Bosanski patareni, katari, bogumili iliti babuni

Ko su danas bosanski katari, bosanski patareni, pa bosanski bogumili, iliti bosanski babuni iz tih vajnih ”komšijskih” krivotvorenih dokumenata iz njihovih arhiva

Bosanski patareni, katari, bogumili iliti babuni

Rodni narod Bosne u komšijskim krivotvorenim povijesnim knjigama

Danas, opće prihvaćeni naziv, od strane bošnjačke zvanične povijesti, za stare bosanske žitelje, za njene Bošnjake, a koje su evropski kršćani, iz antagonističkih razloga, kroz srednja stoljeća, nazivali patarenima ili pak katarima je Bogumili. Sa vjerskog aspekta, od evropskih kršćanskih velikodostojnika, a u cilju vjerske diskreditacije isti su nazivani još i hereticima, a to iz razloga što su, kako, italijanski patareni, francuski katari, tako, i Bosanski bogumili imali sasvim drugačiji pristup vjerovanju u odnosu na, njih, evropske kršćane, a na kome su-tom vjerovanju, svi dokumentovani ”heretici”, kroz rana i srednja stoljeća, održavali vlast.

Mada je bogomil (bogumil) termin koji je tek polovinom XIX. stoljeća počeo koristiti hrvatski katolički povjesničar dr. F.Rački i to za vjernike , kao, ”Bosanske crkve”, a onda je to prihvatila i povijesna znanost bivših Jugoslavija i tako se počeo koristiti kao termin kojim su, po vjeri, nazivani najbrojniji bosanski žitelji iz tzv. pred Turskog perioda. Međutim, u većini kršćanskih srednjovjekovnih dokumenata, ovi su najčešće nazivani patarenima ili pak katarima.

Jedna od teorija o bogumilima, kao dualističkim vjenicima, koji su, kao, slijedili učenje nekakvog Bugarskog popa Bogumila, je, isto tako, teorija koju su uspostavili krščćanski povjesničari koji nisu mogli, a niti htjeli, prihvatiti činjenicu o razvoju evropske civilizacije na izvorima Monoteizma, jer bi prihvatanjem te teorije bogumili bili monoteisti i tako bi otpala kršćanska teorija o uspostavljanju evropske civilizacije na Kršćanstvu. Za kršćanske povjesničare prvi doticaj balkanskih naroda sa nekom od monoteističkih vjera, bilo je onda kada su, za njih, Turci osvajali balkanske zemlje i onda na silu obraćali kršćane, ali i ove dualističke vjernike, na Islam. Međutim, to povijesno nije bilo tako, ali je povijesnim konstrukcijama uspostavljeno i zato imate svakojake konstrukcije i izmišljanja o karakteru vjerovanja Bošnjaka.

Kako pod Bogumilima, u određenom kontekstu rada, podrazumijevam najmnogoljudniji bosanski narod, onda to, u datom kontekstu pišem velikim slovom, mada je i sam naziv proistekao-vezan za njihovu religijsku pripadnost, a ne za etnikum.

Povjesničari navode da su u predosmanskom periodu Bogumili održavali i vlast preko, kako oni kažu, Bosanske crkve koja nije bila kršćanska, jer je, kroz prikazane ”dokumente”, bila heretička. I što je najbitnije, življena povijest je zabilježila da ih, kroz srednja stoljeća, niko nije mogao mrdati-prognati iz njihove Bosne, što bi trebalo da navodi na zaključak da su bili dobro državno organizovani, a situacija u kojoj su bili i kroz Osmansko carstvo, kada su se u potpunosti organizovali u cilju održavanja monoteističke islamske vlasti, ide u prilog ovoj tvrdnji. Kako u vojnoj tako i u civilnoj hijerarhiji, kroz osmanski period, bili su itekako prisutni, a to ne bi bilo da i duhovno nisu bili opredjeljeni za takav način života.

Kada im je, kroz srednja stoljeća , od novonastalih evropskih kršćanskih crkvenih država dobro zaprijećeno i uveliko prigustilo, da su mogli ostati bez svoje Bosne i biti prognani ali i pokrštavani, oni su se, iz bezbjedonosnih razloga, polovinom XIV. stoljeća udružili u Islamski Komonvelt-Osmansko carstvo sa ostalim muslimanima Balkana: Bugarima, Grcima, Albancima, Srbima, Makedoncima, Hrvatima, ali i Mađarima a koje su sve organizovali Turci, a ne da su od Turske osvajani, te da su koncem XIX. stoljeća, nakon rastakanja Islamskog komonvelta-Osmanskog carstva i priključivanja Bosne u Austrougarsku i dalje, u Bosni, bili najbrojniji bosanski narod.

Činjenici je da se ti tzv. Bogumili, kroz srednja stoljeća, nisu nigdje mrdali iz svoje Bosne. Dakle, da kroz srednja stoljeća nisu okupirani od evropskih kršćana, kao što se to dešavalo sa ostalim evropskim narodima-državama, sa Zapada Bosne, pa da budu ubijani, prognani i pokrštavani. Činjenica je i to, da bi kroz srednja stoljeća opstali na svojoj baštini, morali su tražiti rješenje za svoju održivost i iz tih razloga udružili su se sa ostalim balkanskim narodima, a muslimanima, u zajedničku državu Osmansko carstvo. Isto tako činjenica je da su kroz Austrougarsko vladanje, kada je dokinut Hilafet, bili bosanski najmnogoljudniji narod, da bi tek u Jugoslavijama kada je počelo njihovo negiranje od strane k(h)ršćanskih povjesničara dobijali razno razna imena te iz razloga denuciranja i negiranja kao državotvornog bosanskog naroda izmišljana im je koje kakva dualistička duhovnost i nazivi.

Hem, što ranije nisu iz Bosne progonjeni, naprotiv, po tvrdnjama istih tih povjesničara oni su se u Bosni koncentrisali što iz Dalmacije, što iz Srbije, tako da njihov trag nije mogao nestati. Kako ih već 120 godina, od kako se izučava ova krivotvorena povijest, nema kao žitelja u Bosni, šta bi sa njima? Gdje nestadoše? Ili, bolje postaviti pitanje: Ko su ti bosanski Bogumili, iz iz tih vajnih dokumenata, danas ?

Zasigurno, Bogumili iz tih srednjih stoljeća nisu današnji katolici Bosne, jer katolici Bosne su dobili Ahdnamu 1463. godine od sultana El. Fatiha da mogu nesmetano ispoljavati svoju vjeru, a za Bogumile piše se da su, za Fatihovo vrijeme, islamizirani. Dakle, u Bosni je, u srednjim stoljećima, osim tih tzv. Bogumila, bilo i katolika. Nisu ni bosanski pravoslavci, jer pravoslavci, prema tvrdnjama srpskih pravoslavnih historičara, nisu bili babuni-bogumili a niti patareni koji su, za njih, kao krivovjernici progonjeni iz Raške. Dakle, nije pravoslavce iz Raške progonio Stefan Nemanja, niti im odsjecao jezike, zato što niječu Isusa da je Bog, pa da babuni budu bosanski pravoslavci, nego kako oni navode, Stefan je, u Bosnu, progonio triklete babune-jeretike, a koji su negirali da je Isus Bog.

