Površnost

Površni ljudi žive da bi jeli i pili;

plemeniti ljudi jedu i piju da bi živjeli.

Sokrat

Tri ključna faktora koja se pojavljuju u mnogim teorijama projektnog pristupa, procesnih analiza i uopće organizacijske kulture se tiču vremena, troška i kvaliteta. Često je u ponudi brzo, jeftino i dobro ali u stvarnosti se uglavnom može dobiti istovremeno samo dvoje od troga. Može se dobiti brzo i jeftino ali teško da bude istovremeno i dobro. Može se dobiti brzo i dobro ali teško da bude jeftino. Ali je moguće dobiti jeftino i dobro ali teško da može biti i brzo. Naravno, ove tvrdnje se odnose na puni iznos svakog faktora. Ako bi svaki od tri ključna faktora ocjenili jedan do deset, onda u isto vrijeme se ne mogu dobiti istovremeno tri desetke. Ako dolaze dvije istovremeno, treća će biti negdje ispod na skali, biće zakinuta. Sve druge kombinacije su moguće. U praksi svjedočimo veliku spremnost da se komuniciraju tri desetke, spremnost da se obeća brzo, jeftino i kvalitetno a da pri tome ne postoje bilo kakvi uravljački procesi i perfromanse koje stoje iza takvih obećanja.

U lancu snabdijevanja, bilo da se radi o proizvodu ili uslugama, sudionici se susreću sa posljedicama i svakodnevno svjedoče da se tri desetke ne isporučuju. A pouzdanost bi trebala doći na prvo mjesto jer ona vraća i gradi povjerenje u lancu snabdijevanja, u javnim uslugama, među ljudima. A pouzdanost ne sjedi i ne čeka nikoga na površini. Na površini je brza zarada, popularnost, taktika i veoma često sjedi na granici ispravnog i pogrešnog. Iako se može činiti privlačnim i ugodnim, u svojoj suštini je to kratkoročno i ne donosi istinski mir bilo kome. Treba se imati svijest o štetnosti površnog pristupa kao što se ima svijest o tome kada neko čini očiglednu nepravdu drugima.

S druge strane, živimo u društveno-političkom ambijentu kada se ne isporučuje ni brzo, ni jeftino ni kvalitetno. Prosto je nevjerovatno koliko puta su se mogle čuti, gledati i pročitati potpuno iste izjave nekih lidera u vezi promjene izbornog zakona, formiranje vlada, EU integracija, negiranja Bosne i Hercegovine,… Isto to rade i mnogi predstavnici stranih država i asocijacija u Bosni i Hercegovini. Bez bilo kakvih posljedica po njih same što se ništa nije dogodilo, kao da svi “kupuju” vrijeme, kao da je svima interes da se ništa ne dogodi i kao da je prisutan strah da će neko morati izgubiti ako se nešto dogodi.

Ipak, čini se da gubimo svi. Možda je najveći gubitak upravo gubitak povjerenja. I to ne mislim na gubitak povjerenja u one koji ruše Bosnu i Hercegovinu. Njima se ne treba vjerovati ni kada istinu govore jer se zalažu za nered, za nelogičnost, za nešto što nije ljudski fer i korektno. Ali gubi se povjerenje u one koji nemaju alternativu, koji bi po definiciji svog političkog opredjeljenja trebali demonstrirati izgradnju i jačanje institucija, efikasnih javnih usluga, isporučivati odgovornost u pogledu brige za budućnost a ne demonstrirati brigu za popularnost i ostajanje na mjestu na kome ne mogu napraviti nikakav ozbiljniji pomak. To nije pitanje krivnje, nego elementarne odgovornosti. A onaj ko nije spreman na odgovornost, taj ne prihvata kritiku, ne prihvata savjet a to vodi apsolutističkim težnjama, krivom putu i jednosmjernoj ulici. A taj pristup ne zaslužuje povjerenje, ne zaslužuje da ima podršku i zaslužuje da bude prozvan.

Nikako ne bi trebalo proizvoditi nove protivnike zbog kritičkih osvrta, ili čak neprijatelje. Naprotiv, potrebno je od protivnika proizvoditi partnere ali na strateškoj ravni. Istinski, bez trunke sebičnosti. Pružanje ruke na taktičkoj ravni ne vodi dugoročno ničemu dobrom. Osim proizvodnje prividne argumentacije koja može biti kratkoročno profitabilna. A to nije način na koji se pokazuje briga za budućnost.