ALMIR ZALIHIĆ / GRAD, IZVORIŠTE VLASTITOSTI

Amir Brka: San o gradu, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2020.

(Izvor: Stav, Sarajevo, br. 287)

_____________________________________________________________________________________

Poetska kaligrafija Amira Brke posebna je dragocjenost i ona me navodi na pomisao da pjesnik zastaje nad svakom riječju, važe i odlučuje se za onu najprikladniju, mada poema teče kao da je pisana u dahu, najednom, u danu.
_____________________________________________________________________________________

Grad je jedan od bitnih toposa poetike Amira Brke, bilo da se radi o polisugradu labirintičnomšto zrcali (Borhes), ili poput Pesoinog Lišboe, Ruževičeve Varšave, Šalamunove Ljubljane, ili Aleksandrije Konstantina Kavafisa.

Poetski identitet (a i svaki drugi) Amira Brke u potpunosti je ostvaren, jer je u stanju izaći iz samog sebe i zatim sebe promatrati kao drugoga.

Poetska kaligrafija Amira Brke posebna je dragocjenost i ona me navodi na pomisao da pjesnik zastaje nad svakom riječju, važe i odlučuje se za onu najprikladniju, mada poema teče kao da je pisana u dahu, najednom, u danu. Iščitavajući Brkinu poemu, riječi iz nje (u njoj) kao da su riječi ozvučene, potom oslikane, pa se stiče dojam da neke strofe svijetlē iznutra nekim magičnim odbljeskom gospodstvenosti i suspregnute zavatrenosti.


Brkina poetska dekonstrukcija grada (Tešnja) u poemi San o gradu pokazuje da nema identiteta koji bismo mogli nazvati isključivo svojim, jer je grad nalik mreži u koju su upletene različite vanjske silnice, i gotovo uvijek je u zavisnosti od drugih identiteta, a njihova brojnost podiže skalu uspješnosti, trajnosti i dugotrajnosti, množinu ljubavi koju isijava i upija u sebe.

Amir Brka poetski tretira grad kao izvorište vlastitosti. Jer grad nije samo zbir građevina, ulica i trgova već je uvijek i najprije zajednica ljudi koji na tom izgrađenom mjestu obitavaju. Grci su polis označavali kao mjesto stanovanja i ujedno ukupnost ljudi koji ga nastanjuju. Grad je jedinstvo stanovnika i oblikovanog, to znači za obitavanje uređenog i odnjegovanog prostora. Preciznije, grad je prije svega jedinstveni i za stanovnike i za prostor jednako prožimajući ugođaj, kojim su ljudi posredstvom građevina sjedinjeni kako uzajamno tako i svi zajedno sa zemljom i nebom. Grad nije u prvom redu mnoštvo manje-više nasumično nagomilanih kuća, nije ni tek zajednički sređeni okvir zadovoljenja stambenih, privrednih, saobraćajnih i drugih raznovrsnih potreba. On je mnogo više od toga, on je odslikavajuće središte božanski sklopljenoga i zajedničkim ugođajem na okupu držanoga povijesnog svijeta.

Arhitektura je oblikovanje prostora, štaviše: njegovo rađanje. Međutim, njezina najvažnija djela nisu građevine već atmosfera koja ih obavija i iz njih zrači. Uspjele zgrade i spomenici, trgovi i ulice zrače. Oni privlače, pozivaju na ulaženje, prolaženje, obilaženje. Oni nisu tu za puko gledanje i promatranje. Njima se mora proći, kako umom tako i srcem i svim čulima. Uzvišeno počivaju uspjeli gradovi u uravnoteženom, dobro ugođenom, u sebi zaokruženom skladu. Grad je mjesto živog pamćenja, povijest nataložena u bogatu, duboko slojevitu istodobnost.

Sve to, i ponešto više, uspio je Amir Brka izraziti u poemi San o gradu.

Ovu poemu treba čitati kao strukturu koju čine riječi i nesemantička svojstva jezika, poput zvuka i ritma, ali joj primarno moramo pristupiti kao događaju koji podrazumijeva pjesnički čin, doživljaj koji se upisuje u književnu povijest. U takvom načinu čitanja poezije od presudne je važnosti odnos između čina autora, odnosno empirijske osobe koja pjesmu piše i potpisuje svojim imenom, i čina govornika, odnosno one instance koju nazivamo glasom u pjesmi. Pjesmu doživljavamo kao iskaz koji je izrečen nečijim glasom, pri čemu je status tog glasa složen i nikada do kraja fiksiran, bogat je i razuđen značenjima i asocijacijama.

