TESANJ.NET stranica grada
Neslaganje nije sukob između onog ko kaže bijelo i drugog koji kaže crno.
To je sukob između onoga ko kaže bijelo i drugog koji takođe kaže bijelo, ali to ne shvataju isto.
Jacques Rancière
Na stranici www.pit.ba je objavljena moja kolumna Afirmacija kolegijalnosti (https://pit.ba/afirmacija-kolegijalnosti/) 24.02.2022. godine, a na svom fb profilu sam objavio 16.11.2022. godine kao post samo mali dio tog teksta: Neće se srušiti svijet ako bilo ko ostane bez funkcije, bez rukovodne pozicije, bez neprikosnovenog uticaja. Kao što se neće srušiti svijet ako se prizna odgovornost za propuste, greške ili loše posljedice a ne po svaku cijenu istrajavati i optuživati druge, prebacivati krivnju ili skrivati ono što treba popravljati. Uzaludno je tražiti izlaz iz slijepe ulice nastavljajući istim putem. Treba se vratiti nazad i tražiti pravi put.
Jedan od komentara na ovaj post je bio: Sve tvoje navode i kontatacije podržavam, al proritet je zdravlje i egzistencija. Kad to imaš sve je ok, ali kada su djeca u pitanju bilo čija bez posla, onda tvoji navodi dobivaju drugu dimenziju.
Kao što je često slučaj, rizik da komunikacija putem društvenih mreža preraste u nerazumijevanje je visok. Onaj ko čita može ih razumjeti na svoj način i u kontekstu onoga što on vidi. Rasprave otvaraju uključivanje mnogih i često se širi nivo nerazumijevanja. Iz tih razloga uglavnom ne ulazim u dodatna pojašnjenja i kada je jasno da je poruka shvaćena drugačije. Ali Gornji komentar je bio povod za ovaj tekst. Govorio sam opće o javnim finkcijama i rukovodnim pozicijama (misleći prvenstveno na mandate, dakle na ograničen rok trajanja mandata tako da ko god prihvata te pozicije unaprijed zna da je to kratkoročan angažman a nikako posao na neodređeno vrijeme).
Javne funkcije nisu ničije pravo. Zajednička briga i uključivanje u zajedničke poslove je obaveza svake punoljetne i zdrave osobe. U društvu, u kome je temeljni mehanizam uključivanja pluralni višestranački sistem, zakonom je propisana obaveza svakoj punoljetnoj i pri zdravoj pameti osobi da bira i pravo da bude biran. Ali ne i pravo da bude izabran. Samo neki će biti izabrani i samo neki će biti imenovani. I to na jedan mandat, obično četiri godine. Određena prava onog ko je izabran ili ko je imenovan proizilaze iz ovlaštenja i odgovornosti poslova koje treba raditi. Onaj ko donosi odluku o imenovanju, njemu pripada parvo, ovlaštenje i odgovornost. Onaj ko je imenovan njemu pripada samo pravo da se može kandidovati ali ne i pravo da o tome odlučuje da bude izabran. Kao što bez hijerarhije nastaje anarhija, tako se red stvari u odnosima treba poštovati. To nije pitanje je li nečija odluka ispravna ili nije, nije pitanje je li neko ko je imenovan stručan ili nije, nije pitanje je li neko dobro ili loše radio svoj posao pa zbog toga je ponovo imenovan ili nije, to je jednostavno hijerarhijski red, logički slijed, zakonski okvir.
Ali ljudi često zaborave na odgovornost, bilo oni koji biraju ili oni koji su izabrani, oni koji imenuju ili oni koji su imenovani. Tada pristrasnost a ne nepristrasnost dolazi na prvo mjesto, tada moć ovlaštenja ili osobnog uticaja postaje samovolja a ne pravda, i tada sudionici prestaju biti oni koji imaju obavezu nego postaju tužioci i sudije u međusobnim odnosima.
Bio sam u prilici da se suprostavljam argumentacijom jednima koji su govorili o drugima. Ili da zamolim da to ne govore u mom prisustvu jer se radi o mojim prijateljima. A onda to isto suprostavljanje drugačijom argumentacijom drugima koji su govorili o onim prvim. Tako se u čovjeku počne taložiti jedno suprostavljeno stanje koje opterećuje. Bude mi žao onih koji su bili ”gubitnici”, prema kojima nije postojao fer odnos, ali se isto tako javlja neki otpor kada se od strane tih istih osoba pretjeruje u osudi onih prvih. Na kraju čovjek shvati da je primarno ispravno razumijevanje društvenih odnosa, zatim odgovornost i fer kolegijalna komunikacija, a onda naći mjeru u teškim i izazovnim situacijama na koje se naiđe. Naravno, ako je nečije pravo povrijeđeno postoji sud i za to predviđen postupak. Ne može se nikakvim kraticama, shortcut-ima to uraditi. Svako ko je nezadovoljan bi se morao vratiti na sam početak, na angažovanje “na terenu”, među ljude, stranačko-političke aktivnosti i dobijanje podrške za ulazak u stranačke organe i kreiranje ispravnih politika. Dug i težak put, traži žrtvu, istrajnost i konzistentnost. Čuda u demokratiji nema. Nepravde ima.
Najlakše je neslaganje sa neprijateljem, zatim sa protivnikom a onda sa prijateljem. Teže od neslaganja sa prijateljem je neslaganje sa samim sobom. U posljednje vrijeme sam sebe opteretio time. Ne s namjerom. Nađem se u različitim situacijama i razgovorima kao i svako drugi. Najteži mi pada što dolazim u priliku slušati mog prijatelja kako priča protiv drugog mog prijatelja. Uz to, nekada smo bili svi prijatelji. Ljudi nekada donesu (pogrešnu) odluku koja izazove nečiju ljutnju, uslijedi (pogrešna) reakcija koja izazove dodatno udaljavanje, i to se obično nastavi u nekom pogrešnom smjeru koji dovodi da toga da se sve prethodno dobro koje su imali u dotadašnjoj saradnji “izgubi” iz cash memorije a u njoj nastani samo i jedino ono što je loše. Nekada nedovoljna komunikacija i bočne informacije rekla-kazala dovedu do slične situacije. Najlakše je to objasniti time da je šejtan/vrag našao prostor za svoje djelovanje i bio u tome uspješan. Čudno je zašto ljudi koji u svom zajedničkom iskustvu nose mnogo toga pozitivnog sve to odbace kao da nikada ništa pozitivno nije bilo?
Inače, bilo bi jako dobro kada bi svi bili spremni na žrtvu i jedan istrajan rad te došli do stanja u kome bi svi direktori javnih preduzeća i ustanova bili profesionalci – znalci posla nesvezani za političke izbore i mandate, svi pomoćnici i javna administracija a da samo predstavnički organi i nosioci izvršne vlasti budu na mandatu ograničenom na maksimalno dva. Vjerujem da bi politička scena bila rasterećena nervoze i gužve, rasteretila međusobne odnose i dobila na kvalitetu a u prvi plan došle prave teme i diskusije.
