“ Dosta nam je govora,
nama su potrebni razgovori.”
Sulejman Bugari
Kada pišem kolumne – govorim u sebi. Oni koji čitaju kolumne ne čuju, ali kada čitaju saznaju. No šta sam i o čemu sam mislio, dok sam pisao, kao i sam povod oni koji čitaju ne znaju. A iz različitog iskustva (a ljudi imaju različito iskustvo, iako su muke slične), iz različitih informacija i znanja koje imaju, iz različitog sjedišta ili mjesta gdje se neko nalazi, iz različitog neposrednog okruženja, iz različitog pogleda na život,… oni koji čitaju mogu zaključiti da je povod pisanja, pa čak i poruka, nešto sasvim drugo. I to se dešava. Poneko reaguje, više je onih koji reaguju da su pozitvno razumjeli makar i nešto drugačije, a većina onih koji čitaju o tome puno i ne misle. Možda se neko slaže sa napisanim, možda ne. To je korist i rizik javnog govora /pisanja ili neposrednog javnog obraćanja/ koji god kanal komunikacije koristili i koji god medij za to koristili.
Ali kada neko iznosi svoje razmišljanje onda to nije nikakav sud. To je upravo samo još jedno mišljenje. Zašto bi uopće neko bio protiv nečijeg mišljenja ako ono nije prijetnja, uvreda ili nepristojno prema nekome. I tu nastaje mnogo dilema u pojedinačnom, osobnom, načinu mišljenja, uvjerenju, vrijednostima, znanju,… Kako kritičko mišljenje stvarnosti distancirati od toga da neko to ne shvati nepristojim, uvredom ili čak prijetnjom? Veoma teško. Društvo se ne pokušava struktuirati na istinskim vrijednostima i dobrim praksama koje generišu korist ljudima, koje generišu da ljudi bolje i sigurnije žive. Nekako djeluje da se spontano razvijaju odvojene strukture koje imaju znanja i misle o vrijednostima i koristima na jedan način, a prakse koje se razvijaju kao da dolaze iz svakodnevnice, iz (ne)znanja i iz negativne sklonosti duše ili pak iz sfera golog interesa, mitova i zabluda.
Sve je teže javno govoriti ili pisati o našoj stvarnosti, jer sve je više onih koji u toj stvarnosti prepoznaju ljude i događaje. U stvarnosti su ljudi vezani za ljude kao i događaji za događaje. Javni govor se interpretira pristrasno, baš onako kakve su najčešće stvarne prakse koje su nastale. A takvo prihvatanje i interpretacija kritičke misli je samo po sebi pogrešno i beskorisno, čak štetno. Tako da se otvara nova dilema koje ne bi smjelo biti: ako se javni kritički istup doživljava negativno, nespremno da se pozitivno misli, samokritički, korektivno i proaktivno pozitivno misli i djeluje, onda je društvo u većem problemu nego što misli?
Radi ilustracije, ako javno iznesem mišljenje: ne bi se stanje u jednoj demokratskoj političkoj stranci promijenilo da je pobjedio i protivkandidat koji je eliminisan, hoće li neko ko prati aktivnosti u višestranačkom političkom životu pomisliti (s pravom) isto kao da sam napisao: ne bi stanje u SDA se promijenilo da je Šemsudin pobijedio Bakira. Ako neko ne zna unutar koje teme to navodim kao primjer, ili ako nisam pojasnio dublje kako razmišljam o tome, može neko razumjeti da su Šemsudin i Bakir isti. Naravno, ne radi se o tome. Ljudi (pogotovo ne Šamsudin i Bakir) nisu isti. Ali personalizacija našeg stanja je primarna u rekaciji javnosti kao i u pojedinačnoj personifikaciji vodstva, ali je mnogo važnije pitanje kako je moguće da u demokratskim političkim strankama nemamo više kandidata (podrazumijeva više različitih rješenja kako dalje)? Kakve se to prakse i kulture razvijaju unutar stranačkih struktura kojima je sasvim svejedno u vezi s tim? Jer je očigledno da bi u tim strukturama usvojen način mišljenja ostao isti bez obzira ko je na čelu.
Nesumnjivo je važno ko je na čelu, ali je isto tako važan način na koji se bira i preispituje onaj ko je na čelu, kuda i kojim putem idemo, koje su zajedničke vrijednosti do kojih nam je stalo i kako se te vrijednosti štite kroz personalni integritet vodstva. Ako je način na koji se bira vodstvo kompromitovan, netransparentan, skriven „iza scene“, a scena se pretvori u teatar a ne razložnu diskusiju, kako je uopće moguće očekivati integritet vodstva. Stoga razumijem one koji krenu za osobom (jer imaju veliko povjerenje u osobu) nekim novim putem, ka istom cilju, možda više nego sebe koji ostajem na istom putu a nemam nikakav uticaj da popravim ono što bi popravljati trebalo.
Fuad Šišić
Raduša bb
74260 Tešanj