TESANJ.NET stranica grada
O Hamzaliji Ajanoviću, uz stogodišnjicu njegove smrti
Hamzalija Ajanović bio je čovjek koji je na širokom društvenom planu značio i obećavao mnogo. U vremenu u kojem je živio – ličnost nesumnjiva ugleda i autoriteta u svim slojevima bošnjačkog naroda, ličnost čija je javna riječ u prvim godinama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca imala izuzetnu težinu, jer Ajanović bijaše iznimno obrazovan, a, uz to, sposoban da sagledava i promišlja tešku poziciju Bosne i Bošnjaka u novim okolnostima, te dovoljno hrabar da u skupštinskim izlaganjima i novinskim člancima odlučno i nedvosmisleno ukazuje na pogubne tendencije koje su proisticale iz antibosanski i antibošnjački utemeljene politike državnih vlasti. Taj imperativ – da se sa svim vlastitim potencijama stavi na raspolaganje svojoj zemlji i svome narodu u okolnostima koje su u sebi sadržale tek ovlaš prikrivenu klicu katastrofe[1] – bio je presudan da Hamzalija Ajanović žrtvuje vlastite afinitete i da se, umjesto za započeti put znanstvenika, opredijeli za politiku, da umjesto književnik i doktor književnosti postane novinar i publicist. “Mjesto u Paris ili Sarajevo, ode u Beograd. Školu zamijeni Skupštinom, a naučni rad redakcijom ‘Pravde’.”[2] Primjedba književnika Ahmeda Muradbegovića, izrečena u polemici sa Ajanovićem, “da se on razvio iz kulturnog radenika u aktivnog političara i time sputao vlastiti individualitet u karike partijske dosljednosti i momentalne političke nužde”[3] možda je i tačna, ali takvu Ajanovićevu gestu vjerovatno bi se moglo razumjeti i kao čin intelektualca koji tragično sputava vlastitu volju zarad društvenoga angažmana u sudbinski delikatnim momentima za narod iz kojeg potiče, a ne tek kao puku i banalnu želju za građenjem političke karijere i težnju za osvajanjem vlasti, odnosno sticanjem društvene moći. Uostalom, politički angažman u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO), s obzirom na karakter Kraljevine SHS i njime uvjetovan program te stranke, teško da je ijednome Bošnjaku mogao donijeti nešto dobro.
Hamzalija Ajanović
Hamzalija Ajanović rođen je u Tešnju, po nekim izvorima 1892, a po drugim 1893. godine (u Matičnoj knjizi rođenih Općine Tešanj nisam uspio pronaći podatke o njegovu rođenju). Otac mu je bio posjednik Ali-beg. U Tešnju je završio osnovnu školu, a tri razreda “velike realke” završava u Banjaluci, da bi 1909. došao u Sarajevo gdje 1914. godine završava ovu školu. Slavistiku i romanistiku studira u Beču, Zagrebu i Gracu, te se, nakon dvogodišnjeg služenja u vojsci (Tuzla, Sarajevo, Budimpešta), 1918. vraća na Zagrebačko sveučilište gdje diplomira 1920. godine. Još kao sarajevski đak isticao se u organizaciji Mlada Hrvatska, pa je 1910. postao tajnikom njezine literarne sekcije, a 1912. godine predsjednikom i organizacije i sekcije – nakon što je to mjesto, zbog završetka školovanja, napustio Hamdija Kreševljaković. U školskoj 1913/1914. godini Ajanovića literarna sekcija “velike realke” bira za svoga predsjednika, a istovremeno se u Sarajevu pokreće omladinski list Hrvatska svijest u kojem Ajanović obilno surađuje, te uređuje brojeve 4-8, uz to šaljući literarne članke u Mladu Hrvatsku i u Hrvatski dnevnik.
