AMIR BRKA / GAZI FERHAD-BEŽE IZNOVA U TEŠNJU

10. decembar je Dan grada Tešnja. Uz ovaj općinski praznik – objavljujemo poemu Amira Brke »Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju«…
____________________________________________________________________________

Proslov

Proteklo je već mnogo godina, ne znam koliko, možda i preko dvadeset, od onoga dana kada sam u tešanjskoj biblioteci, u nekoj od brojnih kartonskih kutija što su sadržavale hrpe i hrpe stare hartije, pronašao spis nad kojim sam, začuđen, zastao…

U ovim kutijama, što sam ih u to vrijeme, ko bi znao zašto, pomno pretraživao – zaticao sam svakojaki nesređeni materijal, uglavnom bezvrijedan, barem po današnjemu općenitom sudu. Ali strast, ta čudna strast, koja me od najmlađih dana vodila i koja me u životu proizvela u samome sebi nejasnu, a za druge i izlišnu ljudsku jedinku, uvijek me tjerala dalje: da pogledam svaki papirić, da pročitam svaki stari zapis, svaki dokument, svaki trapavi, neuki i nedaroviti pjesnički pokušaj koji, zbog nečega, nije u smeću završio…

I onda se, dakle, zbilo da je iz neke od kutija izronilo i u ruke mi dopalo četrnaest listova – kojima su dimenzije izvan današnjih standarda, no svakako nešto većih od formata A 4. Tamno-žutih, zapravo najbliže onome što je oker, ali, očito, ne stoga što su takvi proizvedeni nego zbog lošega kvaliteta i, prvenstveno, zbog starosti, po svemu očigledne. Iskrzane su im, kod nekih su i rascijepljene, jako, do tamnila patinizirane margine, ali tekst je na svim stranicama ostao posve neoštećen.

A taj tekst…!

Pročitao sam ga tada, i bio sam njime fasciniran… Kao što sam i danas. Priznajem: pokupio sam to, stavio u džep mantila, i odnio iz biblioteke… Jer pjesma koja se nalazi na ovim listovima, naslovljena Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju, opsjela me odmah, tokom prvoga čitanja, tako intenzivno da sam želio ne samo da je iznova iščitavam nego i da pokušavam, analizirajući rukopis, proniknuti, dokučiti, dohvatiti autorstvo… Pjesma, naime, nije potpisana: nigdje na ovim listovima nema pjesnikova imena…

I od tada gonetam… Po svemu, zaključio sam da je taj pjesnik nesumnjivo Tešnjak, jer ko bi drugi imao motiv da piše ovakvu pjesmu, i ko bi izvan Tešnja u to davno vrijeme mogao tako poznavati povijesnu osnovicu na kojoj je pjesma istkana. K tome, formalni pjesnički kliše, još i više od toga: poetski zahvati, zamasi, obuhvati, kao i starost papira, sve to nedvojbeno upućuje na devetnaesto stoljeće, zapravo na njegovo posljednje desetljeće u kojemu se kod Bošnjaka počinju javljati pjesnici što pišu latinicom.

Stih je šesnaesterac, mada ne i sa konzistentnom cezurom, ali, nakon mnogobrojnih, neizbrojivih poniranja u pjesmu, shvatio sam da bi na mnogo mjesta stanka iza osmoga sloga remetila njezin psihološki ritam… Čitao sam – i naglas, sâm pred sobom, izgovarao ovu pjesmu (odavno ju znam i napamet), slijedeći prozodiju koju je pjesnik težio uredno provoditi, i spoznao sam da nedosljednost u uspostavljenoj versifikaciji nipošto nije pjesnikova nemoć nego je, upravo suprotno, kreativnō odstupanje od uzusa što, u melodijskome smislu, modulacijski saobraženo dramatskim amplitudama “zbivanja” u pjesmi, uveliko intenzivira ukupni pjesnički efekat. Onako kako veliki pjesnici koriste uvriježenu formu da bi, razmičući je, a, istovremeno, ostajući unutar nje, otvarali i dosezali nove oblikotvorne horizonte što su im neophodni za konkretizaciju uzleta poetske imaginacije, za umjetničko uprizorenje svojih spiritualnih vizija…

Veliki pjesnici…

Pa ko bi, onda, u Tešnju, prije toliko vremena, s kraja devetnaestoga, ili, najbliže, s početka dvadesetog stoljeća, mogao biti taj veliki pjesnik…?