Mada, i ove povijesne tvrdnje srpsko pravoslavnih povjesničara, o progonu babuna iz Raške, stavljam u nebuloze, jer u tom vremenu, kraj XII. i početak XIII. stoljeća, u Srbiji nema pravoslavne vlasti koju provodi dinastija Nemanja, te da progone jeretike. Analizirajući kada su nastale ove tvrdnje zaključujem: To su izmišljanja pravoslavnih povjesničara iz perioda raspada Hilafeta nakon 1878. godine, kada su pravoslavci Srbije progonom srpskih muslimana u Srbiji, nakon 1862. godine, preuzeli vlast, uspostavili Srbiju na pravoslavlju i počeli pisati i njenu historiju na pravoslavlju. Tada rade na dva fronta: Uspostavljaju Srbiju od njenog postojanja na kršćanstvu-pravoslavlju , a kako se i Hilafet rastaka, a njegove teritorije poklapaju novonastale pravoslavne države Balkana to i oni imaju pretenzije na iste, a posebno na Bosnu i nju povijesno uklapaju u pravoslavne okvire.

Kako žele da i povijesno novonastaloj pravoslavnoj Srbiji obezbjede pravoslavni kontinuitet, koji je, kako oni tvrde, prekinut Turskim osvajanjem, oni, kroz povijest, izmišljaju progone srpskih jeretika-babuna, a sve po ugledu na katoličko proganjanje utemeljitelja evropske civilizacije, njenih monoteista koje se doista dešavalo, počevši od XIII. stoljeća, pa za slijedećih 5 stoljeća, kada su katolici Evrope uspostavljali katoličko vladanje u evropskim državama, a koje su evropski kršćani nazivali patarenima, katarima, husitima, općenito-hereticima.

Znajući da je porodica Nemanjići bila vrlo uticajna, u tom periodu avarskog vladanja tim dijelom današnje Srbije-Sandžakom, oni sve njene članove dovode u kontekst pravoslavlja-pokrštavaju i sa njima ispisuju svoju pravoslavnu povijest. Svoje povijesne konstrukcije rade na temeljima povijesti da su katolici kroz srednja stoljeća iz Evrope progonili ”dvovjerne” patarene i katare, a za katolike, tog perioda, i Bosna je puna heretika. I, evo i oni, u istom periodu kada i katolici Francuske, početak XIII. stoljeća, kao pravoslavci u ”svojoj” pravoslavnoj državi Srbiji vrše progon jeretika- babuna, a ovi nemaju gdje, jer su sve države okruženja ”kršćanske” bježe u Bosnu u kojoj su prema tvrdnjama evropskih katolika, heretici. Na ovoj povijesnoj konstrukciji-tvrdnji ustrajavaju i katolici jer im odgovara. Uklapa se u njihovu matricu Evropa je kršćanskja. A, povijesno, istinski, u tom periodu sve države iz okruženja Srbije su sa monoteističkom avarskoislamskom vlašću pa i Srbija, a ne samo Bosna. I tek nakon 1878. godine, kada je iz većine balkanskih zemalja potisnuta islamska vlast, a skoro sve balkanske zemlje uspostavljene na narodima pravoslavne provenijencije, situacija se izmijenila i oni na osnovu trenutne situacije, nakon uspostavljanja pravoslavne Srbije, uspostavlju i povijest, tako da niti jedna od komšijskih zemalja Srbije, a niti Srbija, za njih, nisu bile u neka ranija vremena, prije nego ih je kao okupirala Turska, sa monoteističkom vlašću nego isključivo kao hrišćanske teokratije u Bizantu. Za Bosnu, ne mogu tvrditi da je i ranije bila kršćanska, kao što tvrde za komšijske države, ali uspostavljenim falsifikatima mogu tvrditi da je bila heretička i zato u nju ”ugone” svoje triklete babune. Uočava se da su pravoslavni povjesničari za ”svoje” ”jeretike”, uveli i novi termin, babuni, a da bi bili što ubjedljiviji.

Koji razlog ovih komšijskih povijesnih konstrukcija ?

To su izmišljotine a sve u cilju uvezivanja povijesti, novonastale pravoslavne Srbije iz 1878. godine nastale Berlinskim dogovorom, i neke imaginarne pravoslavne Srbije, iz tzv. pred Turskog perioda, a u cilju uklapanja povijesti Srba pravoslavaca u kršćansku matricu povijesti ”Evropa je kršćanska”. Međutim, po svim relevantnim povijesnim događanjima i ta Nemanjićka Srbija, preko koje i uspostavljaju vezu, bila je utemeljena na avarskom načinu organizovanja država. Pojedinci iz ove porodice bili su bani, ali i šeihovi. Međutim, kada na njihove povijesne konstrukcije niko nema da protivuriječi i još kada to odgovara i kršćanima Zapada, zbog uklapanja u matricu ”Evropa je kršćanska”, onda konstrukcija o Nemanjićima kao pravoslavcima prolazi i oni postaju referentna familija za uspostavu pravoslavne Srbije i njihovog autohtonog-originalnog svetosavskog pravoslavlja. Jer najveći svetac po kome su i svoju pravoslavnu crkvu nazvali je ličnost iz avarskog sistema vlasti, a zabilježeno je da je imao svoje turbe u Mileševi, koje su za 27. januar, sve do Balkanskih ratova, posjećivali pešterski okolni muslimani i učili tevhid na njegovom mezaru. To isto turbe sa tekijom, nakon Balkanskih ratova i kada su praktično i teoretski počeli uspostavljati pravoslavnu Srbiju, porušio je metropolit Velimirović, i na tom mjestu napravio manastir a turbe uklopio u novonastalo zdanje , ali to više nije bilo Rastkovo turbe nego grob Sv.Save. Kako je iz tog dijela, nove, a sada prvoslavne Srbije, prognan muslimanski narod, a oni muslimani koji su ostali i dalje da žive u toj okolini bili su u manjini i totalno obespravljeni više nisu ni posjećivali Rastkovo turbe, ali je zabilježeno da su muslimani u periodu prije uspostavljanja pravoslavne Srbije zijaretili dato turbe za 27. januar i učili tevhid. Tako su pravoslavni popovi jednu muslimansku ličnost koje kakvim ljetopisima, a zapravo falsifikatima i lažima, ali i političkim okolnostima uveli u svoju srpsko pravoslanu povijest. Na ist način to su radili i sa šeihom herceg Stephanom Kosačom, koga povezaše sa šeihom Rastkom, ali u smislu da je herceg Kosača ”herceg od sv. Save” čije je turbe i dan dans u Blagaju. I, doista njih dvojica su bili u duhovnoj svezi i jedan i drugi bili su šeihovi i organizovali svoje narode u duhu monoteističke tradicije, ali da su bili hrišćani to je van svake pameti.

U istom kontekstu-cilju osmislili su i tzv. Kosovski boj. Jer, bilo je bitno, u tom dijelu novonastale pravoslavne Srbije, Kosovu, koga su okupirali tokom 1912-13. godine, uspostaviti pravoslavno vladanje u XIV. stoljeću, koga ni po kakvim povijesnim tragovima nije bilo, a to što će slaviti izgubljenu bitku je irelevantno. Bitno je uspostaviti pravoslavnu vladavinu kako u Srbiji tako i na Kosovu, prvo zbog pljačke koju su provodili nakon progona muslimana, ali i zbog ”povijesnog” inkorporiranja Kosova u srpsko pravoslavne tvorevine. Kako se između Srba i Hrvata vodi povijesno polemička rasprava o Bosni, a kako bi i Bosnu uveli u svoje kršćansko pravoslavne okvire, u tom ”Kosovskom” boju, na njihovoj strani, sa, kao, bosanskim pravoslavcima učestvovao je i bosanski velmoža Vlatko Vuković uz potporu kralja Tvrtka Kotromana. A kasnije ćemo vidjeti da Hrvoja Vukčića, začetnika familije Kotromana, hrvatski katolički povjesničar dr. Pilar naziva ”glavni Bogumil” koji je, kao, pozvao Turke u Bosnu, a za Tvrtka pišu da je u Milama kod Visokog krunisan kao katolik.