Istaknutu poziciju Hamzalije Ajanovića u njegovoj generaciji đaka sarajevske “velike realke” možda najbolje ilustrira slijedeće svjedočenje Hamdije Kreševljakovića: “Negdje pred konac školske 1914. proslaviše đaci velike realke 100-godišnjicu rođenja pjesnika Smrti Smail age Čengića. Proslavi je sudjelovalo pored đaka i nešto općinstva, profesorski zbor i onovremeni inšpektor Tugomir Alaupović. Hamzalija pozdravlja prisutne kratkim i jezgrovitim govorom, a onda drži predavanje o Mažuraniću koje traje preko pola sata, bez da pred sobom ima i najmanji papirić. Pri kraju proslave Alaupović mu čestita i bodri i njega i njegove drugove.”[4]
Od 1914. godine, dakle, Ajanović studira na Bečkom sveučilištu, a u drugom semestru prelazi u Zagreb. O tome kakav je bio student – opet je najpodesnije poslužiti se Kreševljakovićem: “U ljetu 1915. posjetio sam u Zagrebu sveučilišnog profesora Dragana Boranića, kod kojeg je Hamzalija slušao predavanja i radio u seminaru. Gospodin mi Boranić pokaza Hamzalijinu seminarsku radnju ‘Refleksije iz Gundulićeva Osmana’. O ovoj radnji i našem milom rahmetliji [H. Ajanoviću, op. A.B.] vrlo se pohvalno izrazi ovaj naš učenjak. Od jeseni 1915. do ožujka 1917. Hamzalija je u Grazu Murkov đak […] Više njegovih seminarskih radnja, kako mi je rekao sam Murko jednom zgodom, mogu se uzeti za doktorsku disertaciju i objelodaniti kao potpune študije.”[5]
Nešto dužim literarnim tvorevinama, dvjema pričama, Hamzalija Ajanović oglasio se već kao osamnaestogodišnji mladić: Nesretna ljubav[6] i Stara vrba.[7] Obje ove pripovijesti odlikuje početništvo u svakom pogledu. Nevještom sintaksom, stilskom neupečatljivošću, kompozicijskom simplificiranošću – on obrađuje jedan onovremeni “tipski motiv bosanskohercegovačkog muslimanskog stvaralaštva: o ljubavi dvoje mladih pred kojom stoji roditeljska zapreka”[8], a u realizaciji tog općeg motivskog mjesta korišćen je i rekvizitarij karakterističan za ovu vrstu bošnjačke proze s početka 20. stoljeća, bez bilo kakvih odstupanja koja bi značila stilogene vrijednosti: sentimentalni romantizam, folklorizam, patetična intonacija, didaktičnost – tako da se na osnovu ovih Ajanovićevih priča može govoriti tek o tome da je on imao namjeru pisati. No, već slijedeća, Ne bi joj suđeno[9], sigurnošću naracije, unekoliko razvedenijom kompozicijom, melodramskom strukturom, eskiviranjem transparentnosti poruke, a možda posebno sasvim uspjelom slikom bošnjačkog sela, njegovih ozračja i odnosa u njemu, njegova života, datom, doduše, tek u naznakama – onoliko koliko je to funkcionalno “trpio” osnovni tok priče – niukoliko nije zaostajala za prozama što su ih bošnjački listovi onoga vremena donosili, i kazivala je da se radi o uistinu darovitome peru. Ali, kad je beletristika u pitanju, to je od Hamzalije Ajanovića bilo sve.
A da je žaljenje što je tako često izražavano usljed Ajanovićeva napuštanja znanosti o književnosti imalo svoje istinsko opravdanje, u to nas uvjerava njegov jedini objavljen esej Musa Ćazim Ćatić[10] – publikovan 1916, na prvu godišnjicu pjesnikove smrti. U njemu je Ajanović apostrofirao neke od ključnih odlika Ćatićeva pjesništva, i te su ocjene u osnovi opstale u svim kasnijim tekstovima o Ćatiću, doživljavajući proširenja, stanovite formalne modifikacije ili opsežnije elaboracije.[11] Doista, svojom sigurnošću opservacije, naobrazbom autora i sposobnošću prepoznavanja nosivih vrijednosti Ćatićeva pjesništva, ovaj nam Ajanovićev esej kazuje da je književna znanost njegovim okretanjem politici izgubila mnogo, makar da je on u toj znanosti ostao još samo devet godina, koliko je nakon objavljivanja ovog eseja živio.[12]
Ali onda je, dakle, “došla” politika, i Ajanović ne dovršava svoju komparativističku dizertaciju Utjecaj romanskih literatura na Eugena Kumičića, iako mu je francuski konzul u Zagrebu bio obećao stipendiju da ode “na godinu dana u Paris, da se usavrši u jeziku”[13]. Na izborima održanim 28.11.1920. godine, kao kandidat za banjalučko okružje[14], Ajanović je jedan od 24 poslanika sa liste JMO (osnovane 14-17.2.1919.) koji su ušli u Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS.[15] U JMO on je, inače, ličnost velikoga ugleda i istaknute pozicije, o čemu, uz ostalo, govori činjenica da već pod konac 1921. postaje privremenim, a u proljeće 1922. godine glavnim urednikom Pravde, glasila JMO.[16] I na drugim (1923.) i na trećim (1925.) izborima Ajanović biva izabran za poslanika kao nosilac liste JMO u banjalučkom okrugu, a njegov angažman u Skupštini ogleda se u brojnim zapaženim govorima ili analitičkim poslaničkim pitanjima (objavljivanim u Pravdi) u kojima kontinuirano ukazuje na težak položaj Bošnjaka u državi i nepravde, odnosno zločine što se nad njima vrše.