Prva je pomisao, i jedina, naravno: Ćatić. Jer drugoga takvog u to vrijeme ni izbliza nije bilo, kao što ga, uostalom, ni do danas nema… Uz njemu svojstvena i u recepciji odavno afirmirana pjesnička uznesenja, uz njegovo suvereno vladanje klasičnim poetskim obrascima (između ostaloga i sonetom), uz njegov jedinstveni muzički i općeniti pjesnički sluh, kakav je i ovdje evidentan, uz nepatvoreni i nedvojbeni islamski duhovni habitus i u njemu spoznanje grešnosti, pa, zbog nje, i dobro znanu pokajničku pjesničku ispovijest (Teubei-nesuh) – na to da bi autor mogao biti upravo Musa Ćazim Ćatić navodi i implicitna, ali posve jasna eruditnost u ovoj pjesmi… Jer ko je, ako ne on, Ćatić, u posvemašnjoj tadašnjoj pomutnji, znao da je Gazi Ferhad-beg sredinom šesnaestoga stoljeća (10.12.1559.) ustanovama i objektima svoga vakufa utemeljio onovremeni urbani razvitak Tešnja…? I još više: ko je tada, kad nikakve bosanske literature o tome nije bilo, mogao znati da se taj Ferhad u povijesnim dokumentima prvi put pojavljuje 1526. godine – kao osmanski vojnik u boju na Mohaču, u trupama što ih je predvodio 31-godišnji sultan Sulejman…? Ćatić je itekako poznavao i turski i arapski jezik, sa oba je prevodio i pjesničke i drugovrsne tekstove, pa je, dakle, iz orijentalnih rukopisa i dokumenata, možda i u periodima kad je boravio na školovanju u Istanbulu, mogao doznati i ove ni do danas ne baš osobito poznate fakte…

A vjerovatno je najznačajnije to što je, izvan svake sumnje, od svih tadašnjih bošnjačkih pjesnika jedino Ćatić mogao ispjevati ovakvu pjesmu, jer on se, upravo u Istanbulu, u susretu sa onodobnim turskim pjesnicima, što su već bili usvojili nova evropska poetska stremljenja, upoznao sa modernim poetičkim tokovima – koje je i sâm u svojoj poeziji prihvatio, što je i književna historija već odavno nedvojbeno utvrdila.

Da… Međutim, kako se, onda, dogodilo to da nigdje na ovim listovima nema njegova potpisa? I još zagonetnije: kako to da ovaj rukopis ni najmanje ne liči na Ćatićev…? Množina je, naime, sačuvanih njegovih pjesama i pisama, rukom napisanih, i nije neophodna posebna grafološka analiza da bi se ustanovilo kako ova pjesma nije Ćatićev autograf…

No, u svemu je začudna i činjenica da rukopis, u svome kaligrafskom savršenstvu, u svojoj sterilnoj perfekciji, posve sigurno, ne sluti nikakvu i ničiju osobnost…

I onda iznova pitanje: ko bi drugi nego opet Ćatić tada u Tešnju mogao napisati ovakvu pjesmu – i ispisati je takvom kakva jest na ovim starim listinama…?

Ali ako je to doista bio on, zašto je sve tako učinio: bez potpisa, bez autentičnoga vlastitog rukopisa, u dobro poznatim kukama i krivuljama njegovih slova…?

