Butmir

Ne daju istini da se obistini.

nn

Politika je pretvorena u spektakl, kaže dr. Samedin Kadić sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu za list Preporod. Ne samo politika u Bosni i Hercegovini, nego globalni trend se odvija u tom smjeru. Moglo bi se kazati da je globalni uticaj u svojim negativnim efektima poprimio posebne razjmere na regionalnom nivou, posebno u Bosni i Hercegovini. Unutrašnja nespremnost da se grade snažnije institucije na nivou države Bosne i Hercegovine je pretvorena u otpužbu protiv težnje ka unitarizmu u Bosni i Hercegovini. Nespremnost Srbije i Hrvatske da odustanu od direktnog lošeg uticaja na društveno-političke procese u Bosni i Hercegovini je pretvoreno u podršku ugroženosti opstanka RS-e i podršku ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Površnost i nemoć, taktiku i neosposobljenost, ljubav prema vlasti i neetičnost pokazuju oni koji se bore za izgradnju institucija i ravnopravnost svih u Bosni i Hercegovini. Činjenice i istina u vezi s tim nikog posebno ne interesuju.

U takvom ambijentu desio se “Butmir”. Ne treba zaboraviti da se “Butmir” dešavao više puta. Tako da Butmir nije više samo riječ i toponim za naselje situirano u Sarajevskoj kotlini, i naselje koje prema arheološkim nalazima pripada kulturi neolita. Kulturi prije Srba, prije Hrvata, prije Bošnjaka, prije pripadnika pravoslavne i katoličke crkve, prije islamske zajednice, ili prije onih koji to danas nisu, prije… Ali kako je napisao akademik r. Muhamed Filipović 24.10.2009. godine u jednoj svojoj kolumni o Butmiru: Nikoga više ne zanimaju neolit i njegovi stanovnici, mada bi od njih mogli naučiti mnogo šta dobroga, jer su, kako naučnici kažu, bili veliki majstori da pronađu najbolje mjesto za izgradnju naselja, dok mi znamo samo gomilati hrpe kuća.

Ipak, Butmir je u posljednjih 30 godina pominjan u široj javnosti zbog specifičnih događaja. Prvi predsjednik nezavisne Republike Bosne i Hercegovine r. Alija Izetbegović je otet na Butmiru 02. maja 1992. godine. Po povratku u državu u kojoj je bio Predsjednik dočekali su ga oko zgrade aerodroma naoružani niški specijalci u uniformama JNA a u zgradi aerodroma generali Aksentijević i Đurđevac. Sve je o toj otmici poznato, osim što ista nije proglašena teroroističkim činom jedne države.

Zamjenik premijera Vlade nezavisne države Republike Bosne i Hercegovine, r. Hakija Turajlić, je ubijen 08. januara 1993. godine na Butmiru. U cilju da se vrati u Sarajevo r. Turajlić je morao proći kroz teritoriju pod kontrolom vojske RS-e gdje je UNPROFOR trebao da omogući zaštitu. Konvoj UN-a koji je vozio Turajlića u Sarajevo je zaustavila vojska vojnika RS-e na ilegalnoj barikadi nekoliko kilometara od aerodroma. Nakon 90-minutnog zastoja francuski oficir UNPROFOR-a je otvorio vrata na oklopnom transporteru u kojem je Turajlić sjedio, pri čemu je srpski vojnik otvorio vatru iz kalašnjikova. Turajlić je pogođen sa 7–8 hitaca. Francuske trupe nisu uzvratile vatru, nisu pozvale pojačanje — jedinice koje su bile daleko 500 m — niti su zadržale ubicu. Britanske trupe koje su pristigle na mjesto zločina su dobile naredbu da napuste lokaciju. Ubistvo Turajlića je zateglo odnose između Vlade Republike BiH i UNPROFOR-a te je bio razlog zašto su mirovni pregovori u Ženevi prekinuti.

