Nove generacije

Mladi nemaju dovoljno iskustva da bi bili razboriti te stoga pokušavaju postići nemoguće –
i to im iz generacije i generaciju i uspijeva.

Pearl Buck

Nove generacija su drugačije. A zar nisu uvijek bile? Vjerovatno jesu, ali izgleda da starenjem čovječanstva te generacijske razlike postaju veće. Pripadam generaciji „u ime svih nas iz 60 i neke…“ i ako nas uporedim sa generacijom „u ime svih njih iz 90 i neke…“ vidim dramatične razlike. Većina mojih drugara je rasla na selu, uz fizičke aktivnosti korisnog rada dok smo se još školovali, druženja uz zajedničke igre ovisno o vremenskim prilikama, igranke i šetnje. Redovno gledanje televizijskog programa je bila privilegija veoma malog broja a za većinu događaj, i uglavnom je to bio sportski događaj ili predaja štafete mladosti Predsjedniku Titu za 25. maj. Oni koji su živjeli u gradu imali su više vremena za igru, i u tome je bila suštinska razlika. Kada smo krenuli na fakultet (većina prema Sarajevu) ili tražiti posao to nije bila zadaća naših roditelja. Išli smo sami. Većina nas nije imala pristup ni fiksnoj telefonskoj mreži tako da ako ste trebali razgovarati s nekim iz Sarajeva u Tešnju onda ste mogli poštom zakazati termin za neki naredni dan na centralnoj govornici u zgradi pošte. Putovali smo najčešće vozom.

Na mašinskom fakultetu smo pored matematike (strašnih trostrukih integrala i redova), učili mnoge stručne predmete. Od informatičke pismenosti smo učili mašinski jezik FORTRAN i radili prve programe ispisane na bušenim karticama na jednom ogromnom računaru. Konstruktivne crteže smo radili na mehaničkoj crtaćoj tabli. Nismo mogli ni zamisliti nešto poput savremenih računala i aplikacija.

Današnje generacije uzrastaju uz društvene mreže. Njihovi roditelji brinu o upisu na fakultet ili traženju posla. Uglavnom, ima i drugačijih primjera. Nove generacije imaju neselektivan pristup informacijama koje su nepouzdane. Njihov um je pod pritiskom stalnih vijesti, bitnih i nebitnih, poželjnih i nepoželjnih te proizvodi stanje površnosti, nepažnje i rasijanosti kod mladih. Iako uvijek postoji potencijal mladih ljudi, on se u specifičnom društveno-političkom kontekstu bh društva zbog političke atmosfere, strukturnih pritisaka i osjećaja nereda, nepravde i nesigurnosti ne realizuje. Nove generacije zbog toga gube osjećaj dugoročne perspektivnosti a time i motiv. Iako to nije krivnja nove generacije i njenih unutargeneracijskih distinkcija, već teškog strukturnog stanja kojeg su naslijedili, nova generacija mora se snalaziti i tražiti izlaz, prije nego dođe do potpunog političkog, sigurnosnog i ekološkog kolapsa. Baš onako kako kaže navedeni citat na početku ovog teksta. Time će preuzeti odgovornost i imati motiv da nešto sami  naprave. Makar izgledalo nemoguće. A starije generacije su podnijele veliki teret krize, agresije i tranzicije. One nemaju ni energiju ni snagu za promjene u novim okolnostima i ako žele nešto dobro učiniti mladima, to će najbolje uraditi ako im prepuste mjesto na kojem se nalaze.

About Fuad Sisic