A možda ovo što je dospjelo do mene i nije original – nego prijepis što ga je načinio neki Ćatićev suvremenik koji je tada, kao što sam i ja danas, bio silno osupnut pjesmom…? Znano je, naime, da Ćatić nije osobito držao do čuvanja svojih pjesama; nije to, uostalom, ni mogao – zbog dramatičnoga osobnog udesa i načina na koji je usljed toga živio, pa je moguće da je izvornik zauvijek nestao, kao što je, uvjeren sam, nepovratno iščeznulo i ko zna koliko drugih njegovih pjesničkih ostvarenja…

A da nije, možda, siroti pjesnik zazirao od moguće reakcije na žestoku društvenu kritiku koju pjesma sadrži, pa ne samo da ju nije objavio nego je, čak, zatomio, sakrio vlastiti personalitet…?

Nema odgovorā… Misterij ostaje.

Na koncu, odlučio sam ne zadržavati dalje ovu pjesmu samo za sebe nego predati je u javnost, i to ne tako što bih njezino objavljivanje ponudio redakciji kakvoga časopisa, među čijim bi se koricama ona “gušila” – ostajući manje uočljivom u zbiru različitih priloga, nego kao samostalnu publikaciju, jer se nadam da će na ovaj način dospjeti do širega kruga znalaca, prvenstveno do kompetentnih historičara književnosti… Možda će nekom od njih poći za rukom ono što meni, uprkos svem naporu, nije uspjelo.

____________________________

¹ Prvi bošnjački pjesnik koji je pisao latinicom bio je Riza-beg Kapetanović Ljubušak, a on je i prvi Bošnjak koji je objavio latiničnu zbirku pjesama (Pjesme, Štamparija Spindlera i Löschnera, Sarajevo, 1893.).
² Pjesnik nije signirao akcentuaciju, nego sam to učinio ja, jer sam smatrao da je potrebno na taj način upozoriti na melodijsku strukturu stiha, organski sraslu sa semantikom, također i stoga što neki turcizmi današnjemu čitatelju neće biti poznati onako kako, razumljivo, jesu bili u vrijeme nastanka pjesme. Iz ovoga drugog razloga sačinio sam i rječnik danas manje poznatih turcizama, koji se nalazi iza pjesme.
³ Vidjeti npr: Enes Duraković: “Pjesnik na razmeđu epoha”, predgovor u: Musa Ćazim Ćatić: Izabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1988, 23. str.

 

Pjesma

Osvit trepnu, pa utrnu, mraznom oknu mignu zora,
a u duši čudesna li, gle snovidnā sad prizora…

Na ȁlatu, moćnū konju, u žestokom mu galopu
– noga nogu sve prestiže, pa u istu skaču stopu –
juri ljûtā junačina s onu stranu mog prozora,
ka čaršiji silno grabi, uz kaldrmu, stȑmōm cestom,
prije no što zatresoše po selima pijetli krijestom.

Uskakuju u sokake, lijevo-desno bježe ljudi,
tȇ utvare što ih slutim, tô nimalo sad ne čudi:
panika je, jeza vije, sveopća se širi strava,
te pomislih – čak ni ovaj, uznemiren, što još spava
u starome gradu Tešnju, kožu svoju spasit neće!
(Jer i sâm sam lomne ćudi: znatiželju strah presreće.)

Razmahuje strašni gâzī, mišićavom vitla rukom
i u njojzi oštrom sabljom, zakrivljenim jataganom –
k'ô da hrli na Mohaču sa trupama Sulejmana,
osmanlijskog mladog cara, Veličanstvenog sultana…

Obraza mu razaznati ne uspijevam, pa ni s mȕkom,
pod njegovim k'ô krv fesom i pod bijelim mu turbanom.
Vidim samo, kako ne bih!, iz oka mu srdžba vrvi,
a s munare, na čaršiji, sabah rânī, ezan prvi…

Pod ognjenim kopitama razmrvljen je čvrsti kamen,
kremen-kocka ȕ vīs ȕ šīr pogibeljno razlijeće se…
A nad glavom kahrìmāna prečasni je jedan znamen,
zlatnom niti izvezena: Allah’-ekber – riječ je znana,
na bajraku zelenome uznosito vihori se,
harmonija to je srca, ezanom je uljepšana…

