Prevelika razlika

„Bolje je patiti od istine, nego biti nagrađen za laž.“

Leonardo da Vinči

Pokušaj izjednačavanja krivnje za tragediju i stradanja 90-tih godina prošlog stoljeća su preambiciozna i nerealna. Jasno je da bi nekima to odgovaralo, nekima bi to bilo prihvatljivo nadajući se boljoj budućnosti, a nekima to nikako nije prihvatljivo. Ne isključujem ni one kojima je svejedno i u ovakvoj situaciji.

Izjednačavanje krivnje je prije svega nepotrebno i nelogično. Zbog čega bi se krivnja izjednačavala? Nema logičkog, etički racionalnog, razloga za to. Krivnju treba utvrditi, a ne izjednačavati. Preko krivnje ne treba tek tako prelaziti jer se ne radi o bezazlenim događajima. Radi se o životu i smrti ljudi, o opstanku i nestanku međunarodno priznate države, o borbi za očuvanje hiljagodišnje tradicije različitosti u zajedničkoj domovini i 150-godišnjoj borbi velikodržavnih politika i politika etnicke nacionalizacije na teret susjedne države. Nije se dogodio incident, nije to bila reakcija na raspad Jugoslavije. Raspad Jugoslavije je bio povod da se dobro pripremljeni velikodržavni projekti pokrenu u operativnu realizaciju. Previše je dokumentiranih izjava neposrednih sudionika, koji su radili na realizaciji tih projekata, da bi se istina mogla skriti, reinterpretirati i relativizirati.

Krivnju pojedinaca treba utvrditi neovisno na kojoj strani bili, na strani odbrane Republike Bosne i Hercegovine ili na strani njenih rušitelja. To je tzv. individualna krivnja i odgovornost po komandnoj liniji. No to nije primarna krivnja. To je sekundarna krivnja, ma koliko loše zvučalo. Primarna krivnja leži u kreatorima političkih projekata, velikodržavnih projekata i politika koje su ih realizovale, i koje su osigurale resurse za njihovu realizaciju. Bez potrebnih resursa i politički moćnih uticaja ne bi došlo do tragedije i razaranja. Stoga jeste pravo pitanje: zbog čega su (Amerika, Velika Britanija, Njemačka i Francuska, prije svih drugih) natjerali Slobodana Miloševića (Republika Srbija), Franju Tuđmana (Republika Hrvatska) i Aliju Izetbegovića (Republika Bosna i Hercegovina) na prihvatanje i potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma kao privremenog (prilično trajnog) ustava Bosne i Hercegovine? Zbog čega su od samog potpisivanja tog sporazuma insistirali samo na individualnoj krivnji, a ne na eliminaciji politika koje su vodile i usmjeravale historijski tok 90-tih godina?

Sada je očigledno vidljivo, ono što je bilo prijetnja u miru i što se dalo osnovano slutiti, da to postaje stvarnost. Dogovor Milošević – Tuđman iz Karađorđeva 1991. godine se provodi u miru. Provedba tog dogovora na najvišem nivou, između države Srbije i Hrvatske, samo je nijansirano modifikovana, jer se provedba događa u miru a nakon (ne)uspjeha vojnim sredstvima u periodu 1992-1995. godine. Državna politika Srbije nije nikada ni tražila nakon rata povratak Srba u Hrvatsku, naprotiv, ta politika je pomagala da ti Srbi iz Hrvatske počnu novi život na novim područjima gdje do tada nisu živjeli. Državna politika Srbije ne pokušava čak ni simbolično to obilježavati na području Republike Hrvatske, npr. u Kninu, kada se govori o akciji Oluja. Ove godine su izabrali Prijedor, mjesto užasnog stradanja civila: Bošnjaka i Hrvata. Nelegalne lokalne strukture i paravojne formacije SDS-a 1991. godine su natjerale sve koji nisu Srbi da nose bijele trake, a ubrzo nakon toga, izvršili su i masovne egzekucije civila (koje su nakon toga zatrpavali u mnogobrojne masovne grobnice). Upravo te strukture će prerasti u legalne stukture RS-e u Bosni i Hercegovini nakon Dejtonskog sporazuma i danas sa najvišim autoritetima Republike Srbije upravo tu, u Prijedoru, sjećaju se stradanja Srba iz Knina (Krajine u Hrvatskoj).

U isto vrijeme, predsjednik Republike Hrvatske dolazi u drugi dio Bosne i Hercegovine, u FBiH, i odlikuje određene postrojbe HVO-e, postrojbe koje su do Vašingtonskog sporazuma imale status nelegalnih struktura HDZ-a. Da, legitimnost je bila očigledna ali legitmnost koja ne mari za legalnost, za zakone, za pravne norme na kojima počiva današnji svijet kako bi se sukobi izbjegli. U FBiH sada vlada trojka i HDZ. Vlada FBiH, koja je imenovana zahvaljujući jednodnevnoj suspenziji Ustava FBiH od strane Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, umjesto da položi račun za gromoglasno najavljeni optimističan sporazum sa HDZ na temelju programa, Vlada FBiH nas je obavjestila da je nakon 100 dana tek usvojila program rada. Kažu da im treba vremena, jer nisu nikada do sada radili u ovakvom sastavu. Nadati se da neće više nikada ni raditi. Dok Vlada FBiH osigurava svojoj ministrici (koja veliča ratne zločince) sigurnosnu pratnju, da u miru i bezbjedna može to nastaviti, u isto vrijeme veoma ozbiljne prijetnje dobivaju ljudi koji rade na izučavanju i evidentiranju negatora genocida u Memorijalnom centru Srebrenica. Trojka šuti jer ne želi svađu sa Miloradom Dodikom. Ali ne šuti Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Cristian Schimdt, nakon što je Milorad Dodik naložio Skupštini RS-e da donese zakone koje ruše Ustav Bosne i Hercegovine, jasno je i glasno je rekao da svi moraju poštivati Ustav Bosne i Hercegovine. Ja, i…

No još uvijek se čini važnijim sama svijest bh građana o tome, građana koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao svoju domovinu. Ta svijest ne smije biti naivna, i ne bi se niko trebao naivno nadati boljoj budućnosti. Važno je, ekstremno je važno, imati svijest o tome da velikodržavni projekti susjednih država i danas žive u punom kapacitetu na račun Bosne i Hercegovine, da imaju mnogo saradnika (nekada bi se to nazvalo pravim imenom, kvislinga) u institucijama Bosne i Hercegovine. Međustranačka politička borba je besmislena ako je to primarno borba za sudjelovanjem u vlasti, te ako nije, istovremeno i prije svega zajednička borba za teritorijalni integritet, za očuvanje suvereniteta institucija Bosne i Hercegovine, kako bi te instiitucije osigurale slobodu i ravnopravnost svake osobe na cijelom području Bosne i Hercegovine.