Takđe, i titula stephan, koju je obnašao jedan od Nemanjića modifikovano na slavenski jezik; stefan ili stjepan nije isključivo ime neke osobe, nego najčešće njegova avarskoturska titula, u smislu stephan=prijestolonasljednik.

Ko su potomci tih tzv. Bogumila danas u Bosni?

Danas, u Bosni, kao većinski narodi, a koji su živjeli i u ranija vremena u istoj toj Bosni, žive: bosanski muslimani Bošnjaci, zatim bosanski katolici-koji su od početka XX. stoljeća Hrvati i bosanski pravoslavci, koji su od istog tog perioda, kada i Hrvati, danas Srbi. Konfesija što se tiče, kao i ranije iz tih srednjih stoljeća, danas, u Bosni imaju i katolici i pravoslavci, ali nema, iz tih falsifikovanih dokumenata, dokumentovanih bogumila. Nema Bogumila, ali imaju muslimani Bošnjaci. Prema svemu napisanom, imali tu nejasnoća? Nema, ali i ima! Nema, jer na osnovu svih povijesnih tragova, logički, zaključujemo da su ona treća konfesionalna skupina Bosanaca, oni ”njihovi” dokumentovani bogumili, u stvari njen utemeljiteljski narod, njeni Bošnjaci muslimani. Ima nejasnoća, jer nismo tako učeni, tako ne učimo i zato ima nejasnoća. A , sve je započelo prije stotinjak i nešto više godina, a naročito kroz Jugoslavije, kada se i zvanično i institucionalno počela izučavati povijest ovih krajeva kroz uspostavljenu Jiričekovu školu povijesti temeljenu na matrici ”Evropa je kršćanska ”, a sve kroz krivotvorene dokumente.

Sve je počelo zamućivanjem povijesti, kako Bošnjaka muslimana tako i svoje, od strane hrvatskih ali i srpskih kršćanskih povjesničara iz razloga negiranja povijesne činjenice da su Bošnjaci monoteisti-povijesni graditelji Bosne od njenog uspostavljanja u VII. stoljeću kada se Bosna kao država diferencira iz ranije, nešto većeg, utemeljenog arijansko-rimskog Ilirika, kada je, po prvi put, prema grčkobalkanskom monoteističkom kroničaru Teofanu (VIII. stoljeće) kao zasebna država Ilirika nosila svoj naziv Bosna, te kako su Srbi pravoslavci ili pak Hrvati katolici, iz tih ranih perioda, kao kršćani, doseljeni od nekuda u Ilirik, prognali Avare? i uspostavili kršćansko vladanje u Bosni, te da su oni i povijesni utemeljitelji Bosne.

I, svi ovi falsifikati i lažiranja bosanske povijesti je iz razloga što je Bosna nastajala kao monoteistička teokratija, ali kako je u Evropi i kako je od skora okružena kršćanskim državama, a sa raspadom Hilafeta prestala je biti islamska teokratija, jer je priključena Austrougarskoj kao zemlji većinskih katolika, tako da Bosna više ni teoretski nije mogla, u ovom okruženju, egzistirati kao takva, islamska, i njen opstanak kao stare monoteističke evropske države morao je biti prekinut. Tako se praktično i desilo, a teoretski, kroz povijest, ona se konstrukcijama uvodi u kršćansko vladanje, isto kao i Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska, Makedonija pa i Mađarska, ali ne intenzitetom kao nabrojane države jer u njima, nakon priznavanja kao kršćanskih država, nije više bilo autohtonih njihovih muslimana jer su prognani, a u Bosni su, iz znanih okolnosti opstali, i zato im se, Bošnjacima, povijesnim konstrukcijama-lažima formira povijest na kvazi religijama, a sa bogumilima kao dualnim kršćanima, a ne kao monoteistima, koji su i za tu krivotvorenu povijest već od XIV. stoljeća, od kada su u zajednici islamskih država-Osmansko carstvo, muslimani kao što su, od vajkada, i bili. Niti u jednoj od zemalja bosanskog okruženja koje su bile u Hilafetu iz povijesti ne uče ništa drugo do da su bili kršćani, a da su, kao, osvajanjem od Turske njihovi narodi islamizirani i jedino u Bosnu, za njene Bošnjake muslimane, iz tzv. predturskog perioda uvode termine: patareni, katari, babuni, bogumili pa i krstjani, svrstavajući ih u kršćanske dualiste, a to iz razloga što, jedino Bosna nije okupirana od evropskih kršćana i što njeni muslimani nisu progonjeni, ubijani i pokrštavani, a monoteisti-muslimani su bosanska povijesna realnost.

Iz razloga što je nakon raspada Hilafeta 1878. godine Bosna prestala biti islamska država i dogovorom ukomponovana u kršćansku Austrougarsku nije došlo do većih migracija Bošnjaka i Bošnjaci su u njoj i dalje bili dominantni, ali nakon I Svjetskog rata kada je Austrougarska izgubila rat, Bosnu je trebalo rastočiti tako da se neki njeni krajevi pripoje Hrvatskoj, a neki Srbiji. I sve što je radila SHS politika, u tom smislu, podređeno je eliminisanju Bosne kao države temeljene na Monoteizmu i povijesnom eliminisanju njenog najmnogoljudnijeg naroda, njenog rodnog naroda, njenih povijesnih graditelja, Bošnjaka, koji su i dalje u njoj. Za tako nešto uspostavljene su i povijesne tvrdnje. Jedna od tih tvrdnji je i ta da su u toku VII. stoljeća ovaj dio Balkana naselila slavenska plemena kršćanske provenijencije i to Hrvati u njenom zapadnom dijelu i Srbi u njenom istočnom dijelu. Ove tvrdnje uzete su, kao, iz spisa, po njima napisanih u X. stoljeću, ”Upravljanje državom” Bizantijskog cara Porfirogeneta. Iz razloga negiranja Bošnjaka, kao naroda, u tim tzv. Porfirogenetovim radovima nije bilo doseljavanja Bošnjaka u ove krajeve, jer su, oni koji su pisali taj falsifikat, (dakle, to nije pisao nikakav Porfirogenet), znali da su Bošnjaci kao utemeljiteljski narod Bosne, muslimani, a Bosnu je trebalo, teoretski i povijesno, uspostavljati kao kršćansku državu. Kako su žitelji Srbije i Hrvatske, Srbi i Hrvati iz perioda nakon 1878. godine konfesionalno k(h)ršćani onda su krivotvorenim dokumentima Bosnu uspostavljali kao državu ili jednih ili drugih, i sve u zavisnosti iz koje je ”škole” potureni dokument i u koje svrhe je trebao da koristi. A Hrvati i Srbi koji su u vremenu formiranja SHS države većinski k(h)rišćani u ranija vremena, prije nego su prognani njihovi sugrađani, u Hrvatskoj, Hrvati muslimani, tokom rata 1683.-99. i, u Srbiji, Srbi muslimani, nakon 1862. godine u tim državama, bili su u manjini i povijest tih država nije uspostavljana na Kršćanstvu, nego na monoteizmu. Iz razloga što u ranija vremena Hrvati i Srbi nisu, u Hrvatskoj i Srbiji bili većinski k(h)ršćanske provenijencije te što su njihovi sunarodnjaci monoteističke provenijencije tvorili i jednu i drugu državu na Monoteizmu, teorija o naseljavanju Hrvata i Srba, kao kršćana, na Balkan je falsifikat, iz perioda kada su ove dvije države postale kršćanske, a uspostavljen je iz razloga uklapanja ovih država u matricu ”Evropa je kršćanska”.