Uzbrdicom na čaršiju munjevito kad iziđe:
– Hooo! – poviknu, kožne uzde jahač k sebi malo trgnu,
graciozno konj se prope, pa stameno se ukopa,
a delija k'o da skliznu, s alata se ȕ hīp svrgnu,
grivu gustu pomilova, nježno atu šećer šopa…

Zatim česmi kamenitoj, nepoznati k vodi priđe,
impozantan… Ogrtač mu teški s pleća lahko siđe,
čizme izu, smiren, smjeran, potom zasuka rukave,
turban smaknu sa markantne, muževne mu, lijepe glave:
na potiljku mrki pèrčīn, ali lice – ono sinu!…

Gospodaru, džȅle šânuh’!, pa tô… on je! – mîs'ō minu…
Tî ga pòsla…! Vratio se vrli Gazi Ferhad-beže…!
Snȍva dođe jedinstveni, časni, uzorni viteže!…
Dokle razum seže – nȉko drugi tô ne može biti!…

Ljudi ovdje, stoljećima, jesu blagi, i snoviti,
k zemlji čélā povijenih, il’ se jâvī silovitī,
plȁhī, što odvažno, a prijetvorno, u vis, k nebu gleda,
obmana se, sračunatā, dugo skrivat’ ipak ne da.

Premda posve magnoveni, jer bez zemnoga iskustva,
lucidni su i magični ti momenti za me bili,
no vjekovi drevnog Tešnja tek jednoga takvog pamte,
te bezglasno mrmorahu nepomična moja usta:

“Dobro doš'o, Ferhad-beže, dobročinitelju mili,
grad otkad si osnovao, o tebi smo često snili…”

Misli su mi pri tom vedre, osjećanja gòrē, plamte…

Mistika je… Tô on abdest, sasvim predan, sad uzima,
i skrivenō i vidljivō prizor ovaj sav prožima:
skrušen, stišan – iskazuje vákif i duhom i tijelom
tô da sam je, pred Allahom svojim, na svijetu cijelom.

A obrisi, gle, migolje…! K'ô da mrakom sporo gmižu,
kroz mahale, s raznih strana, na čaršiju sjenke stižu…

Iako je tmuša mrklā (noć još nije na ivici),
motrim k njima, i već slutim: sve prvaci, uglednici…
Pa dabome, ȍni to su – imućnici i moćnici…

Obu čizme plemenitī, uspravi se i odjenu,
turban glávi vrâti, osvrnu se na čaršiju snenu…

Potom – oštar pogled: na pristigle on se sredotoči,
te im onda, k'o da grmi, gromkim glasom ovo sroči:

– Skendera mi, milog bábe, i još, k tome, ponajviše:
Onoga mi Jedinoga, Milòstîvog, Svevišnjega,
stoljećima, vječnost cijelu, pomno ja vas òzgō gledam,
i da znate, ponaosob: crno – tô se vȁma piše!

Usljed gesla osionog, hulnog, koje vâs pokreće:
“Ispred sebe na svijetu ja nikome živom ne dam!” –
gorak, al’ i mnogo bijesan, motrim na vas sa nebesa…!
Ni mirisnut’ bašče rajske niti jedan od vas neće…!

Proizvod je vȁšeg ega sva ovdašnja vučja stega!
Uzajamno lažete se i besramno podmećete,
gnusno jedan o drugome bez prestanka klevećete!
Gramzivost je nemal’ svȇtā, uzvišena vaša besa!

Izludjeli vi ste, kao da ste svȉ bez svoje glave!
Svȁkōm od vas ovdje do imetka jedino je stalo
i do prazne, besmislene, ovozemne bijedne slave,
a svȇg izobilja strasti vašoj uvijek je malo!

