Govor – 1. dio

“Razmišljaj kao mudrac, govori kao običan čovjek.”

Aristotel

Govor je velika blagodat. Stručnjaci kažu da su poremećaji koji posebno ističu probleme pri govoru jesu mucanje, afazija (i disfazija) te gluhoća. Bez tih poremećaja, jednostavno rečeno, sposobnost govora odnosi se na pretvaranje naših misli u izgovor glasova koji čine naše riječi. Stoga je važno misliti i raz(misliti) šta govoriti. Sagovornik ili slušalac (ili više njih), nisu dužni i ne trebaju slušati sve što neko misli. Posebno ne ono što ga se ne tiče. Stoga svako ko je sposoban misliti i govoriti ima veliku odgovornost za ono što govori, za svoj govor. To je i izraz zahvalnosti za tu iznimnu sposobnost. To je i demonstracija svijesti o uticaju govora na slušaoca, sagovornika, na okruženje, javnost. Kada se sluša ono što je lijepo, što osobi godi, to utiče na pozitivno raspoloženje. U suprotnom, utiče negativno. Posebno ako se govori ono što se ne zna, što je ružno, što je neprovjereno, što je dovoljno loše i kada se o njemu ne govori. Ili djeluje kao coca-cola, sladi ali traži još, ne gasi žeđ. Ljudi (i žene) žive u različitim odnosima sa drugim ljudima (i ženama), povezani različitim uzrocima, uvjerenjima i interesima tako da govor, kao blagodat i sposobnost, treba te odnose jačati a ne slabiti i urušavati.

Tako se dolazi i do razumijevanja zbog čega, na primjer, govor kao blagodat i sposobnost može biti tako prezren i nepoželjan ako se koristi kao ogovaranje drugih osoba. A ogovaranje drugih, kažu učeni ljudi, ide sve do toga da iako neko govori ono što je tačno o drugima a oni ne bi voljeli da se o tome govori. Jer ako se govori ono što nije tačno, onda je to potvaranje drugih. Kada bi ogovaranje i potvaranje imalo miris koji ljudi mogu osjetiti, onda bi osjetili širenje smrada. Normalno je da niko ne voli biti u blizini nečega što smrdi, niti onaj ko smrad proizvodi, niti onaj ko tome prisustvuje ili prenosi dalje, širi. Stvoritelj je to ostavio bez mirisa i bez posebne boje glasa kao jedan od ispita ljudima koji polažu dok žive na Zemlji, a rezultat tog testa će saznati kada više ništa neće moći promijeniti. U to vjernici vjeruju. A na popisu stanovništva prije 10 godina u Bosni i Hercegovini je popisano 3.531.159 osoba, od čega se njih 96,64% izjasnilo kao muslimani, pravoslavci i katolici (između ostalih) ili 3.412.512 stanovnika. I uglavnom mole i nadaju se oprostu. Šta govore, dok žive i stare, da budu bolji od samih sebe, da daju doprinos ljepšem i ugodnijem životnom ambijentu, boljim međusobnim odnosima ostaje izazov i obaveza za svakog ponaosob.

No kada je riječ o organizaciji, o zajedničkim poslovima, o javnim poslovima, radnom kolektivu, političkoj stranci, udruženju,… onda kompleksnost raste. Ljudi su osposobljeni da razmišljaju, kreiraju i inoviraju jer imaju obavezu doprinositi izgradnji reda u međusobnim odnosima. Kompleksnost treba pojednostaviti jasnoćom kroz primjere dobrih praksi a ne maglovitom autoritarnom hijerarhijom. Valja učiniti jasnom distinkciju između osobe kao ljudskog bića i osobe koja je radnik, saradnik, rukovodilac, direktor, načelnik, ministar, premijer, predsjednik,… Ne znam može li se funkcioner ogovarati i potvarati ako neko javno govori ono što je tačno (jer nema drugog mehanizma da iznese svoje kritičko mišljenje), te ako neko ima drugačije mišljenje o onome kako bi trebalo raditi ono što neko radi u okviru svog posla, ovlaštenja i odgovornosti? Postoji jednostavan način da se to izbjegne unutar bilo koje organizacije ako se unutar te organizacije kreiraju pravila i ambijent u kome se prijeđeni put analizira, napredak objektivno verificira, dobre stvari naglašavaju i ističu, slabosti ne skrivaju nego se pretvaraju u naučene lekcije i nove akcije. Rukovodstvo afirmiše pristup u kome se, za ono što je iza nas, prvo iznose podaci pa tek onda njihova interpretacija u kontekstu („+“ i „–„), u kojem se govor konkretizira a ne uopćava, u kojem se akcije stalnog poboljšanja afirmišu kao praksa koja može biti korisna svima. U takvom ambijentu, onaj ko je „iznad“ motiviše svojim pitanjima i slušanjem na otvorenost saradnika i „podređenih“, bez reakcije neslaganja kada osjeti osobnu kritiku u njihovom govoru, i bez stava nakon koga ljudi ponovo teško otvoreno govore. Kada se gradi fer ambijent, prestaje potreba da neko taj svoj govor iznosi na drugim mjestima jer je zadovoljan doprinosom koji daje u sopstvenom okruženju. To svakako nije „guranje glave u ono što te se ne tiče“, i nije „gledanje tuđeg“ posla jer su zajednički poslovi (ma kakav motiv i interes te organizacije bio) od interesa svih. Time se mijenja praksa kojom ono što je dobro afirmiše pojedinca a o onom što je loše se ne govori. Afirmiše se i iznosi ono što je dobro kao primjer dobre prakse koja se može u društvu koristiti i širiti, a ono što je je loše se interno fer diskutuje u nove akcije poboljšanja.