Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (5)

HILJADU I JEDNA NOĆ

Moja majka nikada nije puno govorila. Pogotovo ne o pred nepoznatim osobama osobama. Mudro bi slušala sagovornike s blagim izrazom razumjevanja na licu. Obično ničije riječi ni postupke nikad nije komentarisala. Svaka izgovorena joj je bila od zlata. Možda ju je zbog tih osobina mudra i pametna Ibrahimaginca, koja je pamtila cijjelo jedno prohujalo stoljeće i događaje u njemu, poštovala više od drugih tešanjskih žena. Dok su one uz kahvu i rahatluk besjedile o običnim svakodnevnim tešanjskim temama ja sam se pretvarao u oko i uho i upijao mistiku starinske turske sobe.

Bila je to mala, ugodna, topla soba izrezbarenih drvenih zidova od lipovog drveta, obrubljenih ljupkim ukrašenim policama na kojima je stajalo srebreno i bakreno okalaisano suđe, ibrici, tacne, šerbetnjaci, ukrasi i tepsije različitih veličina i ljepote. Svaka stvar je imala svoje mjesto, smisao i ulogu. Ispod polica bilo je obješeno nekoliko levhi uokvirenih u zlane okvire, a na sredini sobe, odmah do sećije, stajala je velika filigranski dotjerana magala, donesena iz Carigrada, koja bi se koristila samo za vrijem zime i studenih dana. Tamo gdje se završavala sećija čiji su jastuci bili prekriveni prelijepim uštirkanim i iskeranim ručnim radom i dosezali prozorska udubljenja sa iscvjetalim grozdovima crvenih cvjetnih minđušica (lat. Fuchsia) i tananim mušepcima, kroz koje se diskreno vidio put koji je vodio do obližnje džamije, tamo, odmah uz sećiju, nalazila se prelijepa sehara kupljena u Damasku, ukrašena blistavim romboidnim pločicama od sedefa koju su izradili bagdadski majstori.

Moj tetak Ibrahim-Ibro Mujagić, lahka mu zemlja, bio je veliki knjigoljubac i, kad ne bi krojio i šivao u svojoj šnajderskoj radnji na Gornjoj čaršiji, znao je mojoj sestri Subhi i bratu Mustafi, strpljivo pripovjedati bajkovita kazivanja perzijske kraljice Šeherzade (žensko ime nastalo od riječi ‘Čehrzād’, što znači ‘uzvišena ljepota’) iz ‘1001 noći’ i ja bih se tada postajao nevidljiv i pratio ga otvorenih očiju i zaustavljenog daha. Te priče uvijek su se oživljavale dok bi piljio u Ibrahimefendinčinu čarobnu seharu.

Šta li se u njoj skriva?!… Aladinova čarobna lampa?!… Alibabino zlato iz pećine koja se otvara na povik “Sezame otvori se”?!… Možda leteći ćilim Bagdadskog lopova?!… Ili se u njoj siroti Sinbad Moreplovac sprema da zaplovi u još jednu uzbudljivu avanturu?!… Možda je u njoj onih sedamsto zlatnika koje je Sinbad Moreplovac dobio od Sinbada Nosača za ispričanih sedam jedinstveni priča o svojim zanimljivim plovidbama?!…

Tetkova pripovjedanja ispunjavala su me i kad više nisam živio u Tešnju i kad više nisam kao malešni usamljeni cvrčak koji je sjedio ispod sećije na kojoj su eglenisale mudra Ibrahimefendica i moja majka. Čak i mnogo kasnije, kada sam se profesionalno počeo baviti novinarstvom i kada sam krenuo svojim čitateljima da otkrivam nepoznati svijet Orijenta. Prvo sam, razumljiv, naumio da krenem putevima Simbada, mog odvažnog uzora iz djetinjih dana provedeni u Tešnju. Evo priče…

Dok sam se tako jednog majskog dana 1971. godine vozio asfaltnim putem od Bagdada prema Basri, stalno mi je na umu bio Sindbad Moreplovac, njegove neutješne znatiželje i avanturistički duh koji ga je vodio po fascinantnim azijskim prostranstvima. Svih sedam njegovih nevjerovatnih putovanja, mnogo uzbudljivijih od avantura Harija Potera (Harry Potter) kojim se danas dive djeca svijeta, započelo je upravo u gradu iz kojeg i ja namjeravam zaploviti prema dalekim obalama azijskog juga. Iz Basre!

