Pacojka

Uz cigaretu je išlo i piće. Danas svi govore hajmo na kafu. Prije se govorilo hajmo na piće. Ponekad si htio izbjeći to silno hodanje po kafićima. Prijateljima si govorio da je previše baš svako veče izlaziti. Da je bolje samo povremeno spontano sjesti. Nije dugo prošlo da su te pročitali. Senad Sejmenović Peha je, čim se uveče vidite, govorio “Mogli smo se spontano organizovati”. Dajući ti vremena da prihvatiš ideju. Šaćir Galijašević je svako veče prolazio pored tvoje kuće i zvao te u čaršiju. Na tvoje riječi da ima dobar film na televiziji, on je odgovarao da ćete “filmove gledati kad se oženite”.

Pivo ti je ispočetka bilo gorko. I u flaši ti je bilo previše piva. Pitao si se, kako se može popiti pola litre tečnosti tek tako. Pa još pola litre, pa još pola litre. A čak nisi ni žedan. Trudio si se iz sve snage da potisneš taj osjećaj. Uspio si. Pio si pivo kao da si žedni pustinjak. I još slađe. Kad popiješ prvi gutljaj, govorio si da cvrči kao na plâti. Situaciju je olakšavalo što si sa društvom svako veče mijenjao nekoliko kafića. Niste bili uočljivi, i praktički ste hodajući apsorbovali ta piva. Uvijek ste, kao po pravilu, išli s kraja na kraj grada. Iz kafića u kafić. Jedne večeri šema je bila Mapet – Haustor – RM – Tepe, a sutra uveče Mina haus – Kerber – Citadela – Tepe. Završetak večeri uvijek je bio na Tepetu. Situacija pred kafićem Tepe, često je svojom spontanošću i opuštenošću, podsjećala na okupljanja hipija iz 1960-ih. Sjedilo se u kafiću i ispred kafića. Na stepeništu koje je vodilo u kuću, ali i na travnjaku ispred kuće. Prava gužva počinjala je tek prije ponoći, kad se zatvori gradski hotel. Ponekad tokom ljeta, dopunjavali ste šemu. Kupili biste gajbu pive i sjeli na ivicu gradskog parka. Odmah do rijeke. Uz obaveznu gitaru i vokal Nedima Merzića Neke, Suada Livnjaka ili Mirsada Miće Vukalića. Obavezne pjesme na tim večerima u parku uvijek su bile “Zbogom ostaj mila moja”, od grupe Zlatni prsti i “Mi nismo sami” od Filma. Također je Zoraid Mehičić znao u park donijeti i svoj ogromni kasetofon na baterije. Najviše su se vrtile kasete Led Zeppelin, njihova čuvena četvorka (LZ 4), i Atomsko sklonište, svi albumi.

U decembru 1985. godine, došao si kući iz vojske na vikend. U kafiću kod Klena sjedi plavokosi i plavooki Adnan Ljevaković Glista. U društvu je sa nekim momkom. Čim te ugledao, Adnan te pozvao u društvo. Upitao si ga, s kim to sjedi. Adnan reče, “Ne znam ko je, ali je dobar čojk, sve plaća.” Jedan prijatelj je opet često znao reći, “Hajmo sastaviti pare za flašu vina, ja nemam ništa”. Ili scena kad u kafić uđe vojnik na odsustvu. Odmah mu neko dobaci “Kapaju li pare kod kuće, kapaju sigurno, hajde plati piće raji”.

U proljeće 1986. godine neočekivano si dobio svoj drugi, i ispostaviće se, posljednji vikend iz vojske. Jedva si čekao da naveče izađeš u kafić Citadela. Sa prijateljem Šaćirom stajao si vani, na terasi kafića. Konobar u šanku bio je Halid Kašibović Ćelo. Pio si lōzu 13. juli, onu sa bijelom etiketom na flaši. Odvratna je, ali je jeftina i brzo hvata. Bio si uznemiren. Tvoja doskorašnja djevojka upravo je bez riječi i bez pogleda prošla pored tebe. Žurno napustivši kafić sa drugim momkom. Pao si u dert! Čaše si odmah po ispijanju razbijao od asfalt ispred kafića. Sa drugog kraja terase tvoje reakcije je kroz polumrak posmatrao Suad Hatičić Pacojka. Nisi obraćao pažnju na njega. Znao si otprije da i on voli društvo, ali da je vječiti kokuz. Ti si se dolaskom kući malo opario, pa si dva puta i njemu poslao lōzu. Bio ti je beskrajno zahvalan. Uputio ti je osmijeh i podigao čašu visoko u zrak.

