Prof.Amira (Ajanović) Hažibegović

Vrijeme neumitno prolazi i drage nam osobe uzima. Prošlo je sedam dana kako je naša draga profesorica Amira otišla zauvijek…

U Monografiji Gimnazije ,,Musa Ćazim Ćatić” ostalo je zapisano: ,,Rođena sam u Tešnju. Završila sam gimnaziju u Travniku, Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu. Radila sam u početku osnivanja Gimnazije ‘Musa Ćazim Ćatić’ i radim i sad.”                                                                    U ove ti rečenice profesorica je opisala sebe, skromno, preskromno. Znamo da je bila prvi profesor u Tešnju, radila sa prvom generacijom, sada već davne 1961.godine. Te davne 1961.godine mlada, poletna, ambiciozna profesorica hemije i biologije učestvovala je u osnivanju Gimnazije ,,Musa Ćazim Ćatić”. Život je nepredvidiv. Životni put odvodi je u Donji Vakuf i to je rastanak sa Tešnjom, ali ne i sa prosvjetom. Često je govorila da je to njen najljepši dio života. Kada se u Bosni i Hercegovini dogodio rat vratila se sa svojim suprugom Dervišom i sinom Midhatom u svoj Tešanj i odmah angažovala u školi. Uz velika odricanja i  bez novčane nagrade, ali iz velike želje da obrazuje mlade, uz nadljudske napore i sve nedaće koje prate rat dala je svoj nemjerljiv doprinos. Provela je svoj radni vijek u službi jednog boljeg vremena obrazujući mlade ljude pripremajući mnoge generacije za budućnost. ”Starije” kolege koje su imale tu čast da rade s njom uvijek je koriste kao primjer iskrenosti, suzdržanosti i pravde… primjer uspješne žene u svakom pogledu. Njeni učenici, sada već priznati i poznati poslovni ljudi sa zadovoljstvom se sjećaju svoje profesorice hemije i biologije. Međutim, neumitna smrt zauvijek je odnijela našu dragu profesoricu Amiru. Njeno posljednje boravište je Donji Vakuf – Kopčić. Tako je ona željela. Uvijek je govorila da se najljepši dio njenog života zbio baš u Vakufu. Pored brojne rodbine i prijatelja njenoj dženazi bilo je prisutno i mnogo njenih učenika koji su došli da je isprate na njenom posljednjem putu.

Bogatstvo prosvjetnog radnika je u tome da može proći mnogo, mnogo godina, a da te ljudi poštuju i cijene i nikad ne zaborave. Ljudi budu i odlaze, a djela ostaju.

Neka je vječni rahmet njenoj duši.

                                                                                             Kolektiv Gimnazije ,,Musa Ćazim Ćatić”