo: “Tko želi poći za mnom neka uzme svoj križ i slijedi me”. ”

Upravo mi je ovaj komentar g-đe Vlaisavljević pomogao. Jer kada neko odluči da bude vjernik onda on preuzima svjedočenje o postojanju Boga, o potčinjavanju Božijim naredbama i zabranama (granicama), o preuzimanju velike odgovornosti da će svojim govorom, ponašanjem i djelovanjem biti primjer dobre prakse na Zemlji, da će biti primjer dobrog dijeta, brata, sestre, majke, oca, učenika, studenta, kolege, radnika, rukovodioca, da će vjerovati i činiti dobra djela. Ili, drugim rječima kazano, da ispunjava propisane vjerske obaveze, da poštuje granice, da u skladu s tim manifestira svojim govorom, oblačenjem, djelovanjem svoj život – u privatnom i društvenom prostoru. Tražiti od vjernika da sve to bude njegova privatna stvar značilo bi izopćiti vjernika iz društvenog života. A pravo vjernika da se u društvenom životu može ponašati u skladu sa vjerskim propisima garantuje Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i Opća deklaracija UN-a o pravima čovjeka? I u jednoj i u drugoj stoji da imaju i pravo i slobodu da vjerovanje ispolje “javno ili privatno”.

Ali da bi to postala društvena praksa u bh okolnostima, da bi javnost bez predrasuda mogla artikulisati da vjera nije lična stvar, potrebno je mnogo više razumijevanja i vjernika, i onih koji to nisu. Vjernici imaju obavezu da učine mnogo više napora kako bi bili primjer dobre prakse u društvenom životu, da demonstriraju ljubaznost i nesebičnost, požrtvovanost i istrajnost, da uz vjerovanje više uče i više rade, kako bi drugi rekli: svaka čast. Time bi, nadati se, postigli veći ugled kod drugih ljudi, i kod Boga. Jer Bog je slao Svoje poslanike, vjerovjesnike, i uputu o istini ljudima, na kraju svim ljudima, ali je granice postavio vjernicima.

Sa aspekta Stvoritelja, stvar je jasna. Stvoritelj, ne samo da je stvorio kosmos i svjetove, nego je čovjeku dao počasno mjesto te ga upoznao na prikladan način o svrsi tog stvaranja. Onda je ostavio čovjeku da odluči: hoće li to negirati i raditi po svome, ili će to prihvatiti i slijediti Stvoritelja. Onaj ko odluči prvo, s njim će se Bog obračunati na Dan obračuna. Bog nije ostavio drugom čovjeku da taj obračun pravi s onim koji ne vjeruju. To je Njegovo, Stvoriteljevo, Božije pravo. Vjernici, oni koji su to odlučili svojom voljom, sopstvenim izborom, su dobili mnogo više instrukcija koje trebaju slijediti da bi se red na Zemlji održao, i da bi zaslužili Božiju milost. Iz te perspektive, za nered na Zemlji neuporedivo veću odgovornost imaju vjernici. Makar različito vjerovali. I oni će za to svoje vjerovanje polagati račun Bogu. Nije svako vjerovanje isto, ali Bog će dosuditi onim koji su vjerovali jesu li to činili onako kako je On dao da se čini, ili su to radili drugačije. Bog voli da se istina širi, a laž zabranjuje. Bog zabranjuje da čovjek čovjeka eksploatiše, i da se nered na Zemlji čini. Bog naređuje da se čini dobročinstvo. Bog ne voli zločinitelje, a voli dobročinitelje.

O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kada ni vi sami ne biste to primili, osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan. (Qur'an, 2-267).

A Bog ne traži ništa od vjernika da čini loše protiv drugih ljudi. Naprotiv, naređuje vjernicima da čine dobro svim ljudima koji se ne bore protiv njih, svim ljudima koji ne napadaju vjernike, koji ne zabranjuju vjernicima da ispoljavaju svoju vjeru. Ali očigledno je da niko nikome ništa ne poklanja, za sve se svako treba izboriti, jer ljudi su različiti, vjernici su različiti, nevjernici su različiti,…

Borba će trajati do Sudnjeg dana, bilo bi korisno za sve da ta borba ostane u okvirima afirmacije sopstvenih prava a ne negiranja prava drugih.