TESANJ.NET stranica grada
„Ne znam da li sam uvijek vukao najbolje poteze,
ali sam uvijek radio po najboljem svom znanju i savjesti i bio spreman saslušati savjet drugih.
Nikad se nisam rukovodio strahom ili nekim ličnim razlogom.”
Alija Izetbegović
Nakon 30 godina od okončanja tragičnog rata u Bosni i Hercegovini i nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma između Srbije, Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, postignutog uz posredovanje i pritiske Amerike (i saveznika), pojavile su se sumnje, pitanja i tvrdnje kojih ranije nije bilo. Nije ih bilo dok je prvi predsjednik nezavisne države Bosne i Hercegovine bio živ da na njih odgovori, niti su se pojavljivale poslije 2003. godine, kada je Alija Izetbegović napustio ovaj svijet. Samo po sebi nameće se pitanje: zašto se takve tvrdnje, sumnje i optužbe iznose upravo sada?
Možda se nekima odgovor čini očigledan, pa zato nema velikih komentara. Možda su ljudi jednostavno „oguglali“; u šumi (dez)informacija više niko ne obraća pažnju. Većina odmahne rukom, kao da je malo šta više može dotaći – ni laž, ni nepravda učinjena drugome. Kao da odzvanjaju neizgovorene riječi: „pustite nas kraju, pustite nas na miru, dosta nam je svega“. Iz ugla svakodnevne borbe običnih ljudi to je razumljivo. Ali iz ugla velikodržavnih projekata (nije slučajno da su potpisnici mirovnog sporazuma bili Beograd i Zagreb, i to sa punom odgovornošću za ono što se dešavalo tokom rata), to nimalo nije bezazleno — baš kao što nije ni iz ugla naše međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.
Žao mi je što neki ljudi, dokazane patriote, nisu izdržali pritisak ovih 30 godina mira i kontinuiranog „razvlačenja pameti“ svima koji pokušavaju jačati institucije Bosne i Hercegovine. U nemoći da predahnu od stalnih napada — medijskih, obavještajnih, političkih, diplomatskih, finansijskih, obrazovnih, kulturnih i sportskih — pojedinci koji su dali značajan doprinos odbrani zemlje traže odušak na vlastitoj strani. U potrazi za greškama rahmetli Alije Izetbegovića, tragajući za navodnim strateškim propustima kako bi se objasnile pojedine izjave ili odluke (prihvatanje naziva entiteta „Republika Srpska“, prihvatanje da Srebrenica ostane u tom entitetu, prihvatanje etničkih podjela…), potpuno se zanemaruje stvarni kontekst u kojem se Bosna i Hercegovina nalazila od 1992. do 1995. godine.
Onaj ko ne razumije geopolitički i strateški utjecaj na rat i mir, te onaj ko ne poznaje odnos Miloševića i Tuđmana kojima je dat ravnopravan status pregovarača (iako su učestvovali u uništavanju Bosne i Hercegovine, istina ne na isti način i ne sa istim intenzitetom), taj zna vrlo malo o okolnostima. Ali oni koji to znaju, pa uprkos tome iznose nepotrebne i beskorisne tvrdnje koje ne mogu donijeti nikakvu korist Bosni i Hercegovini, trebali bi znati da time nanose štetu daljoj zajedničkoj borbi koja je i dalje neophodna.
Predsjednik Izetbegović bio je pod ogromnim pritiscima. Uvijek je bilo tako: geopolitički interesi velikih sila su na prvom mjestu; zatim slijede interesi njihovih „jačih igrača“ u regionu; a tek na kraju ostaje onaj ko je u najtežoj poziciji i koga se nastoji natjerati da popusti. Pravo je čudo kako se tadašnja bh. delegacija, predvođena predsjednikom Izetbegovićem, izborila za kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine, izlaz na Drinu, more i Savu (Brčko), te jedinstveno Sarajevo kao glavni grad.
Za ova tri ključna prioriteta bilo je potrebno dobiti saglasnost Miloševića i Tuđmana, koji su samo nekoliko godina ranije u Karađorđevu dogovorili međusobnu podjelu Bosne i Hercegovine. I Amerikancima je trebalo vremena, energije i pritisaka da ih ubijede da prihvate kompromis. Trebalo je pribaviti i saglasnost Rusije, Turske i Organizacije islamske konferencije. U tim pregovorima nije bilo presudno ko je u pravu, a ko u krivu, niti ko je agresor a ko žrtva; cilj je bio zaustaviti rat, ostvariti geopolitički interes na Balkanu, te osigurati kakvu-takvu budućnost za sve koji su živjeli i koji će nastaviti živjeti u Bosni i Hercegovini kako bi i oni to prihvatili.