Kako je za Evropu, za uspostavljanje države, važilo i pravilo povijesne utemeljenosti na etnikumu, onda su i jedni i drugi lažima uspostavljali svoju povijesnost i u Bosni. I, na taj način je bosanski autohtoni narod, njeni utemeljitelji, Bošnjaci, sa svojim genetskim, ali više kurtuloškim osobinama različitim od komšijskih za njih, postali, tamo neki, patareni, pa katari, pa krstjani, pa babuni, a kada su, kao, Turci okupirali ”kršćansku” Bosnu ovi se još i isturčiše i sa Turcima krenuše da vladaju Bosnom. Žalosno da nemože biti žalosnije, bijedno da ne može biti bjednije, jer to je i dan danas zvanična povijest kako za Hrvate, tako za Srbe, ali i za Bošnjake. Po tom receptu Bosna je 1918. godine, tokom formiranja države SHS, rastočena na banovine. Ako je u banovini bilo većinsko hrvatsko stanovništvo, u odnosu na srpsko, ona je bila sa hrvatskom upravom i obratno, a u tim računicama na Bošnjake se nije ni računalo, jer su smatrani kao nenarodni element, kao etnička skupina nastala islamizacijom od Hrvata ili pak Srba. Nešto slično trebalo se dešavati sa Bosnom i u proteklom ratu i kako sve to, ponovo, ne bi zadesilo nove bošnjačke generacije mora se izvršiti revizija ”zvanične” Bosanske-Bošnjačke povijesti

Da bi, naše komšije-naši negatori, potvrdili tvrdnju da današnji Bošnjaci nisu autohtoni narod Bosne, nego da su, kao, tokom tzv.osmanskog perioda islamizirani izmišljaju da je Turska Bosnu osvojila, te da je njeno većinsko stanovništvo, oni Bogumili, koje je za Hrvate, bilo katoličke, a za Srbe, pravoslavne provenijencije, što milom što silom, Turska isturčila. Ni tada, a niti sada nisu se mogli dogovoriti o tome čija je doista, povijesno, Bosna, jer svi dokumenti koje poturaju, jedni drugima, a koji im služe u dokazne svrhe su krivotvoreni iz prostog razloga što su Bošnjaci stoljećima Bosnu i gradili.

Za srpskopravoslavne povjesničare islamizacija u Bosni nije bila nad njenim tzv. Bogumilima, kao što i nije, jer i islamizacija je krivotvoreni produkt iste škole, nego nad Srbima pravoslavcima jer je njih, u VII. stoljeću, Porfirogenet ”doselio” na istočne Bosanske teritorije. A Hrvatski povjesničari ne odstupaju od tvrdnje da je Bosna katoličko hrvatska tvorevina i oni sve njene velikane; banove i kraljeve, počevši sa Kulinom a završivši sa S. Tomaševićem, redom hrvatizuju i katoliče i sve to potkrepljuju falsifikatima iz Dubrovačkog arhiva. I, zato, i dan danas, jer to sve što je tada u povijesti napisano je zvanično, imate negiranje Bošnjaka kao autohtonog muslimanskog naroda Bosne, jer kao Bošnjaci su islamizirani, a genetski su bili jal Srbi, jal Hrvati.

Negatori Bosne, počevši od kraja XIX. stoljeća konstantno radeći na njenom negiranju to rade na krivotvorenim dokumentima i Bosnu kao najstariju državu, koja je formirana na Monoteizmu, lažnim dokumentima inkorporiraju u kršćansku matricu povijesti, i zato su i izmišljani određeni nazivi za Bošnjake, a opet sve iz razloga inkorporiranja bosanskih teritorija jal u hrvatske, jal u srpske teritorijalne okvire

Bosna kao država, koju su kroz sva protekla stoljeća, čak od IV. stoljeća p.n.e. gradili Bošnjaci muslimani, morala je nestati kao takva, jer evropski lideri radeći na mantri ”Evropa je kršćanska” nakon 1878. godine rasturaju Hilafet koji je i temeljen kao islamska teokratija.

Kroz SHS i Jugoslavije iz razloga totalnog negiranja Bosne kao države i Bošnjaka kao njenog temeljnog naroda, Bošnjaci se nisu ni bavili tom povijesnom problematikom, a i da su pokušali mogli su samo da potvrđuju ono što je jugoslovenska povijesna znanost nametala. I zato, u današnje vrijeme, Bošnjaci koji se bave poviješću i ne istražuju nego samo reprodukuju ono što je jugoslovenska povijesna ”znanost” uspostavila i uzima kao zvanično. A zvanično nije naučno, nego prihvaćeno što je, naše ali i komšijskih povijesti, što se tiče, sve laž. Kroz tu povijest Bošnjake su nazivali bogumilima, ali i krstjanima, a najčešće, sa religioznog aspekta, hereticima. Krivotvoritelji bosanske povijesti, u cilju što veće zamućenosti i odvraćanja od istine, bogumile ne posmatraju kao monoteiste nego ih religiozno definišu kao kršćanske dualisti, izmišljaju i njihov hijerarhijski ustroj, a sve iz razloga da Bosna nije temeljena na Monoteizmu nego na kršćanstvu pa makar i krivovjerju. A, iz perioda kada su se Bogumili-Bošnjaci muslimani udružili, početkom XIV. stoljeća, u Hilafet sa ostalim muslimanima Balkana, Evrope, Azije i Afrike ti vajni povijesničari tvrde da su tada Bogumili i islamizirani, jer , kao, Turska je sve ove zemlje pokorila. I, ne samo da su Turci islamizirali bosanske žitelje, a najviše njene Bogumile, po njima je Turska u svim tim zemljama, koje su činile Hilafet, preobraćala najviše kršćane u Islam, jer u svim tim drugim zemljama nije bilo vjerskih bogumila.

Kada razmotrimo koliko je država Svijeta bilo u sastavu Hilafeta-Osmanskog carstva, a sve sa apsolutno većinskim muslimanskim žiteljima, onda ne mogu a da ne konstatujem: ”Kolike su muke imali Turci dok su tolike narode osvajajući ih preobratili u muslimane !?”. Jadni smo mi ako tako i mislimo, jer ovi koji nam to serviraju i nameću prave nas totalnim neznalicama povijesti. Jesmo li toga svjesni? Izgleda da nismo, jer još niti od jednog bošnjačkog povjesničara-ke ne pročitah ništa povijesno logično, nego sve upakovano u kršćansku matricu sa kijamet referenci, a sve samih laži i za sve njih Turska je osvajala. Pa neka, neka nas čine neznalicama i g……., kada nam je Allah podario mozak i uveo u prirodan logički slijed stvari, a mi laž i nelogičnosti uvažavamo-prihvatamo kao istinu.

Može li barem Bošnjak-inja napraviti otklon od te matrice i da već jednom Bošnjak-inja pođe izučavati svoju življenu povijest, a ne da i dalje na lažima ispiramo mozak našem mladom čovjeku, jer od onih koji nam sve to serviraju ne možemo ni očekivati da prvi učine otklon i da budu na putu istine !

Kakav smo mi milet najprije će biti da će oni koji su nam i nametnuli sve te povijesne neistine odbaciti svoje povijesne laži, a onda ćemo i mi Bošnjaci to prihvatiti, jer tako smo navikli počevši od M. Handžića, koji je prvi od Bošnjaka započeo teoriju o islamizaciji i dokazivao je , pa do E. Imamovića koji piše o katoličkom krunisanju nekih iz porodice Kotromana pa do njegovih učenika, koji sve to na ezber deklamuju.