Basra je prirodna kapija Šat el Araba (Shatt el Arab), rijeke koja nastaje spajanjem biblijskih rijeka Eufrata i Tigrisa. Kronike kažu da su luka i grad osnovani 636. godine, neposredno nakon arapskog osvajanja Mezopotamije. Osnovao ih je legendarni kalif Omar na mjestu starog perzijskog naselja, koje pamti prastara sumerska vremena i gubi se u vrtlozima u kojima su nastale prve svete knjige. Grad je s razlogom bio značajno vojno uporište na strateški važnom položaju za borbu Arapa protiv ljutih neprijatelja Sasanida koji su se po svaku cijenu željeli dočepati plodne delte.

Ovdje, u ovom egzotičnom gradu koji pamti vječnost, 717. godine je rođena Rabia el Adevija (Rābi'a al-‘Adawiyya al-Qaysiyya), žena za koju se pripovijeda da je svojim mističnim močima obilježila osmo stiljeće i zadivila najveće učitelje sufijskih učenja. Život joj je bio obilježen molitvama, osamom, duhovnim pjesništvom i kontemplacijom, a opredjeljenje srca – ljubavni misticizam.

Njena ljubav prema Allahu, svjedoče njeni savremenici, bila je apsolutna i nije dopuštala prostor niti za strahove od pakla, niti čežnjama za rajem, a njena svakodnevna molitva “O Bože, ako Te obožavam iz straha od pakla, tada daj neka u paklu izgorim, ako Te obožavam radi nade u raj, onda mi ga ne daj. No, ako Te obožavam zarad Tebe Samoga, ne ustegni od mene svoju vječnu krasotu!…” i danas pobožno izgovaraju njeni nebrojni sljedbenici.

Za Rabijin život se vezuju mnoge mistične priče i senzacije, koje danas ne proučavaju samo njeni sljedbenici, već i moderna teološka znanost. Kada su je nekom prilikom zvali da izađe iz svoje kuće i “posvjedoči o čudima Božjeg stvaranja”, njen odgovor je bio: “Uđi u kuću i pogledaj ih!”, što je značilo – uđi u samo srce kontemplacije jednosti koja je iznad mnogostrukosti stvarnosti!

Da, da, sve moći su u nama. I raj, i pakao i čudo Božanskog stvaranja! Sve je u nama!

Uzbudljiva prošlost Simbadova grada danas nikoga ne čudi, jer se Basra, poput čarobnog ćilima, svom ljepotom i važnošću prostrla na mjestu gdje se Šat el Arab, obogaćen svetim vodama Eufrata i Tigrisa, grli i sjedinjuje sa Perzijskim ili Arapskim zalivom. Zbog toga Basru mnogi nazivaju vratima svijeta: ko prođe kroz nju ili zaplovi iz njene luke nikada ne zna u kojem će kraju ostariti!

Proteklih stoljeća Basra je živjela uzbudljivim životom lučko-trgovačke metropole. Ovdje su se nabavljale istočnjačke mirođije, kupovala kineska svila tananija od daha ljubavnog zanosa i prelijepi kašmirski nakit i šalovi, opojni hašiš i indijski miomirisi; trgovalo se perzijskim ćilimima i omanskim biserima, jemenskom kafom što je pristizala trgovačkim karavanima iz Moke (Mocha), zakrivljenim noževima džambijama i mirišljavim tamjanom, venecijanskim ogledalima i draguljima sa Sri Lanke. Nigdje se na svijetu, kažu, nije moglo brže obogatiti od Basre. Taj neodoljivi bajkoviti zov i jeste Sindbada doveo u ovu egzotičnu luku odakle je kretao na svoja uzbudljive plovidbe.

Moja želja i moj cilj bio je da pokušam slijediti plavu stazu Sindbada Moreplovca i koliko to prilike dozvoljavaju, boraviti u lukama i krajevima u kojima je i on boravio. No, u jednom kratkom novinarskom kazivanju teško da ću uspjeti dočarati sve muke, uzbuđenja i neizvjesnosti što prate ovakva hodoljublja. Ali, vrijedilo je pokušati.

Iako nije dokazano da je Sindbad, koga mnogi istraživači s pravom smatraju nekom vrstom “arapskog Kolumba” i historijskom ličnošću, obišao sve zemlje o kojima se kazuje u “Hiljadu i jednoj noći”, neosporno je utvrđeno da je u starim vremenima Basra uistinu održavala plovne i trgovačke veze sa dalekim azijskim istokom i tajanstvenim afričkim jugom. Čak se smatra, a to potvrđuju historijografska istraživanja, da je i prva civilizacija koja je iznenada bljesnula u Mezopotamiji, mnogo prije Babilona, Kaldeje i Asirije, dakle, fascinantni Sumer, održavao vezu sa legendarnim kulturama Harapom (Harappa) i Mohenđo Darom (Mohenjo Daro), što su cvjetale u plodnoj dolini rijeke Ind. Bilo je to, kažu staroindijski epovi i kronike, prije više od sedam hiljada godina, u vrijeme kada je Europa još uvijek spavala u dubokom snu.

Iako je cijela priča o drevnim plovidbama obavijena velom tajni i nedokučivih istina, mnogi istraživači današnjice smatraju da su trgovački brodovi iz Šat el Araba stizali čak do dalekog Zanzibara udaljenog 4100 kilometara, odakle je i pristizao rnuskat, i još dalje, do Guagzhoua, u Kini, udaljenog više od šest hiljada morskih milja.

Ta daleka i neizvjesna morska ruta vodila je pored iranskih, pakistanskih i indijskih obala, zatim se spuštala prema ekvatoru i prolazila ispod Sri Lanke, te sjekla opasne vode Bengalskog zaliva i vodila između otoka Sumatre i malezijske obale da bi ušla u Južno-kinesko more i nastavljala plavim stazama duž današnje vijetnamske obale, sve do Kantona (Canton) i luke Guangzou. O većini moreplovaca, koji su se usudili da zaplove tim putem, nikada se ništa nije saznalo, a oni koji su se uspjeli vratiti pripovjedali su o neobičnim zemljama, nepoznatim narodima i nevjerovatnim doživljajima.

Tim putem, kažu mnogi stari pripovjedači, plovio je i Sindbad Moreplovac na jednom od svojih sedam neizvjesnih putovanja. On ovako opisuje Indiju: “To je zemlja koju čini veliki broj plemena. Neki od njih su Šakirije (Shakrie), a to je njihovo pleme, koje nikome ne čini nikakvo nasilje, niti protiv bilo koga ratuje. Neki su opet iz kaste Brahmana, a to vam je čudan narod, koji nikada ne pije vino, u kome su ljudi sretni i bistri, vole igru i zabavu. Rekoše mi da se indijski narod dijeli na 72 kaste…”

Ali, moje putouvanje vodilo je dalje, prema Sri Lanki, živopisnom otoku s rajskim plažama, začinskim biljem i skupocijenim dijamanatima, kojeg Sindbad naziva Serendib, iako su ga stari zemljopisci nazivali i drugim imenima: Salike, Taprobane ili Serinda (iz sanskriskog Sinhaladnipa, što u prijevodu znači Otok lavova!). “U nekim njegovim gorama”, pripovjeda Sinbad, “nalaze se velike količine almasa, veoma krupnog dijamantskog kamenja, ali zbog mnogih opasnosti do njega niko izravno ne može doći, pa se trgovci služe raznim lukavstvima…”

I danas nije lahko doći do vrijednih dragulja u opasnim divljinama nekadašnjeg Cejlona. Tim poslom se bave mnogi istraživači ali i avanturisti. No, samo rijetki se obogate. Na otoku ne postoje klasični rudnici, nego se ispire mulj što su ga nanijele monsunske bujice ili se raskopavaju opasni stari otvori u prašumskim brdima da bi se našao – “okamenjeni bljesak sunca”.

