Paradoks bosanske borbe

Bože, zašto si dopustio da čovjek može uraditi sve što hoće?

Mile Stojić

Gostujući na TV FACE, književnik i publicista Mile Stojić je govorio i o svojoj posjeti Srebrenici. Kaže da je dugo razmišljao o tome, o Srebrenici, o borbi preživjelih da dokažu istinu, o borbi na putu traženja pravde, o rahmetli majki Hatidži koju vidi velikom heroinom, ženom koja je izgubila sve u životu i nastavila dostojanstveno tražiti pravdu. I onda je u svojim mislima pitao Stvoritelja: “Bože, zašto si dozvolio čovjeku da uradi sve što može?”

Zločinac nije kriv. Gubitnik nije poražen. Žrtva ostaje i dalje žrtvom. Politika i dalje ostaje ružna. Republika Bosna i Hercegovina nije opstala. Država Bosne i Hercegovine nije nestala. Pravde nema. Sve se ponavlja. Veoma brzo je uslijedilo međunarodno prizanje Republike Bosne i Hercegovine. Veoma brzo su iznutra napali institucije Republike Bosne i Hercegovine na svim nivoima i veoma brzo su krenuli sa oružjem i uz pomoć JNA na goloruk narod i slabo naoružan narod u mnogim dijelovima Republike Bosne i Hercegovine. Veoma brzo su donijeli rezoluciju o zabrani naoružavanja Republike Bosne i Hercegovine međunarodne članice UN-a koju su prethodno priznali. Veoma brzo su donosili rezolucije osude agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, lijepo je bilo čuti i ništa više od toga nije bilo. Sve dalje je išlo sporo, jer svaki dan u ratu je dug dan. Svako koga interesuje istina može je spoznati na temelju brojne izvorne dokumentacije i dokaza. Ali niko nikog ne može uvjeriti u nešto što onaj drugi neće.

Dejtonski sporazum je legalizovao sve što se silom, nasiljem, pljačkom, ubistvima, genocidom ostvarilo. Jedino nije dao de nestane Bosna i Hercegovina jer nije znao šta će sa onim koji su branili Republiku Bosnu i Hercegovinu. Kako reče ovih dana Valentin Inzko, personifikacija međunarodne volje i sile u Bosni i Hercegovini, Dejtonski sporazum nije dopustio bilo kome da negira Bosnu i Hercegovinu. To je bio odgovor na protivnapad Milorada Dodika, nakon što je Valentin Inzko u posljednjem izvještaju pred Skupštinom UN-a o stanju u Bosni i Hercegovini pomenuo Milorada Dodika 18 puta kao glavnog krivca zastoja u Bosni i Hercegovini. Svi znaju da Milorad Dodik to intenzivno radi godinama, Dejtonski sporazum to nije dopustio, Valentin Inzko ima ovlaštenja da osigura poštivanje Dejtonskog sporazuma. Ja, pa šta…što bi rekao jedan visoki probosanski funkcioner. Dakle nakon svih prijetnji, najava referenduma, odluka Skupštine RS-e koje su direktno ugrožavale institucije Bosne i Hercegovine i prijetile miru u Bosni i Hercegovini, Valentin Inzko je izvukao mač: Milorad Dodik ima šest mjeseci da skine ime Radovana Karadžića, presuđenog ratnog zločinca sa jedne institucije u RS-u. Ako to ne uradi nema mu ući u države EU. Eto Milorade, šta ćeš sada?

Da je zločinac kriv, da je krivac poražen žrtva ne bi i dalje ostala žrtvom. Ovo je isto što su i beskorisne UN rezolucije. Može se na prste jedne ruke nabrojati koliko je puta Milorad Dodik svih ovih godina išao u države EU. Ali će EU kao i druge međunarodne institucije nastaviti putem zajmova finansirati održavanje Milorada Dodika na vlasti. Uz to, ovih dana se u Bosni i Hercegovini pomno prate izbori u Americi. Kao da će se nešto time promijeniti u Bosni i Hercegovini?! Pa upravo je sva drama u Republici Bosni i Hercegovini legalizirana Dejtonskim sporazumom u vrijeme Klintona i demokrata, političke opcije kojoj je Bosna i Hercegovina zahvalna. Prije 25 godina je sve izgledalo drugačije. Nakon 25 godina sve izgleda drugačije. To je naš život. Ipak nije svejedno. Joe Biden je pristojniji u govoru od Donalda Trumpa, pokazuje više razumijevanja i poštovanja, ne pravi iznenadne zaokrete i gluposti. Bez obzira na personifikaciju političke borbe, smjer Amerike je institucionalni, iznad pojedinaca i mnogo važniji. Taj smjer na prvo mjesto stavlja interes Amerike a ne pravdu.

