TESANJ.NET stranica grada
Onaj koji pada i ustaje mnogo je jači od onoga koji nikad nije pao.
Sean Connery
Vratim se mislima u prošlost, unazad 40 godina. Vidim sebe na studiju mašinstva u Sarajevu. Ni sanjao nisam kroz šta ću prolaziti i proći narednih 40 godina. Čak ni narednih deset godina. Ali nisam znao ni da ću uopće proći. Znam da mobitela nije bilo. Razgovor sa nekim iz porodice je bio moguć zakazivanjem razgovora u određeno vrijeme na određeni datum unaprijed, putem pošte. Neko od porodice bi došao u poštu u Tešnju, a ja bih otišao u poštu u Sarajevu, veza bi bila uspostavljena i razgovor. Najčešće smo putovali vozom na relaciji Doboj-Sarajevo i nazad, a iz Tešnja do Doboja i nazad, autobusom. Diplomirao, počeo raditi, odslužio JNA (Jugoslovensku narodnu armiju) u Raškoj, artiljerac, značka “Primjeran vojnik” (kod kapetana Marinka Jovanovića iz Bosanskog Šamca), oženio se, uskoro otac dvije kćerke.
U deset godina se promijenilo mnogo toga. Raspala se Jugoslavija, zajednička država naroda i narodnosti od Vardara pa do Triglava. Nestala je parola bratstva i jedinstva a pjesmu “Druže Tito mi ti se kunemo” malo je ko pjevao. Do pjesme nije nikom ni bilo. I eto sada već razmišljam unazad 30 godina. Na početku 1992. godine. U Hrvatskoj se vode žestoke borbe. Mi u Bosni i Hercegovini se nadamo: neće kod nas! Ne znajući i ne shvatajući da se krenulo u realizaciju globalnog projekta razmontiranja Jugoslavije, a u tom globalnom projektu su ponovo dobili šansu velikodržavni projekti (poznat od ranije kao sporazum Cvetković-Maček o podjeli Bosne i Hercegovine) čiji ključni scenaristi i izvođači radova su bili ne samo poznati nego poptuno pripremljeni. Bosna i Hercegovina je trebala nestati. Blitzkrieg – munjeviti rat! Bosna i Hercegovina je porušena, razvaljena, strašna tragedija se dogodila izazvana i upravljana neofašističkim politikama osvajanja, širenja, razdvajanja u vremenu globalnih integracija, razmjene i povezanosti. Bosna i Hercegovina je opstala. Počela je obnova i reintegracija svega porušenog.
Mislima idem kroz prošlost i dođem 20 godina unazad. Građanske stranke su dobile podršku na području koje je odbranila Armija Republike Bosne i Hercegovine. Na ostalim područjima Bosne i Hercegovine preovladavala je ideologija velikodržavnih projekata, te politike nisu poražene ni s vana ni iznutra. Naportiv, te politike su afirmisale posljedice razaranja kao nužnost, kao opravdanje za sve što je velikodržavnim projektima osmišljeno. Ljudi su to na tim područjima u velikoj mjeri slijedili, vjerujući valjda “svojima” da znaju šta rade. Alijansa za promjene nije uspjela. Alijansa za promjene ne samo da nije uspjela dobiti glasove na cijelom području Bosne i Hercegovine, nego je pokazala (tamo gdje je dobila) da nema nikakav odgovor za reintegraciju društva, podizanje demokratskih i neutralnih institucija krivično goneći prvenstveno političke protivnike. Nije uspjelo. Nije uspio ni pokušaj ustavnih promjena, tzv. Aprilski paket “pada” u Parlamentu Bosne i Hercegovine. Ključni sudionici međunarodne zajendice koji su odlučili o Dejtonskom sporazumu i Ustavu Bosne i Hercegovine ostavljaju Bosnu i Hercegovinu samoj sebi. Počinje otvoreno negiranje svega što se stvarno dogodilo u Bosni i Hercegovini.
Deset godina unazad se intenzivira saradnja domaćih igrača, izvođača radova na nastavku realizacije velikodržavnih projekata političkim sredstvima. Otvoreno negiranje presuda međunarodnog suda u Hagu o zločinima i genocidu, veličanje presuđenih ratnih zločinaca, zloupotreba poistovjećivanja interesa naroda sa ratnim zločincima uz jednu neefikasno i korumpirano ponašanje vlasti u Bosni i Hercegovini vraća Bosnu i Hercegovinu na početku 2022. godine u bezperspektivno stanje, u strah da će se mnogo toga ponoviti i nadu da neće.
I to je život. Život se kreće između straha i nade. Straha da će se nešto loše dogoditi i nade da neće. Čovjek se ne treba zbog straha prepustiti nemoći kao što zbog nade ne treba da bude nemaran. Ljudski dizajn je slab, čovjeku je dato malo znanja a ljudska duša je sklona zlu. Uvijek je bilo i biće onih koji mogu izazvati nesreću. Čovjek treba voditi računa da ne bude jedan od takvih. Pogotovo na Balkanu nije teško pokrenuti zlo jer ni to malo znanja koje čovjek ima nije afirmisano. Mnogi ne znaju da izraz “Allahu ekber!” znači jednostavno “Bog je najveći!” i to upravo Jedan Bog, isti Bog onih koji vjeruju između Srba, Bošnjaka, Hrvata, Jevreja i ostalih. Mnogi ne znaju ni među muslimanima a kamoli oni koji to nisu da muslimani u osnovnim načelima priznaju, poštuju i vole Musa a.s. (Mojsije) i Isa a.s. (Isusa) ili gdje mnogi ne znaju da riječ musliman znači onaj ko se pokorava Bogu. Mnogi više raspravljaju o onom što pripada Bogu kao Konačnom Sudiji svih ljudi a ne ljudima, nego ono što je ljudska obaveza i doprinos da olakša drugome. Mnogi misle da trebaju od drugih nešto dobiti a ne dati. Mnogi koji imaju javne ovlasti očekuju da im se aplaudira a ne kritikuje, da ih se slijedi a ne savjetuje. Mnogima nijedna vlast ne valja a sami ne čine ništa da dođe bolja vlast. Mnogo je onih koji očekuju da se problemi sami od sebe rješe ili da ih neko drugi rješi a da oni ništa na tome ne urade. I to treba mijenjati. Raditi na sebi. To je nada dokle god je čovjek živ. Strah treba da dolazi od istine da niko ne zna koliko će živjeti. Učiti, obrazovati se, raditi, osposobljavati se, činiti dobro drugima, izgrađivati balans duhovnog i materijalnog, balans u sebi i oko sebe. A onda kako god i kada god završi – nadati se da je ispalo dobro.