Amerikanci i Europljani su 2009. godine smislili da na Butmir dovedu bh političare i da im ponude tzv. Butmirski sporazum. O tome je 19. oktobra 2009. godine za Deutsche Welle pisao Dragan Maksimović, koji je na kraju iznio sljedeće: Prema ocjeni međunarodnih dužnosnika najgori mogući scenarij je da pregovori u Butmiru dožive potpuni neuspjeh jer bi to prema nekima u BiH možda stvorilo i najveću političku krizu nakon Daytona. Naravno, taj sporazum nije postignut, pokušaji su propali a nakon 12 godina se ta kriza svjedoči. No tu nije kraj. Nije ni početak kraja. A po svemu sudeći nije ni kraj početka. To je svojim dolaskom na aerodrom Butmir potvrdio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Taj dolazak je medijski predstavljen kao humanitarna gesta susjednoj državi u nevolji, odnosno njenim stanovnicima, odnosno stanovnicima koji žive na 51% Bosne i Hercegovine (jer je taj humani gest ranije realizovan od g-dina Vučića na 49% Bosne i Hercegovine kao da Bosne i Hercegovine kao države gotovo i nema, osim u birokratskom smislu). Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine došli su u Butmir da dočekuju Predsjednika Vučića i zahvale na darovima koje nosi. Da nije istina bilo bi tragikomično.

Na pitanje novinara Senada Hadžifejzovića: Jeste li pucali po Sarajevu?, g-din Vučić je odgovorio: Nisam. To je nekoliko dana poslije komentarisao član Ratnog predsjedništva Republike BiH, dr. Ivo Komšić koji je na TV FACE kazao da je jedini pravi odgovor g-dina Vučića trebao biti: Nisam pucao, ali jesam bio dio politike koja je pucala godinama po Sarajevu. I za to se kajem. Molim da mi oprostite što sam bio dio te politike. To se više nikada neće ponoviti. Ali g-din Vučić to nije rekao. Nema potrebu da to kaže jer se ne kaje. A ako se ne kaje, onda čemu darovi? Osim ako nije u pitanju nastavak igre. Igre do koje svima koji nemaju druge domovine osim Bosne i Hercegovine nikada nije ni bilo, ali smrtonosne igre koja se nije mogla izbjeći. Na žalost.

Umjesto relaksacije nakon teških ratnih zbivanja, održava se stanje u kojem se sve vrste napetosti produžavaju. Prije svega negativan uticaj iz dvije susjedne države, zatim od kreatora Dejtonskog mirovnog sporazuma sve do unutrašnje bahatosti, nespremnosti i neetičnosti.

 

O Fuad Sisic

Fuad ŠIŠIĆ rođen je 20.06.1960. godine u Raduši (Tešanj), od oca Mehe Hadžimehić-Šišić i majke Nure, rođene Pobrić. Osnovnu školu, kao i Gimnaziju, završio je u Tešnju a zatim i studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu 1984. godine.

Radni vijek je započeo u Unico filter početkom 1984. godine. Uz rad predaje stručne predmete u srednjim školama u Tešnju. Početkom aprila 1992. godine angažuje se u odbrani na različitim dužnostima da bi u julu 1994. godine izabran za Prijelaznog općinskog načelnika u Tešnju, a zatim 1997. godine i za Općinskog načelnika. U firmu Unico filter (kasnije MHBA) se vraća krajem 2000. godine i ostaje do 2008. godine u privredi. Krajem 2008. godine je izabran ponovo na poziciju Općinskog načelnika a 2012. godine i na poziciju Predsjedavajućeg Općinskog vijeća. U MHBA se vraća 2013. godine i ostaje do kraja 2016. godine. Od početka 2017. godine radi u privatnoj kompaniji SARAČEVIĆ, Tešanj.

Kroz neformalno obrazovanje prošao je edukaciju prodajnih vještina (USAID, MANN+HUMMEL), organizacijskih vještina (ADIŽES, Novi Sad), rukovodnih i menadžerskih vještina (CRESOM, Kalifornija; MANN+HUMMEL). Pohađao je mnoge edukacije u Bosni i Hercegovini i okruženju, kao i online edukacije. Bavi se pitanjima uloge rukovodstva i organizacijske transformacije uz elektronsku podršku, postavljanjem ciljeva, donošenjem odluka i korištenjem neophodnih menadžerskih alata.

Uz profesionalni rad je istovremeno obavljao niz drugih političkih, privrednih i društvenih poslova. Dobitnik je mnogih priznanja, a najznačajnija su: Lokalni lider desteljeća (Liga humanista), Najnačelnik (2011. godine), Plaketa Općine Tešanj (2015. godine).

Objavljene knjige:

- Početnica na računarima (1999),
- Reinženjering poslovnih procesa (2001),
- Rukovođenje (2003),
- Menadžerske vještine (2005),
- Nije kriv (2007),
- Rukovodni i menadžerski alati (2011),
- Organizacija (2013),
- Srcem i sredinom (2020)


Tešanj, 11.09.2020

Komentariši