Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (33)

TOŠK

Te nedjelje, u kasnim posljepodnevnim satima, Tabaci su se uznemirili, jer je tešanjska policija tragala za osobama koje su sa Griča kamenovali autobus fudbalera iz Doboja. Desilo se to neposredno poslije utakmice koju su Dobojlije dobile protiv TOŠK-a rezultatom 1-0. Moj stariji brat Mustafa i ja nismo učestvovali u tom incidentu, ali su nas roditelji propitivali ko bi to mogao da to ucini. Naravno da smo znali sve o tome, znali smo i da su na Grič otišli desetine mladića, izmedju ostalih i Baše iz Tabaka, ali o tome roditeljima nismo željeli da pričamo.

– Nemojte slučajno da nas brukate – govorila bi naša majka i dodavala – Zbog takvih stvari se ide u zatvor!

Otac nas je za to vrijeme posmatrao ispitivački, pokušavajući da pronikne u to da li govorimo istinu, ali nam ništa nije rekao. Samo je vrtio glavom.

Bio je to dan kada su se mnogi Tešnjaci, nakon protutnjalog ratnog vihora, identificirali sa svojim voljenim nogometnim klubom. Rat je poprilično opustošio i grad i ljudske duše, donio mnoga osobna razočarenja, rastužio mnoge porodice zbog žrtava koje su podnijele u borbama za slobodu, ugasio radost i želju za afirmacijom, u džamijama i crkvama su utihule molitve, pa su se stari Tešnjaci u večini slučajeva povukli u sebe i međusobnu komunikaciju sveli na nužne pozdrave i propitivanja za zdravlje porodica. Dalje od toga mnogi nisu išli ni kada su prošla prva poslijeratna iskušenja, hapšenja i odvodjenja na informativne razgovore.

U grad su došli neki drugi, nepoznati ljudi sa drugačijim navikama i vjerskim ubjedjenjima i zauzeli su najbitnije političke pozicije, određujući ritam svakodnevnog života u gradu. Međuljudska intima i iskrena srdačnost su se povukle i gotovo ugasile. Ali, ne zadugo!

Naš tetak Ibro, vječni optimista, znao je da tješi moje roditelje.

– Sve će ovo proći, Latkane – najčešće se obraćao našem ocu – i sve će se zvati sutra. Sada se čovjek treba baviti samo svojim poslom i ne obraćati pažnju na ni na što. Mene su strpali u krojačku zadrugu, ali ni to neće biti dugog vijeka.

Imao je pravo, dobri naš tetak!

Zahvaljujući tešanjskim entuzijastima, skojevcima i ljudima poput rođenog Tešnjaka narodnog heroja i prvoborca Nisima Albaharija, te Hakije Srkalovića, Alje Šehagića, Pere Markovića, Smaila Širbegovića, Huse Dolamića i pomoći Aširage i Mujage Mujčić i mnogih drugih entuzijasta, koji su pomagali u formiranju, organizaciji i opremanju Kluba, u gradu je ponovo oživio nogomet i takmičarski duh, pa su se i mladi, pogotovo oni (!), priklonili navijački strastima koje sa sobom donosi svaki sport, a pogotovo fudbal.

Utakmice su se igrale na periferiji grada, na takozvanom Vašarištu, na prilično neuređenom, džombastom terenu, pored same nerjetko nabujale Tešanjke, tako da je lopta često završavala u njoj i uprava kluba je organizovala dječake koji će brinuti da loptu ne odnese rijeka. Navijači su stajali uz samu aut-liniju, a ponekad su znali i utrčavati na teren da bi intervenisali u spornim situacija i kada bi procijenili da je start protivničkog igrača bio prgrub. Sudijama je bilo najteže jer su podnosili mnoge psovke i uvrede od strane publike, a bilo je i slučajeva kada bi ih navijači ganjali po terenu.

Tako je TOŠK, koje se prvih godina poslije rata nazivao “Udarnik”, čiji su igrači na prsima dresova ponosno nosili zvijezdu petokraku, postao dio radosti ali i identiteta svakog Tešnjaka, a želje za pobjedama nad rivalima, kakvi su bili Dobojlije, Tesličani, Modričani, Gračanlije, a kasnije i Maglajlije, uvijek je bila jača od običnog korektnog sportskog navijanja.