Opružio je desnu ruku stisnute šake, i više puta ponovio “Za mog druga Ciku, krvi ako treba”. Lijeva polovina lica mu je u nekoj tuči bila isječena nožem. Na to je podsjećao dugi blijedi ožiljak, koji se pružao od dna oka sve do brade. Onaj ko mu je to učinio, očito ga je htio oslijepiti ili ubiti. Upravo zbog tog ožiljka, njegov osmijeh u polumraku izgledao je kao prijeteća grimasa. Negdje oko tvoje četvrte – pete popijene i razbijene čaše Pacojka se izgubio. Nisi obraćao pažnju. Nakon desetak minuta vratio se. Prišao je do tebe ubrzanim korakom i promrsio da konobar dūži te čaše koje razbijaš. Te da ćeš ih morati platiti, ako ih ne vratiš. Ti si cijelo veče bio potišten zbog situacije sa djevojkom. Drsko si ga upitao šta on ima s tim, i razlupao i preostalu čašu od asfalt. Primaknuo ti se još više. Gledao si u njegov blijedi ožiljak na licu sa samo par centimetara razdaljine. Osjetio si jak zadah alkohola iz njegovih usta. Pomislio si da si možda pogriješio. Krenuo je rukom prema džepu svoje olinjale žute kožne meklaud jakne. Šaćir je u panici falsetom zavikao, de polako šta ti je. Ta sekunda je trajala baš dugo. Međutim, Pacojka je iz džepa izvadio pet čašica od 0,05 litara (tzv. doze). Poput onih koje si to veče razbijao. Čaše ti nije dao, nego samo pokazao. Zatim ih je odnio na šank da te razduži.

Zahvaljujući dobrom Pacojki shvatio si u kolikoj si zabludi, i kako glupo se ponašaš te večeri. Postiđen si napustio terasu Citadele. Malo ko u životu ti je učinio takvu specifičnu uslugu. Kasnije ti je Pacojka rekao da te cijeni i da ti je zbog toga spasio obraz. I vojnički džep. Čaše je donio iz obližnje kafane “Kod dva bora”.

Pacojka je bio nešto stariji od tebe. Srednje visine i građe, ispijenog lica i malo tamnijeg tena. Imao je crnu, dužu, vječito masnu i razbarušenu kosu. Uvijek je hodao kao ubrzano, vukući noge po zemlji. Kao da brzo tetura. Odjeća mu je često bila neuredna i neprikladna godišnjem dobu. Zimi je znao naići u majici, a tokom ljeta u jakni. Očito nije mario za odjeću, nego je navlačio ono što mu padne u ruke. Samo da ima nešto na sebi.

U rano ljeto 1985. godine, sa svojom djevojkom stajao si kod “Špitalja” na Tepetu. Preko puta pravoslavnog groblja. U sumrak je, iz smjera kafića Tepe, nizbrdo naišao Pacojka. Prepoznavši tebe sa djevojkom, lice mu je naočigled presjekla bolno tužna grimasa. Mada ste bili dobri, ponekad te čak zvao “brat Ciko”, nije ti se javio. Samo je iz sveg glasa zapjevao “Svakom sunce sija, svakom cvjeta cvijeće, samo ja na svijetu živim sam bez sreće”. Djevojka pored tebe se u prvi mah lakomisleno nasmijala pjesmi, a onda je shvatila poentu. Duboko ste se zgledali, svjesni svoje sreće.

Gledajući od tog ljetnog susreta u sumrak, Pacojka je umro za osam godina. Na gornjoj čaršiji su ga, u ledeno zimsko jutro, ugledali prvi jutarnji prolaznici. Skvrčen i smrznut, slabo obučen, ležao je ukočen na pločniku pored ceste. Pahulje snijega su po njemu već istkale bijeli prekrivač. Istog dana obavljena je tzv. brzinska dženaza. Na dženazi su bili uglavnom momci iz čaršije. Avdija Adžamija, Hajrudin Tahirović Burek, Rušto Kahrimanović Mitar i još samo par ljudi.

Dok si pisao priču, bezuspješno si kod prijatelja i poznanika pokušao naći bilo kakvu Pacojkinu fotografiju. Zatim si, tokom vrelog juna, detaljno pregledao mezarluke na kojim je Pacojka mogao biti ukopan. Pregledao si Hrvatinoviće, Bukvu, “socijalni” dio Đonlagićke, čak i “cigansko” groblje na Krndiji. Htio si uz priču imati barem fotografiju Pacojkinog nišana. Obzirom na ljetnu vrelinu, sreo si usput brojne zelembaće. A pored nekih nišana, sunčalo se ili progmizalo i nekoliko zmija. Učinilo ti se da su smukovi, a možda su bile i neke opasnije. Nisi se bojao, imao si misiju. Ne mareći za zmije nastavio si potragu. Ipak, uprkos tvojoj upornosti, potraga za Pacojkinim mezarom bila je bezuspješna. Korist od te potrage bila je da si proučio Fatihu brojnim poznanicima i rođacima, na čije si mezare naišao. Ipak si se morao pomiriti sa činjenicom, koju su ti neki sugerisali od početka. Pacojki niko nije podigao nišane. Mireći se sa tom činjenicom, skoro si odustao. Onda si za svoju potragu ispričao Avdiji Adžamiji, jednom od prisutnih na Pacojkinoj dženazi. U momentu se sve riješilo. On ti je detaljno opisao mjesto na Đonlagićki, gdje je Pacojka ukopan. Odmah si otišao tamo. Niz bijelih nišana je samo na jednom mjestu prekinut. Na tom mjestu stoje dotrajali drveni bašluci, bez ikakvog natpisa. Rahmet mu napaćenoj duši.