U Stranci – nakon rascjepa njenog vođstva 1922. godine – Ajanović pripada tzv. “ljevičarima” okupljenim oko Mehmeda Spahe, Atifa Hadžikadića i Saliha Baljića, nasuprot “desničarima” koje su predvodili predsjednik Ibrahim Maglajlić, Hamdija Karamehmedović i Sakib Korkut. “Ljevičari” su, riječju, zastupali autonomistički stav u pogledu državnog uređenja, u stvari tendenciju snažnih pokrajinskih samouprava. “Isticali su se kao protivnici suradnje sa radikalsko-demokratskom koalicijom, nacionalno su bili više orijentisani prema Hrvatima. Ova podjela, uostalom, uobičajena je i u vrijeme kada su obje grupe praktički djelovale.”[17] Sukob je završen Zemaljskom skupštinom JMO 15.6.1922. godine na kojoj su “ljevičari” trijumfirali, a “desničari” su potom osnovali novu stranku – Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju koja na izborima 1923. godine nije dobila niti jedan mandat, što je označilo i njezinu propast.[18]
Ova podvojenost manifestirala se i kad je u pitanju institucionaliziranje bošnjačkih interesa u kulturi. Već 1922. godine nepomirljivost se eksplicirala prilikom nakane kulturnog društva Gajret da sagradi svoj dom u Sarajevu. Po zamisli Glavnog odbora Gajreta, u ovu akciju bilo je potrebno uključiti sve istaknutije bošnjačke javne i političke djelatnike, bez obzira na politička opredjeljenja. Međutim, “vodeći muslimanski političari iz Jugoslavenske muslimanske organizacije uskratili su svoju podršku u ovoj akciji i odbili svaku saradnju. Dr Spaho, H. Ajanović i dr Hrasnica kao razlog svog odbijanja naveli su da se u popisu članova Akcionog odbora nalaze imena ljudi ‘koji ne predstavljaju nikog i s kojima mi apsolutno nećemo da zajednički bilo u kakvoj akciji sudjelujemo’.”[19] A zapravo se radilo o tome da je Gajret bio potpao pod kontrolu radikalski orijentiranih članova njegove uprave, te je Centralni odbor JMO, upravo na inicijativu Hamzalije Ajanovića, 15.7.1923. godine donio odluku o osnivanju kulturnog društva Narodna uzdanica čiji je prvenstveni zadatak bio suzbijanje srbizirajućega Gajretovog uticaja među Bošnjacima.[20]
Ajanovićevu “ljevičarsku” opredijeljenost neki srpski listovi u Bosni i Hercegovini, koji su, razumije se, bili radikalno uz “desničare”, tumačili su i time da se Ajanović u to vrijeme oženio kćerkom Adem-age Mešića Nasihom, želeći kazati da su “ljevičarske” ideje zapravo srbofobske provenijencije, i da im je ishodište i u Mešićevome zakulisnom uticaju na “ljevičarsku” političku orijentaciju, pa je Mešić označavan i njihovim pokroviteljem. Međutim, složenost odnosa u vođstvu JMO traje i dalje; iznova se, naime, dešavaju diferenciranja koja se u historiografiji označavaju “ljevičarskim” i “desničarskim”, a Ajanović je kontinuirano uz “ljevičare”, u samom vrhu, pa je dolazilo i do sukoba sa predsjednikom JMO Mehmedom Spahom kojemu se, prema listu Srpska riječ, suprotstavlja “‘frankovačko krilo u JMO’ na čijem čelu su: Hamzalija Ajanović, zet Adema Mešića, dr Atif Hadžikadić i Salih Baljić”[21]. Možda je važno kazati ovdje da Ajanović sam, npr. u polemici sa Šukrijom Kurtovićem, niječe svoju frankovačku orijentaciju: “Nelijepo je, pa i nepošteno je kad mi g. K[urtović] podmeće frankovluk. On zna da ja to nisam, iako sam uvijek bio, pa i danas sam nacionalni Hrvat.”[22]
Hamzalija Ajanović sa suprugom Nasihom, kćerkom Adem-age
Mešića – 12.10.1924. godine