Tešanjski hroničar Huso Galijašević pominje jednu zgodnu anegdotu tipičnu za ljubav i odanost, koju su gajili tešanjski navijači prema svom klubu. Kada je TOŠK igrao kvalifikacionu utakmicu sa Natronom u Maglaju nastala je priča da je u to vrijeme u gradu ispod Stare tvrđave ostao samo hodža i dežurni vatrogasac. Svi stanovnici su u automobilima, na kamionima, na biciklima i pješice preko brda, stigli u grad natron-papira da bi bodrili svoje ljubimce koji su pobjedili rezultatom 3-0. Te noci slavilo se u svim mahalama, kažu niko navodno oka nije sklopio!

Dakle, tolika odanosti, strast i ljubav prema TOŠK-u, morali su kao te poslijeratne nedjelje, kada je policija tragala za izgrednicima, da motivišu navijače da svoju ljubav prema fudbalskom klubu i svom gradu, iskažu na ružan i nedostojan način.

Ta strast i identifikacija sa TOŠK-om će u narednim godinama još više povećati rivalitet među klubovima, pa će nemile scene za vrijeme odigravanja utakmica i nakon što bi se završile nepovoljnim rezultatom, postaće pojava, koju ni agilna tešanjska policija neće moći da kontroliše. Pobjede i porazi TOŠK-a tako će poprilično određivati poslijeratno raspoloženje u gradu i uticati na normalizaciju života u Tešnju.

Bilo je to romantičarsko vrijeme, kada smo mi, djeca, igrali sa krpenjacima i maštali o pravoj fudbalskoj lopti, koja se na sredini šnjira. Neko iz Tabaka je u američkom paketu sa hranom, koje smo dobijali kao pomoć, dobio loptu za ragbi, pa smo dugo vremena za njom trčali u Haremu iznad Kape. Bila je jako tvrda za bose noge i odskakala je nepredvidivo, pa je gotovo svaka utakmica najčešće završavala svađama i nikad se nije znao pravi rezultat, pogotovo kada bismo igrali “prvenstvene” utakmice protiv Gornje čaršije.

Fudbal se jednako tako igrao i u drugim mahalama i prigradskim naseljima. Uskoro se pokazalo da među starijim dječacima ima dosta talenata, kao što su bili Hakija i Muharem Bašić, Salih Kahvić, Sedžad Šeremet, Muharem Kremić, Edib Abduzaimović Ćoso, Hajrudin Dizdarević, Satko Hukić, Tahir Turalić Ždrebe, Salih Hatičić, Ćamil Muratović Mrki, Husein Berberović, Sakib Zejnilović, Fuad Bešlagić, Smail Handžić Bata, Smail Galijašević, Muhamed Tahirović Šen, Hamdija Denjalić Amidža, Muhamed Belagija i mnogi drugi koji će uskoro ući u prvi tim TOŠK-a.

Za to vrijeme u dvije tešanjske čaršije život se polahko vraćao u normalne gradske okvire. Pozorišni amateri spremali su nove predstave, pozivali su u goste svojih kolega iz susjednih gradova, organizirali su se prvi izbori za najljepšu djevojku grada, ženilo se i udavalo, a siroti Ašir je i dalje vukao drva sa Crnog vrha i pjevao omiljenu pjesmu “Udade se Sevlija u majke jedina…”, i dalje se na jesen miješao pekmez i sušilo voće u tešanjskim bašćama, život je bio jači od nove ideologije…

Prepričavale su se šale i dosjetke lokalnih šaljivdžija i lera, na čemu je svoj ugled sticao i nenadmašni Čolo, koji se na veselje Tešnjaka jedno veče pojavio na korzu, u Donjoj čaršiji, sa našminkanom i dotjeranom kozom umjesto sa ženom. Aluzija koju je htio da napravi sa malograđanštinom i pomodarstvom što su u grad donosila novi ljudi i nova vremena, samo je djelomčno polučila uspjeh. Ali Čolo nije odustajao – uvijek je imao novu predstavu, pa je postao miljenik grada.

Ja sam redovno išao u školu, sklopio mir sa učiteljicom Natalijom i bio poslušan i dobar đak.

NASTAVAK SLIJEDI


 




 

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši