JA SVOJE MINUTE NEDAM

Otac je pušio Ibar. Kad bi ispušio cijelu kutiju onda bi na poleđini omota tintoplavkom iscrtao još jednu kartu. Pa kad su sve karte bile iscrtane otac te naučio igrati  taća, prišpila, žandara, table. Otac je imao zlatni ili možda pozlaćeni džepni sat. Iftar je čekao učeći nešto u sebi, okrećući cigaru u čibuku i zagledajući u sat. Onda bi srknuo gutljaj himbera i fajcagom pripalio cigaru. Mati bi kazala:

– Nije još ezan učio…- a otac bi odgovorio:
– Ja svoje minute nedam.

U starom tešanjskom kinu se srećom pušilo. Veliš srećom, jer da nije – ne bi se nagledao svih tih kaubojaca. Ti si bio jedan od redovnih za metenje kina poslije predstave. Pa kad pometete, džabana vam je jedan film. A one malo veće opuške koje ste birali iz pometenog ste pušili. To ti sad izgleda nehigijenski i opasno ali se tada ionako cigara često selila od usta do usta. Ostavljali ste ili ste iskali bezec.

Ti pamtiš dvije stare drvene trafike u kojim si kupovao cigare na komad. Na gornjoj čaršiji Haso, a na donjoj Obrad i Jelena. Na pola puta između njih je bila i trafika Marijana Šumića, ali je Marijan  bio veliki očev ahbab pa tamo nisi zalazio jer bi te mogao kazati ocu. Marijan je imao srce na desnoj strani,a Husara je Obrada zvao Jelen, valjda po ženi Jeleni. Na izlogu Hasanove trafike je jednog dana osvanulo: Hasan neće doć, umro je. Hasan je umro u Zvečaju, idući na TOŠK-ovu utakmicu.

Ima jedna, kojoj od neka doba ime više ne pominješ. Od neka doba, sve češće bi i ona zapali s tobom, kad ste ostajali sami. Klela se i klela da ona to jedino s tobom. Od neka doba, ni mi nismo isti.
Klela se ne klela, mora se ovako, ne vrijede laži…  

Kako je padala noć, to si sve više bio siguran da onaj najistureniji rov ne smije ostati prazan.  Onda si pitao vezistu Smaju da se vi sa komandnog mjesta, preko noći barem, uselite u taj rov. Smajo je pristao, noć je bila lijepa i suha, ljetnja i mračna. Cigare se motale, a tebi nevičnom motanju ne ide po tabijatu smotat i obalit cigaru. A kad si konačno motanje junački savladao, izašao si iz rova i sjeo a sa svoje desne strane metnuo pušku. Svi su rovovi usred šume i to je dobro. Lišća je na zemlji vazda pa ako je noć suha, čuje se svaki šum. U šumi se ne uzdaš u vid već u sluh. Kasim Pipunj je majstor za pravljenje čibuka, sjedi u rovu i povazdan djelja. Pa ti je darovao jedan čibuk, i dan danas ga imaš. Onda si onu smotanu cigaru metnuo u čibuk i zapalio. Povukao si nekoliko dimova a onda je ispred tvojih očiju cijela šuma izgledala kao kad igraš flipera pa osvojiš veliku nagradu. Treštalo je i sijevalo je. Zgrabio si pušku i skliznuo u rov. Pitao si Smaju zna li šta se desilo. Smajo mislio da si to ti pucao. Onda si ostavio Smaju samog, a ti si otpuzao do vašeg susjednog lijevog rova. Tamo su komšija Alija i tvoj rođak Besim. Pa si i njih pitao isto, vidješe li, čuliše li štogod. Alija je ponosno kazao:

– Kod našeg napuštenog rova, onog desno, upalila se baterija. Garant četnici. Onda Besim ispali rafal i baterija se ugasi. Više ne svjetli, mora da je pogodio.

Ti si zaboravio ostalim kazati da ste se vi premjestili u rov, a da je Besim pogodio mnogi bi kazali da te je cigara glave koštala.

Nurko Balo se prijavio u napad na Husar ostavljajući nepročitan kaubojski roman i načetu kutiju sarajevske Drine. Četnički snajper se potrudio da se Nurko ne vrati, da roman ostane nedočitan, a Nurkine cigare ste popušili  poslije dženaze.

Tvoj EKG je pokazao da si imao IM pa su ti čistili začepljene koronarne arterije. Ti si pisao SMS raji i familiji da su ti našli komade brizle i pača u arterijama ali su te i brat i polubrat podsjetili da se tamo moglo naći i kranjskih kobasica. Pa si kao novokomponovani musliman obećao to ovdje priznati. A sad moraš ostaviti duhan.

Ovaj tvoj život ti dođe kao kasica gdje si kao dijete skupljao pare. Godinama skupljaš navike u sebi, loše i dobre, a od neka doba ih vadiš iz sebe jednu po jednu. Bolje je i to nego kad se kasica mora razbiti.