Da on jest hrvatskog nacionalnog opredjeljenja, ali ne frankovačke nego jugoslavenske orijentacije – potvrđuje Hamzalija Ajanović i u briljantnom govoru držanom na zasjedanju Ustavotvorne skupštine 17.5.1921. godine prilikom debate o nacrtu ustava kada se zalaže za Jugoslaviju kao ime države nasuprot nazivu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.[23] U svojoj argumentaciji on ističe da su religiozni elementi u državi, a osobito u Bosni i Hercegovini, kroz duge borbe protiv osvajača postali nerazdvojni dio nacionalnih identiteta od kojih se ovi ne uspijevaju emancipirati. Ajanović konstatira da su srpstvo sa pravoslavljem i hrvatstvo sa katoličanstvom srasli gotovo u potpunosti, te je vjerska pripadnost i kriterij za nacionalno opredjeljivanje, tj. katolik je Hrvat, a pravoslavac je Srbin. On također naglašava da su u Bosni i Hercegovini srpstvo i hrvatstvo do paroksizma suprotstavljeni, pa “ime Srbin znači antihrvat, kao što ime Hrvat znači antisrbin”. Stoga se muslimani, kaže Ajanović, teško odlučuju za neki od tih plemenskih naziva, nego jugoslavenstvo doživljavaju kao izlaz iz ovoga problema.[24]
U skupštinskim debatama kao i u člancima objavljenim u Pravdi Ajanović je dao brojne analize aktuelnih političkih zbivanja i međustranačkih odnosa, često sa konkretnim razmatranjima postupaka vladajuće Radikalne stranke Nikole Pašića, njenih koaliranja i političkih smicalica. Ovi se tekstovi odlikuju minucioznošću pri raščlanjivanju postupaka i njihovih prikrivenih uzroka i ciljeva, hrabrošću i britkošću – pogotovo kad je riječ o nasilju nad Bošnjacima ili o inferiornom i kolonijalnom položaju Bosne i Hercegovine u državi, ali ponekad i propagandnom usmjerenošću kad tretiraju stranački život, što je, dakako, neminovnost za visoku stranačku ličnost i glavnog urednika stranačkoga glasila. Tako se zna desiti da u okviru istoga članka zatičemo sve apostrofirane karakteristike: visprenu sposobnost za sagledavanje društvenih kretanja i nadarenost da se na njih u nekoliko rečenica sintetski ukaže, a zatim i upotrebu fakata u uvijenu agitaciju protiv političke organizacije iz koje dolazi najveća opasnost po Bošnjake. Kao eklatantan egzemplar može poslužiti uvodnik Pravde od 27.8.1924. godine naslovljen Jedno dragocjeno priznanje u kojem Ajanović iznosi kroki puta Radikalne stranke od nekadašnje “predstavnice naprednog i demokratskog pokreta u Srbiji” do stranke koja je “postala nosiocem reakcionarstva” i “potpuno usvojila jednu romantičarsku i s današnjim prilikama u našoj državi nikako pomirljivu velikosrpsku ideologiju koja je momentano mogla da upali kod znatnog dijela srpskih masa samo radi toga što one u kaleidoskopski brzom razvoju prilika i izmučene naporima svjetskoga rata nisu mogle da se tako brzo orijentiraju. Apelirajući na najniže instinkte masa i predstavljajući im sve druge orijentacije kao direktnu opasnost po srpstvo i teškom mukom postignute rezultate svjetskog rata, radikali su uistinu domogli se povjerenja znatnog dijela srpskog naroda”, zaključuje Ajanović, a potom će, manirom vještog propagandiste, ustvrditi kako su “ciljevi radikalskih kaponja iz dana u dan bivali prozirniji, a narod svjesniji”, konstruirajući na osnovu članka u Srpskoj riječi, glasilu bh. radikala, kojim se redakcija žali na izostanak pretplate, tezu da je “srpski narod u B. i H. doživio razočarenje radikalnom strankom”[25].