Oholi i bešćutni ste! Na sve vi ste ledno hladni…!
Pa i na to što Tešnjaci sìroti su, mahom gladni:
nad potomstvom oni drhte, k'ô jasike strepe…

Srce im se bolno slama u pogledu nad èvlādom,
čemerni su i besani, no ustaju vazda s nadom
da nevolju odagnat će posvećenim svojim radom,
al’ vama je najvažnije vȁše noći da su lijepe!

Sve dužnosti što imate – vi mislite da su šala,
svog nikome vi ne date niti hȁka niti náma,
zdušno tuđe prisvajate: sad obraza, a sad mâla…!

Bez àhlāka ljudskog svi ste, nigdje trunke stida, srama,
u kaljuži bludnoj, smradnoj, baš svi redom ogrezli ste,
mîsli vaše, a ni ruke odavno vam nisu čiste!

Spletkarenje i intrige – tô zovete politikom…!?
Svaki svojom, podaničkom, okružen je slijepom klikom!

Ispod skûtā vȁših jezičine zmijolike plaze,
hulje okupljate – na mig od vas svȁkog da pregaze!

Mislit’ svojom glavom vi ne biste dopustili nikom,
pa s kakvom to nakaradnom izlazite pred svijet slikom?!…

I nečasno i dȕšmanski jedni druge uhodite,
gvozden obruč, neraskidiv, na dunjáluk da stavite –
jadna i mizerna, tô je vama opsesivna težnja!

Od vas je prezrena ovosvjetska općeljudska čežnja
ka slobodi, dostojanstvu i kòmādu crnā kruha.
Za vas – to je luksuz koji nikom nikad ne činite,
zar ne čuste da kap vode i pustinja daje suha…!?

Svome vȁktu vi ste posve i dȍ kraja nedostojni,
od Premudrog zadatoj vam, višnjeg reda, úmnoj vôjni!

Sedžda vam je od petka do petka, a Bog vam zakletva,
u džamiji, javno, oči ljȕdske u njoj da vas vide…

Htjeli biste riječi vȁše ulèmānska da su fètva!
Grdni!… Preci i potomci vječno vâs će da se stide!
Munáfici svi ste…! Svoju ljudsku i islamsku čednost
preobratili ste – sve u dnevnu, beslovesnu vrijednost!

“Allah mi je svjedok”, reći ćete za sve što činite…
Kamo razum nesta…? Kod očiju slijepci… Ne vidite:
Uzvišenī nikom nije svjedok…! Ón će vam suditi
za sve što ste uvijek spremni zlobno drugom nauditi!…

Gazi Ferhad tad zašutje, posvemašnji muk zavlada…
Nȁruši ga lepet krila, ptica kriknu – k'o da strâda,
pa preletje preko trga, ka utvrdi iznad grada…
A Ferhad-beg, sad stišano, pa i s tugom, još pridoda:

– Da li griješim, sad recite… Lica k meni podignite…
Ko je od vas bez grijeha, nek istupi, pa nek kaže
da se ovo što govorim sa istinom baš ne slaže:
ja da ne znam šta se zbiva, jer vi dobro da činite…

Crnē misli, glâve dolje u sviju su spram Ferhada,
prepliće se sad po njima na stotine mórnih jada…

Da su mrtvi, meâzalāh!, tako društvo svo ȉzgleda,
zbog spoznanja koje vakif u oči im srdit preda.

Koji časak to potraja, pa se svita uzvihori,
jer kad vidje svi koji su spreda da su pali nìcē,
polagano k čelu krenu jedan iz zadnjega reda…

Ne samo zbog crne tmice, ne vidjeh mu plàšno lice:
snebivna je i taj kroka, a preda se i on gleda,
pokunjen, i drhteć’, pred gaziju stade, te prozbori:

– Čelèbijo…, plemeniti…, dobri Gazi Ferhad-beže…,
tegobna je bruka… što nas mrvi… i u grlu steže…
Riječ tvoja… grudi naše… teško… i pakleno guši.
Strašno griješni jesmo…, al’ od sebe mi bit ćemo bolji…
Vrijeme našem pokajanju još nam, ipak, ne presuši…

Nȅ doreče što zausti: zagrcnu se, zagrgolji…,
u ponoru glas presahnu… Neka sila jezik sprȇže…!