Kroz ranija stoljeća, prije XIX. u državama se vladalo putem religije, bile su to teokratije, tako da se kao vladajući, u državama, državotvorni narodi nisu ni pominjali nego isključivo državotvorni vjernici. Npr. Avari nisu bili neki veliki i poseban genetski narod koji je vladao Evropom. Avari su bili jedna manja turskodagistanska skupina-narod sa Kaspijskog jezera, koji su polovinom VII. stoljeća uspostavili jedan specifičan oblik monoteističkog vladanja i po njima su nazvani i svi drugi narodi koji su na tim principima organizovali vlast, pa su iz tih razloga svi narodi Evrope koji su na istim tim avarskim principima održavali vlast nazivani Avarima. Isto vrijedi, iz nešto ranijih perioda, za Gote.

Povijesno, državotvorni narod Bosne, još od ranog perioda uspostave vlasti, u Bosni, na Monoteizmu, bili su vjerski muslimani. A u kasnijem periodu, kroz srednja stoljeća, njih će kasniji kršćanski povjesničari iz navedenog razloga lažiranja bosanske povijesti nazivati i bogumilima i definisati ih kao kršćanske dualiste kako Bosna ne bi povijesno bila muslimanska nego kršćanska zemlja.

Bosna u očima komšijskih naroda u Austrougarsko doba i kasnije

Hrvati i Srbi, Bosne, svoje narodno ime su dobili u vremenima nakon 1878. Zapravo krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, kada je Bosna inkorporirana u Austrougarsko vladanje, tj kada je došlo do rušenja Hilafeta od strane velikih kršćanskih sila Evrope, a Austrougarska uspostavljala Bosnu kao parlamentarnu nacionalnu državu Bosanaca triju konfesija. Međutim, ovako uređenje Bosne, na jednoj naciji, nije odgovaralo komšijskim narodima, zbog Bosanaca muslimana, i počeli su svoju agitaciju na bosanske katolike da se nazovu Hrvatima i na bosanske pravoslavce da se nazovu Srbima. Od tada je Bosna postala država tri naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba, ali su kroz dalja vremena u SHS i Jugoslavijama Bošnjaci denucirani i definisani kao etnička skupina nastala islamizacijom od katolika Hrvata i Srba pravoslavaca, a i to u cilju eliminisanja Bošnjaka muslimana kao autohtonog naroda i kao povijesnih graditelja Bosne.

U vremenu održavanja vlasti u Bosni, na šerijetu, bosanski kršćani su od strane muslimana Bosne tretirani kao kršćanski milet i to sa velikom vjerskom tolerancijom i samoupravom tamo gdje su bili brojni. Iz ovih razloga kršćani su, kroz protekla stoljeća, od kada su se u Bosni izjasnili kao kršćani imali veći demografski prirast. U kasnijem periodu nakon I Svjetskog rata Austrougarska je zbog poraza morala napustiti ove teritorije i Bosna kao država stvarana od Bošnjaka-muslimana, a u Austrougarsko vrijeme definisana kao država Bosanaca tri konfesije, nije mogla više egzistirati kao takva sa Bošnjacima muslimanima kao državotvornom narodu i tada su otpočele aspiracije Hrvata iz Hrvatske i Srba iz Srbije na Bosnu, jer su ove dvije države postale narodne, ali sa apsolutno k(h)ršćanskim življem.

Jedan od načina za što lakše cijepanje Bosne i pripajanje njenih teritorija Hrvatskoj i Srbiji bilo je proglašavanje njenih Bosanaca katolika u Hrvate, a bosanskih pravoslavaca u Srbe, a bosanskih muslimana Bošnjaka da su islamizirani kada je, kao, Turska Bosnu osvojila i koja je bosanske katolike i pravoslavce nagonila u Islam-islamizirala. Uspostavljajući teoriju da su bosanski muslimani ranije bili k(h)ršćani , onda na temeljima teorije o etničkim Hrvatima-katolicima i etničkim Srbima-pravoslavcima, u Bosni, mogla se razvijati, kao što i rade, povijesna utemeljenost i jednih i drugih u Bosni. A sve, opet, na povijesnim konstrukcijama, iz razloga što je Bosnu kao državu muslimana trebalo dokinuti i priključiti je jednoj od komšijskih kršćanskih država, Hrvatskoj ili pak Srbiji. Tada se počela izmišljati i povijest Bosne i jedni i drugi tražili su argumente da je Bosna njihova i kroz povijest. Tada povjesničari Srbije podastiru koje kakve dokumente da su pravoslavci Istočne Bosne narodno Srbi, a opet hrvatski povjesničari podastiru lažne dokumente da je narod Bosne bio katoličke provenijencije jer, kao, imaju dokumenti u kojima su bosanski kraljevi krunisani po katoličkim obredima, a i da se Kulin ban u svojoj, kao, povelji izjašnjava katolikom. Njihova logika bila je; ako su bosanske velmože katoličke provenijencije onda su i njeni narodi bili iste provenijencije i tako Bosnu etnički uklapali u svoje okvire.

Nakon 1878. Hilafet-Osmansko carstvo je već državna krhotina, a u njemu je bila i Bosna. U Evropi, od početka XIX. stoljeća sve teokratije, crkvene države, prestaju egzistirati i sve postaju nacionalne. Dakle, nema više kršćanskih teokratija, a ostala je samo islamska-Osmansko carstvo. To ne odgovara Evropi. Zato, na sve moguće načine kidišu na Hilafet i rasturaju ga. Godina odluke bila je 1878. Diplomatija je uradila svoje. Osmanskog carstva nema više u Evropi. Pravi se jagam oko njegovih teritorija, a jedino relevantan način, koji se prihvatao od strane evropskih moćnika, bila je povijest. Tada i najviše nastaju povjesni krivotvoreni dokumenti, jer lažnom povješću, sve povijesno muslimanske teritorije Hilafeta mogle su se lakše čejrečiti, kao što je i bilo. I, tako su stvarane i uvećavane teritorije Srba, Crnogoraca, Bugara, Grka, Makedonaca i drugih, koje su ovi pravoslavni narodi obilježili kao povijesno svoje, a na uštrb muslimana iz ovih sredina i strategijski, u svim ovim zemljama, rušili islamske sakralne objekte, neke prepravljali u svoje, a sve iz razloga uklapanja svog vladanja, dok su trajale teokratije, u neka stara vremena, a takvog oblika vladavine, na Balkanu, nije bilo. Na ovaj način lažnom poviješću-”vekovnom njihovom zemljom” Srbija je svoje teritorije proširila Sandžakom, Kosovom, Sjevernom Makedonijom, i današnjim istočnim dijelom Niška, Toplička, Pirotska oblast, a da nikada nisu u tim dijelovima, pa ni u užoj Srbiji-Beogradski pašaluk do 1878.godine imali vlast, a niti većinsko stanovništvo pravoslavne provenijencije.