U ovoj poemi to je jezik antikvara, jezik vještaka, apotekarski jezik, spiritualni jezik, religijski jezik (islamski, jevrejski, katolički, istočno-pravoslavni), klesarski jezik, jezik slikara, jezik fotografa, jezik kaligrafa, jezik historije. Analizirati Brkin autorski glas znači analizirati prostor posredništva između empirijskog autora i glasa koji u pjesmi progovara, ne zaboravljajući pri tome da autor progovara i jezikom društva, jezikom kulture, jezikom tradicije, jezikom iskustva, nataloženog znanja, te jezikom sadašnjeg trenutka.

Brka unutrašnju antitetičnost u poemi postiže dvojako: na širem, kompozicijskom planu, i na užem, sintaktičkom planu, sučeljavanjem smisla pojedinih stihova, što ih markira fonološki čvrsta šema rima. To je ono značajno sastavljanje i rastavljanje motiva i njihovih nosivih rečenica. Sklapanje u akord i njegovo prenošenje u nekoliko visina istog tonaliteta. Praktički, to znači da je pjesma utemeljenija što joj više pojedini stih bude dovršen iskaz, što taj stih manje zavisi o neposredno očekivanom smislu nadređenog rečeničnog sklopa, odnosno konačno ekspliciranog nadrečeničnog jedinstva. Niz takvih parcijalnih iskaza čini strofu, a cjelina se sintaktičkih odnosa, nadrečenično jedinstvo, gradi iz naknadno uspostavljenog ekvilibrija elementarnih kompozicijskih jedinica: stihova – rečenica.

Iskazujući krajnju sumnju i podvrgavajući sve problematiziranju, pjesnik izlaže sumnji i jezik kao posrednika između subjekta i svijeta. Tu negdje, međutim, nalazi se još jedna granica u ovom pjesništvu. Ta se granica nalazi u pjesnikovom svojevrsnom odustajanju da se pozicija subjekta ili jezika dovede do krajnjih posljedica. Pjesnik, dakle, uspostavlja granicu na kojoj subjekt mora da se zaustavi, jer nakon nje nema ni subjekta, ni govora. Do ove granice se u Brkinoj poeziji neprestano dolazi, ali se na njoj uvijek i ostaje. Nakon “zaustavne granice” ukazuje se oblik prihvatanja svijeta, a iza njega stoji nužnost dublja od mogućih saznanja subjekta. Zato se prihvatanje svijeta izražava u malim i skrovitim stvarima svakodnevice, u trenucima pred samo izmicanje.

Usložnjavanje, ili mrvljenje velikih cjelina u ovoj poemi pjesnička je konstanta slaganja biofilnih slagalica. Stoga se mjesto govora smješta u neiskaziv misterij postojanja kao takvog. Bez imalo patetičnih aluzija na svijet Božjih ingerencija, misterij je učinjen po mjeri čovjeka. Dakako, sa svim njegovim mahanama. Možda bi se, parafraziramo li i ponešto izmijenimo Krležinu nepoznanicu, za misterijsko mjesto poezije Amira Brke moglo reći da je ono nepoznato Nešto. Kao neizrecivo, a uvijek u naznakama, aluzijama, pa čak i doslovno prisutno, to Nešto odgovara bîti poezije. Jer govor o poeziji uvijek je govor o skrivanju jednoznačna i lahko čitljiva smisla, stoga je diskretna i nenametljiva, duboko lirična poetika posredno metatekstualna karaktera.

Današnja zbilja, odnosno referencijalna društvena groteska, dovela je do toga da se pjesnici prema njoj odnose kao prema prostoru pronađenog angažmana. Ako se, naime, iz angažirane pozicije pristupa svijetu, onda se još uvijek vjeruje ne samo da je angažman moguć i smislen već i da je svijet samo privremeno dospio u stanje metafizičke ispražnjenosti ili društvene letargije. Poetičko biće poeme San o gradu podrazumijeva da riječ stiče važnost samo ako misli u sebi i ako ima u vidu sopstvenu metafizičku nužnost.

I zato:

A možda će Tešnjem se zvati i neki mali zakutak raja!
Modri vinograd, jezero gorsko, vrt, ili cvijetna meraja,
štogod, ne mora biti grad, ali svakako nek ima snijega,
jer kako bi, pobogu, zimi izgledao dženet bez njega…?

O Tesanj Net

Komentariši