Sve isto je, ali ništa isto nije

Ovdje je k'o nekada
sve isto je, ali ništa isto nije.”
Halid Bešlić, pjesma

Od kada je 20. jula 1995. godine na sjednici Skupštine Srbije (devet dana nakon počinjenog genocida u Srebrenici pod vodstvom Ratka Mladića, komandanta vojske RS-e), g-din Aleksandar Vučić, za govornicom zaprijetio Americi: Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana, ništa se promijenilo nije. Aleksandar Vučić, tada nemoćan pred NATO prijetnjom (čitaj Amerika), zaprijetio je ubistvom muslimana (u Bosni i Hercegovini ili Srbiji). DA je NATO muslimanska vojska, prijetnja bi bila razumljiva. No, nije i svi znaju čija je vojska NATO. Da je prijetnja upućena nekoj NATO članici, i to bi bilo razumljivo, ali nije. Prijetnja je bila upućena onima kojima je bilo onemogućeno da se ravopravno brane (upravo od politike u čije ime je Aleksandar Vučić govorio).

Nakon 28 godina, struktura koja podržava Milorada Dodika (pred davno zasluženom optužnicom zbog nepoštivanja Ustava Bosne i Hercegovine i odluka OHR-a (čitaj Amerike i Britanije)), glumi strah i prijeti stanovnicima FBiH blokirajući ceste na ulazima iz FBiH u RS. Kao da je FBiH donijela neke mjere protiv RS, pa se na taj način pravi opravdana reakcija i protest. No, nije i svi znaju da Milorad Dodik prednjači u nepoštivanju ustava, zakona i reda, da Skupština RS-e neovlašteno donosi razne odluke i državne zakone koje on jednostrano interpretira i inicira a onda ih i sam ne poštuje, te da je Dodik sam po sebi takvim pristupom prijetnja drugima. No, možda se ipak Željki Cvijanović, članici Predsjedništva BiH koja je stala na čelo blokade ceste koja vodi i iz Tešnja prema Doboju, omaklo da kaže ono što jeste scenarij: Protest građana RS-e je samo generalna proba za ono što može da uslijedi ukoliko, kako je ona rekla, “nastave da maltretiraju institucije i građane RS-e”. Ko to maltretira institucije i građane RS-e? Mi iz Tešnja? Iz Doboj-Juga? Iz Maglaja?… Naravno da ne, i naravno da upravo OHR godinama svojim pristupom ohrabruje takvo ponašanje Milorada Dodika. Daleko je to od slučajnosti, i daleko je to od smaovolje Milorada Dodika. Radi se o konceptu, scenariju, dogovoru iza očiju javnosti, dogovoru onih koji se tako snažno javno retorički napadaju a čije akcije nisu međusobno uperene jedne prtoiv drugih nego protiv Bosne i Hercegovine.

A kome se, inače, prijeti? Obično se prijeti onom, ko na neki način ne može uzvratiti istom mjerom (kako se u narodu kaže “do golema zora”). Pa zašto toliko to liči na isto, to što je Aleksandar Vučić prijetio 20. jula 1995. godine (samo nekoliko dana nakon stravičnih događaja u Srebrenici) i što Milorad Dodik radi nakon toliko godina? Odgovor bi mogao biti prilično jednostavan i logičan: radi se o istoj politici i istom političkom cilju. Radi se o otimanju dijela države Bosne i Hercegovine u korist susjedne države. Sve ostalo je propaganda o brizi za narodom, o izmišljanju ugroženosti, o proizvodnji nepoželjnih situacija i interpretaciji da to neko drugi radi kako bi se našlo bilo kakvo opravdanje za unaprijed osmišljene planove i sopstvene akcije.

Ipak nije isto. Okolnosti su drugačije. Trebalo bi svima biti jasno. Niko više nije tako naivan kao početkom 90-tih prošlog stoljeća i niko nije više toliko naoružan kao što su neki bili tada. Sada je mnogo više stanovnika Bosne i Hercegovine vani nego tada. Na žalost, mnogo je veća homogenost na pojedinim područjima nego tada. To što “oktroisana trojka” misli da mora praviti komromis i dogovor sa onima koji negiraju i psuju genocid, a ne mora sa onima koji su neupitno na strani suvereniteta Bosne i Hercegovine, to ne treba nikog zavaravati. Baš kao što niko ne bi trebao kazati da bi nekim namjerno izazvanim ozbiljnijim konfliktom mogao upravljati. Ljudi su i bez ovakvih prijetnji prilično ispunjeni napetošću, brigom, borbom za tekući život ali i velikim traumama iz bliske prošlosti, tako da ne bi niko trebao nikome prijetiti. Pogotovo ne okupljati ljude i blokirati saobraćajnice zbog sopstvene odgovornosti.

O Fuad Sisic

Fuad ŠIŠIĆ rođen je 20.06.1960. godine u Raduši (Tešanj), od oca Mehe Hadžimehić-Šišić i majke Nure, rođene Pobrić. Osnovnu školu, kao i Gimnaziju, završio je u Tešnju a zatim i studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu 1984. godine.

Radni vijek je započeo u Unico filter početkom 1984. godine. Uz rad predaje stručne predmete u srednjim školama u Tešnju. Početkom aprila 1992. godine angažuje se u odbrani na različitim dužnostima da bi u julu 1994. godine izabran za Prijelaznog općinskog načelnika u Tešnju, a zatim 1997. godine i za Općinskog načelnika. U firmu Unico filter (kasnije MHBA) se vraća krajem 2000. godine i ostaje do 2008. godine u privredi. Krajem 2008. godine je izabran ponovo na poziciju Općinskog načelnika a 2012. godine i na poziciju Predsjedavajućeg Općinskog vijeća. U MHBA se vraća 2013. godine i ostaje do kraja 2016. godine. Od početka 2017. godine radi u privatnoj kompaniji SARAČEVIĆ, Tešanj.

Kroz neformalno obrazovanje prošao je edukaciju prodajnih vještina (USAID, MANN+HUMMEL), organizacijskih vještina (ADIŽES, Novi Sad), rukovodnih i menadžerskih vještina (CRESOM, Kalifornija; MANN+HUMMEL). Pohađao je mnoge edukacije u Bosni i Hercegovini i okruženju, kao i online edukacije. Bavi se pitanjima uloge rukovodstva i organizacijske transformacije uz elektronsku podršku, postavljanjem ciljeva, donošenjem odluka i korištenjem neophodnih menadžerskih alata.

Uz profesionalni rad je istovremeno obavljao niz drugih političkih, privrednih i društvenih poslova. Dobitnik je mnogih priznanja, a najznačajnija su: Lokalni lider desteljeća (Liga humanista), Najnačelnik (2011. godine), Plaketa Općine Tešanj (2015. godine).

Objavljene knjige:

- Početnica na računarima (1999),
- Reinženjering poslovnih procesa (2001),
- Rukovođenje (2003),
- Menadžerske vještine (2005),
- Nije kriv (2007),
- Rukovodni i menadžerski alati (2011),
- Organizacija (2013),
- Srcem i sredinom (2020)


Tešanj, 11.09.2020