TESANJ.NET stranica grada
Kažem, ako sada pri ruci budem imao papir,
zapisat ću napokon zavist (nije to baš
najsretnija riječ) koju povremeno osjetim
kad čitam neke pjesnike, američke pogotovu,
jer sad me opet na taj način osupnula jedna
pjesma Imamua Amiria Barake (Leroia
Jonesa) koju sam pročitao u Antologiji
afro-američkog pjesništva 20. stoljeća
Crno na bijelo. (Sačinio ju je Mario Suško,
koji je 1993. otišao u Ameriku, a u bilješci
o njemu stoji kako mu je ovo 60. knjiga…)
To je, dakle, poezija kakvu bih volio,
ali, iz nekih razloga, ne mogu pisati.
Nakon što je svijetom tumarala, ozbiljna
uvijek, ka poenti ustremljena, najčešće
kroz kakav paradoks, htijući pretpostavkom
preobrazbe biti – moja pjesma, zatvarajući
se u se, patetično je pretenciozna, od života
odvojiti se teži, očekujući da posve svoja
može biti: jedan mali, osamljeni kozmos
što bi, van gravitacijskog domašaja,
u spasonosnom pribježištu rezignacije
da lebdi.
A ove pjesme lagane su, neopterećene
sobom: pročitaš je, i šutneš, ako poželiš,
kao cipelom kamenčić. Ne upinje se ona
ništa osobito da ti kaže. Jednostavno – tu
je, kao uzgred, poput običnih stvari u životu,
malih, gotovo nezamjetljivih, što mozaik
svakodnevice lijene rišu. Ali dirljive stoga
baš i jesu, do bola ponekad, jer uočiš kako
ulaze u tebe, mijenjajući te iz časa u čas.
Vjerujem da ih i pišu lako, opušteno,
ne razmišljajući previše o njima dok nastaju,
kao što popiješ pivo, sa usana obrišeš pjenu,
i zaboraviš odmah potom.
A nad mojima ja se izvijam, u mukama grčim,
kao Ćatić: “trošeći krvcu, snagu svoga duha”,
literarnu baštinu svijeta u pomoć prizviljući
dok “nastaje iz nas stvar za koju nismo znali
da je u nama, pa trepćemo očima kao da je
iz nas iskočio tigar i stao na svjetlosti, bijući
se repom po bokovima” (naravno: Miłosz).
I našao sam papir: dva lista na kojima su
ispisane bile moje neke pjesme, i iskoristio
ih s leđa, kao što, počesto, učini sa nama život
u Bosni.