I zbog toga možda ovogodišnja borba za lokalnu vlast ponekada djeluje tužno. Širom Bosne i Hercegovine, u toj borbi slično se ponašaju i oni koji su za Bosnu i Hercegovinu kao i oni koji nisu za Bosnu i Hercegovinu. Optužuju jedni druge za korumpiranost a javnost je uvjerena da nevinih nema. Optužuju jedni druge da lažu, a javnost je skona vjerovati da većina laže. Bliže su četnici i ustaše onim koji nisu za Bosnu i Hercegovinu od svih razlika onih koji su za Bosnu i Hercegovinu. Teško je onima koji biraju sve to razabrati, u šumi različitih kontradiktornih tvrdnji i optužbi bez dokaza. Kada predstavljanje stane (koje stalno traje), birači ostanu da glasaju po kriteriju “svog dresa”, po pristrasnosti, ljutnji ili revoltu. Zato birači treba da ulože više napora, kao što se stranke i kandidati predstavljaju trebali bi i birači da se raspitaju o tim kandidatima. Kod radnih kolega, u mjesnoj sredini ili na drugi način kod onih kojima vjeruju. Da čuju njihovo mišljenje i iskustvo, da čuju šta kažu oni koji su nezadovoljni zbog čega su nezadovoljni i da čuju one koji su zadovoljni zbog čega su zadovoljni. Ne zatvarati se samo u svoju sredinu. Ne biraju se delegati mjesnih zajednica nego predstavnici svih građana u lokalnoj zajednici. Neki dolaze putem stranačkih lista a neki kao nezavisni. Možda bi to moglo pomoći u lakšoj odluci. I treba imati više hrabrosti i glasati za žene i mlade.

Izbori su uvijek prilika, nikada se nisu svi složili oko istog izbora, ali izbor postoji. Postoji i odgovornost onih koji biraju. Pa neka je sretno!


O Fuad Sisic

Fuad ŠIŠIĆ rođen je 20.06.1960. godine u Raduši (Tešanj), od oca Mehe Hadžimehić-Šišić i majke Nure, rođene Pobrić. Osnovnu školu, kao i Gimnaziju, završio je u Tešnju a zatim i studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu 1984. godine.

Radni vijek je započeo u Unico filter početkom 1984. godine. Uz rad predaje stručne predmete u srednjim školama u Tešnju. Početkom aprila 1992. godine angažuje se u odbrani na različitim dužnostima da bi u julu 1994. godine izabran za Prijelaznog općinskog načelnika u Tešnju, a zatim 1997. godine i za Općinskog načelnika. U firmu Unico filter (kasnije MHBA) se vraća krajem 2000. godine i ostaje do 2008. godine u privredi. Krajem 2008. godine je izabran ponovo na poziciju Općinskog načelnika a 2012. godine i na poziciju Predsjedavajućeg Općinskog vijeća. U MHBA se vraća 2013. godine i ostaje do kraja 2016. godine. Od početka 2017. godine radi u privatnoj kompaniji SARAČEVIĆ, Tešanj.

Kroz neformalno obrazovanje prošao je edukaciju prodajnih vještina (USAID, MANN+HUMMEL), organizacijskih vještina (ADIŽES, Novi Sad), rukovodnih i menadžerskih vještina (CRESOM, Kalifornija; MANN+HUMMEL). Pohađao je mnoge edukacije u Bosni i Hercegovini i okruženju, kao i online edukacije. Bavi se pitanjima uloge rukovodstva i organizacijske transformacije uz elektronsku podršku, postavljanjem ciljeva, donošenjem odluka i korištenjem neophodnih menadžerskih alata.

Uz profesionalni rad je istovremeno obavljao niz drugih političkih, privrednih i društvenih poslova. Dobitnik je mnogih priznanja, a najznačajnija su: Lokalni lider desteljeća (Liga humanista), Najnačelnik (2011. godine), Plaketa Općine Tešanj (2015. godine).

Objavljene knjige:

- Početnica na računarima (1999),
- Reinženjering poslovnih procesa (2001),
- Rukovođenje (2003),
- Menadžerske vještine (2005),
- Nije kriv (2007),
- Rukovodni i menadžerski alati (2011),
- Organizacija (2013),
- Srcem i sredinom (2020)


Tešanj, 11.09.2020

Komentariši