Da ne griješi dr. Atif Purivatra kada, navodeći istaknutije intelektualce u centralnom vođstvu JMO, ime Hamzalije Ajanovića stavlja na sami vrh, odmah iza Edhema Mulabdića, a ispred dr. Hamdije Karamehmedovića, dr. Mehmeda Spahe, dr. Halid-bega Hrasnice, dr. Atifa Hadžikadića, Saliha Baljića, Huseina Alića, Šemsudina Sarajlića, dr. Šefkije Behmena i dr. Mahmuta Behmena[26] – kazuje i polemika koja je 1922. godine vođena između Ajanovića i Ahmeda Muradbegovića o važnome problemu označenom kao “izolacija muslimana”.[27] I Muradbegović je, u osnovi, pristalica “ideologije naše sadašnjice”, tj. “formiranja naše rase u jedinstven jugoslovenski narod”, a, po njemu, “muslimanski element – najčišći i najsačuvaniji tip naše rase” uprkos tome što “cijelim svojim životom, svojim psihičkim i fizičkim organizmom, vrišti za jednom velikom formom u kojoj bi njegova izolacijom sputana snaga našla dovoljno mjesta za svoju nutarnju i vanjsku ekspanziju”, ustrajava u izolaciji kojoj Muradbegović u povijesti, familijarnom i socijalnom životu, vjeri i kulturi uopće tog “elementa” vidi uzročnike što mu ne dozvoljavaju “da se utopi u cijeli jugoslovenski narod”.
Ne oponirajući mu u glavnoj njegovoj tezi da postoji “problem jugoslavenske muslimanske izolacije” i da ga treba otklanjati, Ajanović negira Muradbegovićevu konstataciju da su “bogumili” prešli na islam kako bi sačuvali svoje feudalne imetke i privilegije. Širenju islama u Bosni i Hercegovini Ajanović vidi dublje uzroke i, pozivajući se na Franju Račkog, ističe da su postojale brojne “sličnosti u različitim ustanovama i običajima patarena i onih što ih islam, odnosno šerijat propisuje”. On ne poriče Muradbegovićevu tvrdnju da je Turska povlasticama htjela muslimanima osigurati privilegiran položaj, niti opovrgava “da je Austrija pokatkad pružila muslimanima slanu ruku kako bi lakše mogla provoditi politiku oznakom u ‘divide et impera'”, što je sve “dosta pridonijelo izoliranju muslimana”.
Međutim, osim navedenoga, čini se kao da u najvažnijem između njih dvojice nema razlike u stajalištima. Muradbegović, naime, kaže: “Muslimanski element voli svoju otadžbinu i svoj narod. On je to dokazao svim što ima. – Stoga mora i otadžbina da osjeti njegove potrebe – i sadašnje, i one u budućnosti. Njega se ne smije izrabljivati i odbacivati, kao tuđinca. Muslimani su ostali izolirani da bi očuvali svoje jugoslovensko biće, i oni i sad još jednako s tim lancem oko vrata vrludaju desno i lijevo. Oni ne vide pravca kojim bi se orijentirali, i traže se. Njima se mora pomoći da se nađu, i ne smiju se s njima sklapati kompromisi koji ih prodaju vlastitome narodu. Njih se mora ekonomski zaštititi, dok se ne stabiliziraju i ne orijentiraju. Oni su pet stotina godina čuvali svoj rasni i nacionalni identitet, pa se sad i njih mora osigurati bar još jedan decenij. Njihova snaga ne traži milosti, samo strpljenja.”
Ove bi se njegove riječi mogle shvaćati kao poruka onima koji s muslimanima trebaju graditi jugoslavensku naciju, pa onda i Ajanović, zapravo, na drugi način kazuje isto kad naglašava slijedeće: “Ali niti je razumljivo niti opravdano da naša narodna država vodi takovu politiku [kao Turska i Austrija, op. A.B.], samo s tom razlikom da su uloge sada izmijenjene, pa su mjesto muslimana došli pravoslavni. Naša narodna država prema muslimanima i gore postupa nego što je Austrija i Turska u obrnutom smislu postupala.” Zatim Ajanović iznosi niz primjera koji govore kako se i u državnim ustanovama i u privatnoj sferi vrši “osveštavanje” i kako iz nacionalnih ustanova “provejava čisto pravoslavni duh”, a u ovom pogledu “ni katolici ne zaostaju za pravoslavnima”. On zaključuje: “Ako se hoće zajednički rad s muslimanima, treba rastaviti vjeru i narodnost u potpunosti, i to ne samo u teoriji nego, što je najglavnije – praksi. I kad se to jednom provede, muslimani neće imati razloga separiranju ni u jednoj grani narodnog života. Sve, pak, dok se ovo ne postigne, muslimanima je prijeko potrebna odvojenost.”