Bosna, u srednjim stoljećima, u očima evropskih katoličkih velikodostojnika

Nakon ovog šetanja po skorašnjoj prošlosti i formiranja komšijskih država na račun Hilafeta, da se vratimo na bosansku davnu prošlost i njen narod-njene Bogumile. Bosna kao zemlja, pa moglo bio se reći u srcu Evrope, kao država muslimana, nije odgovarala već uveliko razvijenim katoličkim državama Evrope, koje su od XIII. stoljećia nastajale na ratovima i sili, rušeći evropske teokratije na Monoteizmu-Islamu. Ambicije katoličkog vođstva, na čijem je čelu bio papa kao ”božiji” zastupnik na Zemlji, bile su da cijela Evropa postane kršćanska-katolička. Razvili su teoriju da je Islam osvajačka religija te ako neka država u Evropi ima islamsku vlast onda je ta vlast uspostavljena osvajanjem. Na Mediterano od Arapa, a na Balkanu od Turaka. Za zemlje Srednje, Zapadne i Sjeverne Evrope koje su, sve do njihovog rušenja počevši sa XIII. stoljećem, isto tako, bile pod avarskoislamskom vlašću, tvrde da su kroz sva rana stoljeća počevši od VIII. imale kršćansku vlast koju je uspostavio Karlo Veliki početkom IX. stoljeća kada je , kao srušio avarsku vlast, koja je za njih trajala samo kroz VII. i VIII. stoljeće. Kada su rušili ove Evropske države oni to nisu obznanjivali kao rušenje monoteističke vlasti nego, kao, bio je to progon heretika. Iz razloga uspostavljanja teokratija na Kršćanstvu, u cijeloj Evropi, nastojali su redom, ratom, rušiti islamske države i u XV. stoljeću na red su, trebalo da dođu zapadne zemlje Balkana među njima Slovenija, Hrvatska, Južna Austrija, Mađarska i Bosna. Na skupu katoličkih kraljeva i crkvenih velikodostojnika, koji se događao, u Mantovi, Italija, u junu 1459. godine, iz mržnje prema Bosni i njenom narodu, Bosnu su definisali kao zemlju heretika koji su je opoganili i zato su je trebali osloboditi od te ”pogani”.

Da se potsjetimo; Bosna je, po toj lažnoj povijesti, osvojena od Turske tek 1463. godine. Dakle, te 1459. godine, a to je 4 godine prije tzv. osvajanja Bosne, kada katolici zasjedaju u Mantovi i obznanjuju da će krenuti na Bosnu, u Bosni još, po ovoj novoj teoriji, nema muslimana, jer Turci još nisu Bosnu osvojili a kamo li Bogumile isturčili. Postavljam logično pitanje: Pa zašto bi Pio II. napadao bezrazložno Bosnu ako je ona bila, po svim tim lažnim dokumentima koji nam se sada podmeću, kršćanska, a još, kao, papa ”kruniše” i njene kraljeve. Zapravo, kada u Bosni nema muslimana? Međutim, nije povod katoličkog zasjedanja u Mantovi i zaključci da se krene i na Bosnu i njeni heretici progone, taj što je u Bosni, kako oni navode, razvijeno dualističko krivovjerje, nego što se bosansko učenje o Stvoritelju, kao i onih drugih evropskih ”heretika” koje crkva već 3 stoljeća progoni; patarena, katara, alibigeneza, hugenota, husita i drugih razlikovalo od katoličkog crkvenog učenja, što dotični prihvataju i naučavaju da je Bog jedan, a ne tojica u jednom, ali i što ovi hertici-Bogumili na svom monoteističkom-islamskom vjerskom učenju, u Bosni, organizuju vlast.

Za razumijevanje: Mora se prihvatiti činjenica da su se svojim vjerskim učenjem, svi gore nabrojani koje je progonila katolička  crkva, razlikovali od katolika samo u osnovi vjerskog učenja, bili su monoteisti i što su na tom vjerskom učenju održavali i vlast. Slijedili su i naučavali vjersko učenje da je Bog jedan, da nije rođen niti da rađa, ali da sve stvara, te da se neko ko je rođen nemože poistovjećivati sa Bogom i na tom učenju, za razliku od kršćana, čitava rana stoljeća, u Evropi, održavali vlast.

Iz razloga što su tzv. heretici Evrope na Monoteizmu održavali vlast, a kršćani koji su već početkom XIII. stoljeća imali kritičnu masu svojih vjernika na kojoj su mogli ostvarivati vlast, predvođeni svojim vjerskim autoritetima krenuli su u rušenje iste. Način i metode rušenja monoteističke vlasti bio je fizičke prirode. Monoteisti, koje su katolici sa svog vjerskog aspekta nazivali hereticima, su progonjeni, ubijani na razne načine, obogaljivani, paljeni na lomačama, čejrečeni konjskim zapregama… žene i djeca im izluđivani u kazamatima, a svi koji su imali sreću da prežive morali su prihvatiti katoličanstvo i javno ga ispoljavati. U suprotnom, ako se uoči da neko od prevjerenih u katoličanstvo ispoljava Monoteizam-islam inkvizicija ga proglašava vampirom ili ako je žensko, vješticom, i jedina kazna je javno spaljivanje na lomači. Na stotine hiljada je takvih primjera u čitavoj Evropi koja je trenutno sa dominantnim kršćanskim življem. I da se zna; nisu spaljivani na lomačama, a niti raznim metodama ubijani, od strane inkvizicije, neki tamo nedefinisani heretici nego monoteisti muslimani koji su na svom učenju održavali vlast. Ispitujte pa ćete se uvjeriti, a ne reprodukovati nametnute gluposti i laži.

Bosanski patareni=katari=krstjani=babuni=bogumili su bosanski najmnogoljudniji narod, njen rodni narod-Bošnjaci muslimani

Nakaradno učenje o ”hereticima” i dan danas podržavaju historici kršćanske opcije, a koje slijede i svi oni koji su na istim osnovama učili tu povijest, a u koje spadaju i bosanski povjesničari, te ako se neko suprotstavi njihovom  učenju o dotičnim hereticima, i sam će proći na isti način, kao heretici, jer  učenje vajnih historika nema suprotnosti sa učenjem inkvizitora. Kako opravdati takve genocide od učitelja, ako ne potkrijepiti njihovo nakaradno učenje o hereticima. Šta očekivati od takvih kvazi naučnika, koji su samo rječiti a njihov nauk bez ikakvih istinitih vrijednost? Šikaniranja i progon! Nigdje toliko neistina koliko u tim njihovim tvrdnjama, a kažu da teže istini! Ono što napiše gospoda, sve je ”istina”. Sve što oni tvrde, to nemože podlijegati sudu istine, jer je to metodološki iznio, za njih, historijski autoritet npr.dr. F. Šišić, a koji je nakon progona heretika iz Hrvatske morao promijiniti svoje vjerovanje, jer je Bosna puna Šišića muslimana-ranijih prognanika iz Hrvatske. Je li to Šišić igdje napomenuo? Nije ! A od njega je i tvrdnja da je Bosna geografski neodvojivi dio Hrvatske te iz tih geo razloga prema njegovom zaključivanju i narod koji živi u Bosni trebalo bi biti da je vjerovanjem, kao i narod Hrvatske, kršćansko katoličke provenijencije. Ali, kako to nije, jer u Bosni su većinski živjeli muslimani i na Islamu održavali vlast, onda on svoje tvrdnje temelji na prisilnoj islamizaciji, koja se desila kada je, kao, Turska Bosnu osvojila te iz tih razloga Bošnjaci nisu kršćani nego muslimani.

Međutim, on ne istražuje nego na osnovu ranije iznesenih tvrdnji, od falsifikatora utemeljenja Hrvatske povijesti na Kršćanstvu, samo potvrđuje njihove konstrukcije o tome da je Hrvatska bila katolička, a ne da je bila islamska kao što je Bosna iz njegovog vremena. I zato, njegov zaključak o tome da bi Bošnjaci i Hrvati trebali biti iste religioznosti iz razloga geografske kompatibilnosti ima uporište, jer su oba naroda prije nego je 1683-99.godine došlo do katoličkog osvajanja Hrvatske, kada je Hrvatska postala katolička, oba naroda, većinski, bila islamske provenijencije.

Kada konstruktori povijesti žele da ospore istinite povijesne činjenice-tvrdnje, onda se pozivaju na uspostavljenu metodologiju, koju su usvojili, i pozivaju se na ”svoje” referentne autoritete od kojih su od starijih sa zapada: Rački, Smičiklas, Šišić, Klajić, Jiriček, Šafarik,Taloci, Lukari, a ovi opet na još ”starije” Orbinija, Tainera, Farlatija, Porfirogeneta te popa Dukljanina od kojih ni jedan ne ustvrdi da su u Hrvatskoj, ali i Mađarskoj prije 1683.-99. god. živjeli zajedno Hrvati muslimani i Hrvati katolici u Hrvatskoj, a Mađari muslimai i Mađari katolici u Mađarskoj, te da je vlast održavana na Islamu. Kada nema te istine, šta to njihovo može biti istina?

Ovdje ću navesti stavove dvojice Hrvatskih historika koji su kao bavili se Bosnom i Bogumilima. Ivo Pilar u svom djelu ” o Bogumilima ” djelovao s početka prošlogstoljeća, piše i ovo: ”Posljedice bogumilstva je hrvatski negativizam, nesposobnost za život i slaba smisao za pravednost …” dok za Bosnu tvrdi: ”Bogumili su upropastili Bosnu. Rastočili su je iznutra, a onda je GLAVNI bogumil Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozvao Turke” .

Koji i kakav komentar dati na ovo Pilarevo zaključivanje. Prije svega, iz njega luči mržnja prema tim nekim drugim koje on naziva narodno Bogumilima, i kao za sve što nevalja kod njegovog hrvatskog, a katoličkog, naroda oni su krivi, čak su na kraju i Turke pozvali. E, to nisu trebali, mislim pozvati Turke, kako Pilar optužuje Hrvoja, jer bi ih kršćani katolici pobili i prognali kao i one iz Francuske, Njemačke, Češke, Poljske, Španije itd. Pa šta bi to mogli biti Bogumili po vjeri ako zovu Turke u pomoć ? Bogami, ako neko od tih vajnih povjesničara bude tvrdio da je Hrvoje Vukčić kršćanin te da je učestvovao u izmišljenom Kosovskom boju, kao pomoć tzv.srpskom caru Lazaru, evo mu reference da nije u pravu jer I.Pilar Hrvoja naziva ”glavnim” bogumilom. Ja o tome imam svoj stav, a on je: Period kada je djelovao Hrvoje je period kada je Bosna ušla u sastav Hilafeta, a jedan od onih Bošnjaka koji je u tom periodu bio značajna ličnost bio je Hrvoje Vukčić. Bosna je prema bosanskom kadiji Muhlisiji iz 1737. godine već 400 godina brana ehli Islama. Dakle Bosna je u Islamskom hilafetu od 1337. godine ili koju godinu kasnije iz bezbjedonosnih razloga kao novi ejalet u Hilafetu, a ne da je osvojena od strane Turaka, a kako učimo, 1463. godine.

A evo kako drugi hrvatski povjesničar dr.Rački obrazlaže muslimansko porijeklo porodice Filipovića:  On se pozabavio porodicom Filipović od koje je potomak i naš uvaženi akademik Muhamed Filipović. Rački tvrdi da je njihov predak kao kanonik Zagrebačkog kaptola odrekao se katoličkog učenja i prihvatio islam. Po meni, nikada dotični rodočelnik Filipovića nije bio u katoličanstvu i on je jedino mogao biti hatib-imam zagrebačke džamije, a prije bi mogao biti vakif te džamije, a kada je došlo do progona muslimana iz Hrvatske njegovi potomci uputili su se u Bosnu. Da je u Zagrebu bila džamija tvrdi Evlija u svom putopisu koji je pisao 1660-4 g. a iz navedene škole povijesti negira se postojanje zagrebačke džamije u smislu; Turci nikada nisu osvojili Zagreb te iz tih razloga nisu ni pravili u Zagrebu džamiju. Kao da su džamije pravili samo Turci? Inače, i Zagreb u svom nazivu ima arapsku riječ greb=zapad. Dakle, Zagreb je dobio naziv od muslimana kao grad na zapadu.

Kako je doprinos Filipovića u održavanju Bosne kao države bio itekako veliki u Bosni su dobili veća imanja, te spadaju u begovske familije. O djelovanju Filipa u Zagrebu vjerovatno su ostali tragovi (vakufnama ) koje je dokučio Rački i stvara se pređašnja konstrukcija o Filipu kanoniku, a ne o Filipu kao gaziji. Razlog je taj što Rački nikada u svojim radovima nije tvrdio da je Zagreb bio i muslimanski grad. Za njega Turci Zagreb nisu osvojili, kao što i nisu, jer Turci nisu ništa osvajali, ali su u Zagrebu živjeli Hrvati muslimani. Rački tvrdi i to da je u Zagrebu uvijek bila kršćanska vlast. On nezna i ne želi ni da zna, da je sva današnja Hrvatska bila u sastavu Hilafeta, da nije nikada osvajana od Turaka, a da su je stoljećima i gradili hrvatski muslimani, koji su tek u periodu 1683.-99. poraženi od kršćana, kada kršćani Evrope sa kršćanima Hrvatske po prvi put u povijesti Hrvatske uspostavljaju katoličku vlast, i kada su muslimani Hrvatske morali napustiti svoju domovinu i izbjeći u Bosnu i ostale južne muslimanske zemlje. Muslimani što su ostali u Hrvatskoj morali su se prevjeriti u katolike, a mnogi su ubijeni na najsvirepije načine, pa i paljeni na lomačama. Danas, oni Hrvati koji nose orijentalno prezime, a katolici su, tu činjenicu obrazlažu na način da je Turska osvajala Hrvatsku, da je katolike islamizirala i da su oni kada se uspostavila katolička vlast vratili se u svoje religiozno staro okrilje. A da znaju da Turska ništa nije osvajala, da nije nikoga islamizirala, a da su njihovi predci po kojima nose orijentalno prezime bili duhovno muslimani, da su generacija njihovih predaka, iz doba osvajanja Hrvatske od strane katolika, najvjerovatnije ubijeni, a da su njihovi pokršteni predci u tom vremenu bili djeca i iz tih razloga nose i dalje stara orijentalna prezimena.

Predpostavljam da porodica Filipovića svojim stavom o stvaranju nikada nije bila u zabludi. Njihovo monoteističko vjerovanje najvjerovatnije seže do perioda kada je učenje Aristotelovo o stvaranju uzimalo svoje korijenje i u Hrvatskoj, a onda preko Arijanizma usavršili svoje monoteističko vjersko učenje do Islama. A Rački, ne može da prihvati tu činjenicu, a kako zna da je dotični musliman, ali ni ime mu nije, po njemu, muslimansko, onda proizlazi navedena konstrukcija o Filipovom odbacivanju katoličanstva i prihvatanja Islama. Jedna od najvećih pogrešaka evropskih povjesničara je određivanje konfesije-vjerovanja na osnovu imena. Po njima, ako osoba nosi narodno evropsko ime ona je kršćanske provenijencije, a ako nosi orijentalno ime osoba je islamske provenijencije. Determinisanje konfesije evropljanina na osnovu ove matrice, u kontekstu današnje situacije, donekle, ima svoje uporište, jer su se na toj osnovi evropski narodi, imena što se tiče, danas, dobro izdiferencirali, tako da se u današnje vrijeme, na osnovu imena može utvrditi i vjerska pripadnost osobe. Međutim, takva situacija nije bila kroz srednja i rana stoljeća. Monoteisti-muslimani Evrope u tim ranim stoljećima nisu nosili orijentalna imena, nego naprotiv evropska narodna, jer nije bilo potrebe praviti tu diferencijaciju. Ta situacija se počinje isticati u periodu kada Bosna i ostale zemlje okruženja ulaze u sastav Hilafeta-Osmanskog carstva i tada muslimani evropskih zemalja iz sastava hilafeta iz praktičnih razloga počinju djeci diti orijentalna imena koja danas nazivamo muslimanskim imenima. I zato u dokumentima iz tog prijelaznog perioda imamo za muslimane imena očeva narodna, a imena djece orijentalna.

