TESANJ.NET stranica grada
VUNENA VREMENA
Tešanjske noći bile su duge i zanimljive. U njima se odvijao jedan drugačiji život, mnogo suptilniji i intimniji od dnevnog. U njima su komšijski odnosi snažili i dobijali novu formu, intimu i sadrzaj. Grad je bio bez električnog svjetla dugo poslije oslobođenja i djelovao je poput promrzlog goluba koji je raširio svoja krila ispod Stare gradine.
S prvim mrakovima, kada bi utihla dječija graja na sokacima i ljubavni šapati djevojaka i momaka iz kućnih sjenki, kroz mahale se kretalo tiho sa upaljenim fenjerima u rukama, pa su mahale gledajući sa Gradine postajale još tajnovitije i mističnije. U osiromašenim kućama sa ruiniranim fasadama, iza bezprijekornočistih firangi i prozorskih zavjesa, škiljile su petrolejke i lojanice. U kućama se hodalo oprezno i tiho, sa mehkih sećija se znatiželjno provirivalo kroz prozorska okna i osluškivali se glasovi i prepoznavali koraci po kaldrmisanim sokacima.
– Eno, prođe Aširaga!
– Nazoraga je izgleda danas ranije zatvorio brijačnicu!…
– Hakefendija ode na jaciju!…
U kućama se nezanimljivi šapat nije gasio do kasno u noć. Djeca su rano išla na spavanje i tonula u bezbrižne snove.
– Eno, kod Arifagince i nočas komušanje kukuruza!…
Sve su to bila oprezna noćna nagađanja naše majke, koja bi po šumovima i veličini i sjaju fenjera; po glasovima i odjecima koraka koji su dolazili sa glavnog tabačkog sokaka, odgonetala sta se zbivalo napolju u nocnoj tmini. Babo bi za to vrijeme uz svjetlost petrolejke, predavao poluglasnom čitanju molitvi iz starog Kur'ana, kojeg je donio iz rodne kuće u Glamoču. Bila je to časna Knjiga koju je njegov otac Mustafa donio sa hadža i otac bi je svaku veče otvarao i učio za sreću i dobro naše porodice.
To je bilo sasvim normalno i uobičajeno. Ratne rane su još bile svježe a nesigurno vrijeme još je trajalo. Teške borbe koje su se vodile oko Stare gradine za oslobođenje Tešnja bile su svježe i nikoga nisu ostavljale na miru. Kroz grad su još uvijek prolazile partizanske jedince, žureći prema Odžaku i Posavini. Trebalo ih je sve te umorne ali odlučne ljude nahraniti, opremiti i ranjenike previti. Uz to, mnogi Tešnjaci su kretali s njima u daljnje okršaje. Roditelji su ih ispraćali s teškimbrigama u dušama.
Tešnjaci pamte svoje junake i prvoborce – heroja Husejna Husu Hodžića, Edhema i Osmana Pobrića, Ćazima Golalića, Husu Hadžismajlovića, Kemala Alićehajića, Smaju Šehagića… Zahvaljujući ponajviše njima i njihovom uticaju, partizanskim jedinicama su se tokom ratnih operacija u Srednjoj Bosni pridružili i mnogi sinovi i kćeri bogatih tešanjskih porodica, kao što su bili Galijaševići, Eminagići, Alićehajići, Hadžismajlovići, Đonlagići, Hodžići, Mulabećirovići i drugi. Zahvaljujući toj činjenici, ugledni Hamdibeg Đonlagić bio je predsjednik Sreskog odbora narodnog fronta, a predsjednik Općinskog odbora narodnog fronta Jelaha bio je Husein Đonlagić.
Tešanjski kroničar Husein Galijašević bilježi zanimljive činjenice:
“…Godine 1944., odmah nako oslobođenja grada, formiran je
Omladinski aktiv koji je brojao 53 člana, od čega su bile 24 žene. Među njima su i poznata imena u kasnijem privrednom i političkom životu Tešnja, kakva su Meho Bajraktarević, Sulejman Hodžić, Alija Galijašević, Muhidin Alićehajić, Sead Smailbegović, Esad Mašnić, Haso Ajanović i dr. Oni stariji su bili organizatori i nosioci aktivnosti u borbi protiv fašizma kao što su Huso Hodžić, Ćazim Golalić, Edhem i Osman Pobrić, Kemal Alićehajić, Raza Hadžismajlović, Sabira Mulabećirović i drugi. Iako je bilo Tešnjaka koji su bili na strani fašističkih snaga, kao što je Adem-aga Mešić, Tešanj je bio slobodarski i antifašistički kraj. Sa prostora predratne općine u narodno-oslobodilačkim borbama učestvovalo je 1.661 borac, od kojih je 185 izgubilo živote…”
Svi ti burni i tragični događaji dugo su bila glavna tema u gradu, koja nije mogla mimoići nijednu tešanjsku porodicu, nijedan sokak, ni mahalu i kada bi se o nekome započeo razgovor, obično bi se pominjala i njegova ratna prošlost. Ona je uveliko određivala i statuse ljudi – da li su podobniza neku političku funkciju ili nisu. Istovremeno, nova politička vlast donijela je nove gradske zakone, kriterije i ritam života. Naš babo je i dalje radio svoj posao u Srezu, zbrajao i oduzima brojke, vodio računa da mu u financijskim dokumentima i knjigama sve štima, držao se po strani i nije se upuštao u političke diskusije i procjene. Sve rjeđe je nosio kravatu i sve češće poslije redovnog posla učestvovao u dobrovoljnim radnim akcijama. Redovno je kupovao i čitao “Borbu”, koju bi na javnim mjestima nosio uredno smotanu u desnom džepu sakoa. U kući su se rijetko komentarisali događaji u gradu, pogotovo kada bi bila u pitanju hapšenja, policijske intervencije i odluke Narodnog suda.
– Ova vlast zna šta želi! – govorio bi babo tetku Ibri na čestim sijelima. – Sada je najvažnije poštovati njihove direktive!
U kućama su postojale sobe za muška i ženska sijela. Djeca bi obično dopadala tamo gdje bi žene eglenisale. Tu je bilo i znatno zanimljivije, jer su muskarci pričali o ozbiljnim i dosadnim temama, koje mi djeca najčešće nismo razumjevali, a žene su bile mnogo otvorenije i obično su komentarisale aktuelne mahalske price.
Posebna tema bila je vezana za tečajeve opismenjavanja odraslih osoba i školovanje ženske djece – da li ih treba upisivati u osnovne škole koje su u tešanjskom kraju nicale kao pečurke poslije kiše – u Raduši, Medakovu, Jelahu, Mrkotiću i Piljužićima?!
Moji roditelji su imali jedinstven stav: školovnje djece je budićnost porodice i s tom frazom ušli smo u mirnije poslijeratne godine!…
NASTAVAK SLIJEDI
IZ STARIH FOTO-ARHIVA: Ajsa Zejnilovic, Enisa Keric, Zulejha Kerić. (?!) i Vahida Vasiljević