Ali upravo na ovoj posljednjoj Ajanovićevoj tvrdnji bazirao je Muradbegović svoj odgovor sugerirajući da Ajanović propovijeda “izolaciju muslimana, jer je to njegova lična potreba”. On smatra da su, u stvari, pod uticajem islamskog formalizma bosanski muslimani “i jedinu svoju pozitivnu stranu, svoju slavensku psihu sputali u mrtve kalupe jedne izvannarodne izolacije”. Otpisujući mu iznova, Ajanović primjećuje da Muradbegović samo teoretizira i da “gleda na naše prilike kao pjesnik”, da često “preko vrlo delikatnih stvari prelazi jednom lijepom frazom koja niukoliko ne prikazuje faktično stanje stvari, pa, šta više, koja je potpuno oprečna tome stanju”, da je, “kao što je to vrlo česta pojava kod mladih intelektualaca, hiperliberalan, a i suviše, da ne rečem previše, objektivan”. “G. M[uradbegović] opaža pojavu izolacije samo kod nas muslimana. Ja, naprotiv, držim, a to sam pokušao i dokazati u pomenutom članku, da je ta mana općenita cijelom hrvatsko-srpskom narodu: ona postoji u katoličkom i u pravoslavnom i u muslimanskom dijelu naroda. Možda joj se ne daje to isto ime i možda se ona ne ispoljava u onolikoj mjeri kod drugih dijelova naroda kao kod muslimana, a ona se kod drugih vješto i maskira. Zato se ta izolacija i ne osuđuje oštro kao kod nas, ona se i ne ističe toliko u drugih, ali je ona ipak tu. Ona se javlja na svakom koraku i očituje se u najrazličitijim oblicima: srpskom hegemonizmu, hrvatskom i slovenačkom separatizmu, muslimanskoj izolaciji i t.d. i t.d.”
Ne slaže se Ajanović sa Muradbegovićem ni kad je posrijedi uloga islama ili tvrdnja da je jedina pozitivna strana kod muslimana slavenska njihova duša, i argumentirano pobija njegova stajališta, ali sve to manje je važno. Očigledno, najvažnije je da se oni razilaze ne toliko po pitanju geneze “muslimanske izolacije” koliko po tome što Muradbegović pledira za izlaženje iz tog stanja neovisno o aktuelnom društveno-povijesnom kontekstu, odnosno prilikama u Kraljevini SHS, dok Ajanović smatra da okolnosti na koje ukazuje ne samo onemogućuju promjenu stanja odvojenosti muslimana nego da je izolacija u tom momentu čak i “prijeko potrebna” kao uvjet njihovog očuvanja. I vjerovatno bi se moglo konstatirati da su potonji povijesni hod i procesi što su se odvijali na južnoslavenskom prostoru dali za pravo Ajanoviću. Jasno je, naime, da je on vjerovao u povijesni smisao jugoslavenstva, ali ta ideja propala je upravo iz razloga koje je Ajanović iznosio, a “izolacija muslimana” transformirala se u zaseban nacionalni identitet, kao što je, uostalom, bilo i sa pravoslavnima i sa katolicima.
Iste godine objavio je Ajanović u Pravdi prikaz Muradbegovićeva pjesničkog prvijenca – zbirke Haremska lirika.[28] Činjenica da je to njegov prvi takav tekst nakon eseja o Ćatiću iz 1916. godine, te da Pravda inače nije donosila književnokritičke prikaze, navodi na pomisao da je Ajanović imao naročitih razloga za ovaj izuzetak, i da su oni možda u vezi sa njegovom polemikom s Muradbegovićem. Važnije je, ipak, to da on i u ovom kratkom književnokritičkom tekstu iznova potvrđuje svoje zanemarene disponiranosti za književnost.
Međutim, pogibija Hamzalije Ajanovića – u noći između 3. i 4. jula 1925. godine u automobilu koji se survao u provaliju u selu Vrbanja 5 kilometara pred Banjalukom[29] – prekinula je, dakle, njegov život kad su mu bile tek 32 godine, i zaustavila jednu već veoma zapaženu karijeru. Zbog Ajanovićeve pogibije u Banjaluci je vođen i sudski proces, te je nadležni putar osuđen na pet mjeseci zatvora.[30]
Mjesto nesreće: u ovom automobilu poginuo je Hamzalija Ajanović
u noći između 3. i 4. 7. 1925. godine
Odmah nakon Ajanovićeve smrti u Tešnju je obrazovan odbor koji je za cilj imao podizanje spomenika u haremu Ferhadije džamije u Banjaluci, gdje je Hamzalija sahranjen. Spomenik je na svečan način otkriven 1.7.1926. godine, u prisustvu oko 3.000 ljudi, a tom prilikom govorili su Husein Alić, predsjednik Odbora, Salih Baljić ispred poslanika JMO, te gradonačelnik Banjaluke Hamzaga Husedžinović.[31] I ovaj spomenik – kao i cijeli harem sa Ferhat-pašinom džamijom – uništili su srpski ekstremisti 1993. godine. A na Ajanovićevom nišanu stajali su stihovi što ih je spjevao Safvet-beg Bašagić:
Narodni poslanik od riječi i čina,
koga je cijenila cijela domovina.
U cvijetu mladosti svoj narod ostavi
koji, zahvalan, ovaj spomenik postavi.
Mezar Hamzalije Ajanovića nalazio se do 1993. godine u Banjaluci,
u haremu džamije Ferhadije
U automobilu se nalazila i Ajanovićeva bremenita supruga koja je, iako teško povrijeđena, preživjela nesreću, a potom i rodila sina koji je ponio očevo ime. Taj drugi Hamzalija Ajanović umro je 1961. godine u 37. godini života u Požegi (Hrvatska) gdje danas živi njegov sin, a Hamzalijin i Nasihin unuk – Ivica Ajanović (rođen 1949. godine). Nasiha se preudala za Ibrahim-agu Šahinagića u Sarajevo gdje je, i ona mlada, preminula 1932. godine.
– Lijevo: Hamzalija Ajanović (1925-1961.), sin Hamzalijin i Nasihin
– Desno: Ivica Ajanović (rođen 1949.), sin Hamzalijin, te Nasihin i Hamzalijin unuk
(Požega, Hrvatska, 23.2.2000, foto Amir Brka)
Alija Galijašević, dr. Husnija Kamberović, dr. Esad Zgodić i Amir Brka, Tešanj,
26.11.2000. godine: promocija knjige Hamzalije Ajanovića Izbor tekstova
koju je priredio Amir Brka, a objavio Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj
__________________________________________
[1] O položaju Bošnjaka nakon stvaranja Kraljevine SHS vidi: Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997, 489-492. str; Atif Purivatra: Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 3. izd, Sarajevo, 1999, 34-47. str; Šaćir Filandra: Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo, 1998, 57-65. str; Fadil Ademović: “Položaj muslimana-Bošnjaka u periodu između dva svjetska rata (1918.-1941.). Razgovor sa historičarem Mehmedalijom Bojićem, autorom ‘Historije Bosne'”, Takvim
za 2000, Sarajevo, 1999, 221-233. str.
[2] Hamdija Kreševljaković: “Hamzalija”, Novi glasnik Jugoslavenske muslimanske organizacije, I/1925, 2, 3.
[3] Ahmed Muradbegović: “Izolacija muslimana. Odgovor Hamzaliji Ajanoviću na njegov članak u ‘Pravdi'”, Slobodna tribuna, II/1922, 91, 2. – I nije samo Muradbegović to konstatirao: anonimni autor bilježi da je i “Branko Vodnik, njegov [Ajanovićev, op. A.B.] profesor na zagrebačkom Sveučilištu, uvijek (je) žalio što se Hamzalija dao u politiku”. (Narodna uzdanica, II/1934, 188.) A, prema svjedočenju Hamdije Kreševljakovića, i sam Ajanović često “je puta požalio što je ostavio zvanje za koje se spremao” (kao pod 2).
[4] Kreševljaković, isto, 2. str.
[5] Isto, 3. str.
[6] Behar, X/1909-1910, 6, 85-89.
[7] Behar, XI/1910-1911, 2, 25-27.
[8] Muhsin Rizvić: Behar: Književnoistorijska monografija, Sarajevo, 1971, 405. str.
[9] Biser, I/1912, 1, 9-10; 2-3, 11-15; 4, 59-61.
[10] Hamzalija Ajanović: “Musa Ćazim Ćatić. Povodom godišnjice pjesnikove smrti”, Sarajevski list, 1916, 110, 1; 111, 2; 112, 3; – Musa Ćazim Ćatić: Sabrana djela, Tešanj, 1968, knj. 2, 230-239. str.
[11] To zaključuje i Rizvić: “Na godišnjicu pjesnikove smrti, 6.IV 1916, Hamzalija Ajanović je objavio prvi značajniji prikaz Ćatićevog života i rada, koji po nekim interpretacijama i tumačenjima njegove poezije iz artističko-simbolističke faze, te po prvom konstatovanju uticaja Vojislava Ilića, Galovića, Dučića, Kranjčevića, zatim Namik-Kemala, Abdül-Hak Hamita i Tevfiq-Fikreta na Ćatićevu poeziju zadržava i danas svoju kritičku vrijednost.” (Muhsin Rizvić: Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887-1918), Sarajevo, 1990, 358. str.)