Nama su znane bosanske porodice čija imena-patronimi proizlaze iz narodnih imena naroda ovih krajeva: Branković, Radmilović, Milošević, Pavlović, Vuković, Martinović, Marić, Obradović, Milić, Đurđević i druge, kada nam vajni historičari pokušavaju nametnuti svoj nakaradni stav o njihovoj pripadnosti muslimansko-islamskom korpusu, na način o njihovoj islamizaciji. Svoje tvrdnje formirali su na osnovu teorije o pripadnosti vjeri na osnovu imena, a koju su potkrepljivali tzv. islamizacijom i obratno islamizaciju imenima. I za bošnjačke povjesničare, koji svoje zaključivanje i tvrdnje temelje na istoj školi, zvuči kao da prezimenima ne pripadaju muslimanskom korpusu, ali svako ko tako misli, moram istaći, griješi. To su stare muslimanske porodice, i to iz perioda prije nego je Bosna ušla u sastav Islamskog Komonvelta-Osmanskog carstva, koje stoljećima protežiraju učenje i vjerovanje u jednog Boga stvoritelja svega počevši iz perioda kada je u Evropi Iskender Veliki, koncem IV. stoljeća p.n.e., uspostavljao monoteističku vlast, a koja je kasnije preko Arijanizma razvijena do Islama. Dakle, Imena ovih familija potiču iz ranijih perioda, pred hanefijskog perioda, a vezana su za naša narodna slavensko-ilirska imena. Tek formiranjem Islamskog komonvelta muslimani počinju djeci diti orijentalna imena iz više praktičnih razloga. Dakle, to su stare Bošnjačke familije, a kako sam već napomenuo, tada su muslimani Evrope nosili svoja narodna, a manje orijentalna imena.

Postoji mogućnost da su, u kasnijim periodima pa i današnjem vremenu, a nakon prihvatanja teorije o islamizaciji, neki članovi ovih porodica prihvatajući to nakaradno učenje o islamizaciji, slično E.Kusturici, promijenili svoj stav o vjerovanju, ali i pod pritiskom koji su doživljavali kako u Hrvatskoj tako i u ostalim, sada kršćanskim, zemljama u okruženju, kada su se ovi, kao, ”oslobađali” od ”osvojitelja” Turaka.

Želim istaći da je u svakoj od ovih starih islamskih autohtonih bosanskih porodica bilo visoko obrazovanih pojedinaca, jer su uvijek bile u doticaju sa naukom, da je i u porodici Filipović osim akademika M. Filipovića bila plejada intelektualaca, pa i jedan bard historijskih znanosti, Nedim, ali neka mi Filipovići halale za moje opservaciju o njihovom porijeklu, jer Rački ima i znanu izjavu da neki dokument, bez obzira na njegovo porijeklo, ima nekad sagledati i obrazložiti na svom logičkom stavu. Međutim, tu ga je logika izdala jer u svom učenju on u Hrvatsku, iz nekih ranijih vremena, nije mogao uvesti islamsku vlast, te da iz tih razloga Filipa, koji je bio musliman, nije mogao dovesti u kontekst islamskih porodica i onada napravio konstrukciju o Filipovom prihvatanju Islama i formiranje roda Filipovića.

Da je povijest koju su učile jugoslovenske generacije satkivana na povijesnim konstrukcijama citirat ću jednog od utemeljitelja srpskopravoslavne škole povijesti LJ. Jovanovića iz knjige ”O prošlosti Bosne i Hercegovine” Popravljajući neke činjenice o prošlosti koje je iznio F. Šišić on hoće da kaže kako je dosljedan u tome da podržava samo istine i piše: ”… ovako sam isto postupio i u sličnom pitanju stare srpske istorije i zajedno sa g. Lj. Kovačevićem, još 1890 godine, izostavio iz nje čitav niz ”slavnih” srpskih kneževa i kraljeva VII i VIII vijeka, koji su ranije ”krasili” mnoge srpske knjige i oduševljavali srpske čitaoce.”

Moj komentar na ove Jovanovićeve riječi:Koliko li i dan danas muslimana šeihova, a za njih kao despota i kneževa, ima utkanih u njihovu historiju to jedino Bog zna, jer od kako je svijeta i vijeka u toj Srbiji su bili vladajući Srbi muslimani, dok ih pravoslavci Srbi nisu počeli izgoniti od 1804-1862, a međunarodno priznanje je proisteklo 1878. godine. Te 1878. godine Srbija je po prvi put uspostavljena na pravoslavlju. Dakle, ako pišu o nekoj pravoslavnoj Srbiji iz nekih ranijih vremena, konkretno npr. iz perioda Nemanjića, onda su to sve izmišljotine kao što je i Kosovski boj mit. Ako su Nemanjići bili velmože-bani, onda nisu bili pravoslavci, a ako su bili knezovi, možda su i bili pravoslavci, ali nisu imali vlast nego samo lokalno. Takođe, ako je Lazar Hrebljanović bio car onda nije bio pravoslavac, a nije ni učestvovao u Kosovskom boju jer boja nije ni bilo. Nema boja ako, u tom periodu, nema pravoslavne Srbije, a nije je bilo. Za Lazara znamo da je punac sultana Bajazita, jer je njegova kći Olivera-Mileva bila žena od Bajazita i da su njegovi unuci kasniji sultani.

Srbija je ušla u sastav islamskih zemalja možda i prije Bosne i kao ni Bosna nije osvajana. Pravoslavci Srbije, u periodima prije 1862. mogli su samo da maštaju o vladanju državom, jer su bili malobrojniji, dok su na lokalnom nivou imali svoju samoupravu i kneza koji je među njima regulisao odnose.

Kroz Jugoslavije naturiše nam izmišljenu povijest, a kako drugačije nismo ni učili to smo danas najveće neznalice, kako svoje, tako i evropske povijesti. Srbija je bila jedna od zemalja u Evropi u kojoj je bio dominantan Islam počevši od VII. stoljeća i to stanje se održavalo sve do početka XIX stoljeća. Muslimani Njemačke, Češke, Slovačke, Mađarske, preko Bosne, ali više preko Srbije, Bugarske i Grčke bili su povezani sa narodima Levanta, Mediterana i dalekog Istoka.Beograd je, kroz srednja i rana stoljeća, bio jedan od najrazvijenijih muslimanskih gradova na Balkanu sa brojnim sakralnim objektima muslimana, a kada su Srbi pravoslavci uspostavili svoju vlast i počeli ispisivati svoju lažnu povijest sve su ih porušili. Razloge, takvog ponašanja, nije teško predpostaviti. Mnogi brakovi velikana-muslimana ovih država, kroz ta rana vremena, su sklapani, a sve iz kulturoloških, a ne nekih drugih razloga.

Sve to što su bili, za katolike, italijanski patareni, francuski katari, češki husiti, pariški hugenoti, mađarski kumani bili su i bosanski Bogumili. Heretici. Bosanski Bogumili su bili, a i danas su, muslimani, a šta li su bili italijanski patareni, francuski katari, češki husiti, mađarski kumani, po vjeri, nije teško zaključiti, osim da ne prihvatimo konstrukciju.( Vidi tekst: http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=47803 )

Fikret Hafizović