Kukuriknu horoz u daljini…, jedva čuše uši…

Hȍrizont u tmini… Nesigurnō svjetlucanje noći…

Kao da je uklet, činjaše se Ferhad da ne diše…

Je l’ to avet ondje stoji…?! Glûhō doba…, prázne oči…

Lica smrtno blijeda, ka hàremu džamijskome kroči…
A za siluetom bešumno se dvȇri tad sklopiše…

I sve nesta – k'o da ništa od tog nikad bilo nije…
Pozorje u praskozorje tiho iščeznu bez traga…

Osta pûstā izmaglica, ponad grada što se vije…
Jutro isto, što obično sviće… Ali vidi vraga!…

K'o da škrinu, pred džamijom, kamen – ploča sarkofaga…
I sjena se, spram obzorja, sivom nebu jedna krenu…

A ȕ tōm se sèhūr-trenu kraj pȇndžera i ja prenu’,
zbunjen: šta to bješe…? Otkud stiže čudnō priviđenje…?

Što baš meni, sirotome, to sablasno snoviđenje…?

____________________________________________________________________________

O OVOJ POEMI…

Enver Kazaz:
Rijetki su pjesnici koji rukuju tolikim opsegom oblikotvornih sredstava kao što to čini Amir Brka, a pogotovu su rijetki oni koji u igri poetskih razlika gotovo u pravilu ostvaruju antologijske vrijednosti. Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju nesvakidašnje je djelo, koje lebdi na osobenoj poetskoj granici. Po svome opsegu i po izvjesnom stepenu fabularne organiziranosti to jeste poema, ali ne onakva na kakvu smo navikli u ovdašnjoj tradicionalnoj poeziji, ne onakva kakve su npr. Kulenovićeve poeme, ili ona veličanstvena Jama Ivana Gorana Kovačića. Od poeme ona uzima poetički okvir – događaj na koji se koncentrira njen značenjski plan, ali odmah na početku napušta uobičajeni melankolični, čak bolni ton karakterističan za tradicionalnu poemu, da bi ih zamijenila ironijom i sasvim specifičnom društvenom kritikom.

Ljiljana Šop:
Baštinik onoga što zovemo postmodernim dobom, autor poeme Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju u uvodu fingira književnoistorijski dokument naučne potrage za nepoznatim autorom Pjesme, svojevrsnu povesnicu ne samo utemeljenja tešanjskog urbaniteta 1559. godine nego i pripovest o intenzivnoj postojanosti njegovog kulturnog identiteta. Mistifikacija oko autorstva pesme i vremena nastanka rukopisa uzgred pokazuje da su Brkina teorijska i praktična znanja o teoriji stiha uopšte, kao i istoriji versifikacije na ovim prostorima, neiscrpna – baš kao i njegova unutrašnja potreba da se i sam okuša u klasičnim formama i omogući čitaocima da oslušnu razlike u intonacijama i melodijsko bogatstvo različitih epoha. (Tako će u međuvremenu nastati i remek-delo savremene sonetne umetnosti u Evropi, Brkin Nebeski nomad.)

Almir Zalihić:
Polemička oštrica Brkina govora metaforički je usmjerena prema savremenom društvu i njegovim statusnim simbolima. Višestruko se ističe da u svijetu oko nas nema istinskih moralnih vrijednosti, tj. da mu je temeljna odlika patvorenost, bezobzirnost, bešćutnost, sakraliziranost novca, poltronstvo, sebičnost, politikanstvo, bezvjerje… – to je (prema Brki) inventar mega-marketa u kojem živimo. Sučeljavajući raznorodne diskurzivne matrice, on razgrađuje i ironizira idejne koncepte koji stoje iza njih. Naslov pokazuje da se struktura pamćenja (memorije) smatra presudnom za filozofsku strukturu iskustva. U stvari, iskustvo je stvar tradicije, u kolektivnom kao i u privatnom životu.