[12] “Kao narodni zastupnik prikupio je ponajbolje pjesme Ćazimove i napisao im predgovor, pa se bio odlučio da ih izda prigodom 10-godišnjice smrti pjesnikove”, kaže Kreševljaković (isto, 3. str.).
[13] Isto.
[14] “Vrijedno je spomenuti da je J.M.O. u ovom okružju najjača u tešanjskom kotaru”, ističe Husein Alić (“Izbori za Ustavotvornu skupštinu od 28.XI.1920. i njihovo značenje”, Pravda, kalendar Jugoslavenske muslimanske organizacije za godinu 1923, II, 57. str.).
[15] Purivatra, isto, 77. str.
[16] Salih Baljić: “Naš Hamzalija”, Novi glasnik Jugoslavenske muslimanske organizacije, I/1925, 1, 1.
[17] Purivatra, 105. str.
[18] Opširnije o ovome pitanju vidi IV. poglavlje Purivatrine studije (105-126. str.).
[19] Ibrahim Kemura: Uloga “Gajreta” u društvenom životu Muslimana Bosne i Hercegovine (1903-1941), Sarajevo, 1986, 272. str.
[20] Isto, 163-164. str.
[21] Purivatra, 185. str. – O tadašnjim događajima u rukovodstvu JMO iz svog ugla svjedoči i Adem-aga Mešić: “Dr. Mehmed Spaho je bio veoma obrazovan, a uz to spretan i mudar, nije bio posve otvoren napram svojih drugova, ali ih je više puta zaskočio i mnoge stvari rješavao je sam na svoju ruku, što su mu drugovi zamjerali, ali ga nisu nikad desavuisali. – U godini 1924. kada je dr. Spaho na svoju ruku bez pitanja drugova predložio za ministra dr. Šefkiju Behmena (bez porfelja), izazvao je protiv sebe svoje drugove, te je malo falilo da na skupštini nije bio srušen i umjesto njega izabran Hamzalija Ajanović za predsjednika, ali sam ja uticao na Hamzaliju Ajanovića i tako se smirilo i opet je sve išlo kao prije. Pošto je Hamzalija 3. srpnja idući iz Tešnja u Banjaluku u autu stradao padnuvši sa autom u rijeku Vrbanju kod istog sela i od tog umro, od tog je vremena dr. Spaho uzeo stranku posvema u svoje ruke i radio je što je htio, jer nije bilo ni jednog čovjeka kao rahmetli Hamzalija koji bi bio tako jak i sposoban da mu parira i kojeg bi dr. Spaho respektirao.” (Memoari, rukopis u Biblioteci u Tešnju, III. dio, 2. str.)
[22] Hamzalija Ajanović: “G. Šukriji Kurtoviću”, Pravda, III/1921, 126, 1-2.
[23] “Govor nar. posl. Hamzalije Ajanovića, držan dne 17. maja u Ustavotvornoj skupštini prigodom debate o imenu države”, Pravda, III/1921, 56, 1-2.
[24] Isto.
[25] Pravda, VI/1924, 193, 1.
[26] Purivatra, 325. str.
[27] Vidjeti: Ahmed Muradbegović: “Problem jugoslavenske muslimanske izolacije”, Nova Evropa, III/1921, 4, 107-116; Hamzalija Ajanović: “Izolacija muslimana”, Pravda, IV/1922, 12, 1-2; A. Muradbegović: “Izolacija muslimana. Odgovor Hamzaliji Ajanoviću na njegov članak u ‘Pravdi'”, Slobodna tribuna, II/1922, 91, 2; H. Ajanović: “Izolacija muslimana”, Pravda, IV/1922, 35, 2-3; 36, 2.
[28] H.A.: “Ahmed Muradbegović: Haremska lirika'”, Pravda, IV/1922, 123, 5-6.
[29] Anonim: “Mjesto nesreće”, Novi glasnik Jugoslavenske muslimanske organizacije, I/1925, 1, 2.
[30] – x –: “Krivci automobilske nesreće pred sudom”, Novi glasnik Jugoslavenske muslimanske organizacije, I/1925, 3, 3.
[31] Anonim: “Podizanje spomenika rahm. Hamzaliji Ajanoviću”, Narodna uzdanica, III/1935, 141-142. str; H[usein] A[lić]: “Hamzalija Ajanović”, Narodna pravda, I/1940, 32, 9-10. (Bajramski prilog)