Južna mora kojim je plovio Sindbad prepuna su ribe. U njihovim plavim dubinama, kao što i sam kaže drevni moreplovac, mogu se čak vidjeti istinska morska čudovišta o kojima su svjedočili i antički moreplovci. Početkom prošlog stoljeća pomorske kronike su zabilježile da je jedna džinovska hobotnica, čiji su kraci mogli imati više od dvadeset metara(!?), žestoko napala jedan engleski jedrenjak u vodama Bengalskog zaliva, i nakon dramatične borbe, odvukla ga na morsko dno zajedno sa cjelokupnom posadom.

Sindbad nam, međutim, ne pripovjeda o tom nevjerovatnom događaju. On govori o otoku majmuna Al Zabagu, gdje je doživio nevjerovatan susret koji opisuje: “I gle čuda, pred nas izbi grdna prilika u vidu ogromnog kosmatog čovjeka. Bio je ružan, crn i visok. Dva mu oka kao dvije užežene luči, a prijeteći očnjaci kao u vepra…”

Neugodni usreti sa majmunima, koji se u čoporima kreću indonežanskim otokom Sumatrom samo je dio uzbuđenja koja i danas doživljavaju prirodnjaci, koji posjete ovaj nedovoljno istraženi otok. Zahvaljujući svom geografskom tropskom položaju, na Sumatri vegetacija naprosto buja, kao u Amazoniji ili Papui Novoj Gvineji. Svakodnevne blage ekvatorijalne kiše i sunce koje neprestano grije, učinili su od Sumatre pravi raj na zemlji, no, u unutrašnjosti otoka, još uvijek ima predjela u koje bijeli čovjek nije kročio svojom nogom.

Prošavši sretno između obala ovog neistraženog otoka i Malezije, Sindbad Moreplovac je uplovio u vode Južnog kineskog mora i zaplovio prema dalekoj Kini. Ako su istraživači tačno utvrdili njegovu plovnu rutu, ona se, po svoj prilici, završila u kineskoj luci Guangčou (Guangzhou), nedaleko od današnjeg Hong Konga.

Za razliku od Basre, u ovoj me kineskoj luci o kojoj se dugo govorilo kao o području ”iza crvene bambusove zavjese”, zatekao period kiša. Utonuo u vlažnu maglu u kojoj niste svjesni da li to rominja sitna kiša ili se cijedi topla vlaga, Hong Kong je djelovao gotovo sanjivo. No, iza tog vlažnog kišnog baldahina, koji ga je nježno prekrivao, u ovom milionskom gradu odvijao se buran lučki život u kojem najveće zarade ostvaruju bankari, nafni magnati, kockari i trgovci. Pa ipak, san svakog Kineza je da započne svoj biznis u gradu u kome se radi 24 sata i u kome se nikada ne gasi dan.

Sinbad Moreplovac je odavde krenuo nazad prema Basri, a ja cu se vratiti svom tešanjskom djetinjstvu i ispričati vam o fascinantnim kazivanjima stogodišnje Ibrahimagince Hodžić.

NASTAVAK SLIJEDI

OČIMA ILUSTRATORA: Prizor iz Alibabine pećine


TRAGOM SIMBADA MOREPLOVCA: Tešanjsko djetinjstvo u meni još uvijek traje


KUĆA U KOJOJ SAM UDAHNUO SVOJE NEMIRE: U njoj se još uvijek osjeća moja energija
(Snimio Atif S. Hodžić)


O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši