TESANJ.NET stranica grada
To je ono čemu težimo – biti kandidat u svakoj utrci.
A kada postanemo jedini kandidat, onda više nema utrke.
Ostaje samo potvrda.
Postoji jedna neobična ambicija u politici, ali i u mnogim organizacijama: postati kandidat u svakoj utrci.
Ne samo jednom. Ne zato što se nema ko drugi kandidovati. Ne zato što je to najbolji izbor nakon otvorenog procesa. Nego zato što se vremenom oblikuje atmosfera u kojoj je gotovo nezamislivo da postoji neko drugi. A onda se dogodi ono što bi u demokratskoj organizaciji trebalo biti pitanje, a ne odgovor: jedini kandidat.
Prisjetimo se jednog primjera iz političkog života Bosne i Hercegovine. Jedna velika politička stranka je početkom ovog stoljeća održala kongres na kojem je dotadašnji lider odstupio sa čela. Za njegovo mjesto bila su tri kandidata. Iako je dotadašnji predsjednik uživao veliki autoritet, podršku i poštovanje članstva, nije želio dalje ostati na čelu niti je pokušao nametnuti „svog“ nasljednika. Imao je svoje mišljenje i nije ga skrivao, ali je važnijim smatrao demokratsku atmosferu, proceduru i proces u kojem se mogu čuti različita mišljenja, prijedlozi i ideje. Tako je izabran je jedan od tri predložena kandidata. Ta činjenica sama po sebi nije bila najvažnija. Mnogo važnije bilo je ono što je takav proces poručivao: organizacija ima ljude između kojih se može birati.
Kasnije se dogodilo nešto drugo. Polako se mijenjala kultura. Nekada je bilo normalno imati više kandidata, danas je postalo normalno da je kandidat jedan. Nekada su se različita mišljenja smatrala dijelom procesa, danas se različitost počinje doživljavati kao problem. Nekada se o nasljedniku razgovaralo i pripremalo, danas se ne razgovara nego radi na očuvanju osobnog kontinuiteta. I tako dođemo do paradoksa. Organizacija koja želi biti snažna postane toliko vezana za jednog čovjeka da joj postane teško zamisliti bilo koga drugog na njegovom mjestu. Ali temeljno pitanje nije samo ko će pobijediti na izborima. Pitanje je kakav je sistem koji proizvodi izbor. Ako je predsjednik jedini kandidat, onda logika kaže da je on jedini koji je sposoban za tu funkciju. Jedini koji je spreman na žrtvu. Jedini koji ima dovoljno znanja, iskustva i autoriteta. Jedini koji može predstavljati organizaciju. To je ogromna odgovornost za jednog čovjeka. Ali je još veća odgovornost za organizaciju. Jer šta ako to nije tačno?
Šta ako postoje drugi sposobni ljudi, ali ih organizacija nije razvila? Šta ako su razvijeni, ali ne dobijaju priliku? Šta ako su dobili priliku, ali su zaključili da nema smisla ulaziti u utakmicu u kojoj se unaprijed zna pobjednik? Tada problem više nije jedan čovjek. Problem je sistem. Zrela organizacija ne mjeri svoju snagu samo sposobnošću trenutnog lidera. Mjeri je i sposobnošću da proizvodi sljedeće lidere. U politici je to posebno važno. Politička stranka nije privatno vlasništvo njenog predsjednika. Ona bi trebala biti organizacija koja okuplja različite ljude, ideje i interese, a kroz demokratske procedure bira neke među njima. Zato protivkandidat nije neprijatelj. Drugačije mišljenje nije izdaja. Unutrašnja utakmica nije slabost. Kritika nije rušenje. Niti je javna vlast privatno vlasništvo jedne osobe ili grupe ljudi.
Naprotiv, to su mehanizmi kojima organizacija provjerava vlastitu vitalnost. Najveća slabost nije kada lider ima protivkandidata. Najveća slabost je kada ga nema zato što su svi drugi odustali od pokušaja. Još je veća slabost kada organizacija godinama ne uspijeva proizvesti nijednu ozbiljnu alternativu. Tu se otvara i pitanje odgovornosti lidera. Ako je lider zaista dobar, zašto bi se bojao da iza njega izraste još bolji? Ako je zaista siguran u svoju vrijednost, zašto mu je potrebna atmosfera u kojoj nema nikoga drugog? I ako je zaista posvećen organizaciji, zar mu najveći uspjeh ne bi trebao biti da iza sebe ostavi više ljudi sposobnih da je vode?
Lider koji nakon dvadeset godina ostavlja organizaciju bez alternative možda jeste dugo ostao na čelu. Ali to još nije dokaz dobrog liderstva. Možda je upravo suprotno. Liderstvo nije sposobnost da ostanete nezamjenjivi. Liderstvo je odgovornost da organizaciju učinite dovoljno snažnom da joj zamjena nije ni problem, ni pitanje. Zato „jedini kandidat“ nije uvijek kompliment. Ponekad je upozorenje. Upozorenje da se proces pretvorio u potvrđivanje. Da su ljudi zamijenili izbor za aklamaciju. Da je lojalnost postala važnija od kompetencije. Da je strah od posljedica nadjačao slobodu mišljenja. Da se organizacija više bavi očuvanjem postojećeg odnosa snaga nego odgajanjem novih sposobnih ljudi.
A najgore je kada se sve to predstavlja kao dokaz jedinstva. Jedinstvo bez mogućnosti izbora nije uvijek snaga. Ponekad je samo odsustvo alternative. Zato bi bilo korisno da političke organizacije, ali i sve druge organizacije koje pretenduju biti ozbiljne i dugoročno održive, sebi postave jednostavno pitanje: Da li smo danas sposobniji izabrati dobrog lidera nego što smo bili prije četiri godine? Ako je odgovor da – onda treba omogućiti da se ti ljudi vide, čuju i kandiduju. Ako je odgovor ne – onda problem nije u tome što nema protivkandidata. Problem je što nema dovoljno novih lidera. A to je već pitanje odgovornosti onih koji su organizaciju vodili. Jer zdrav sistem ne proizvodi jednog čovjeka kojeg svi moraju izabrati. Zdrav sistem proizvodi više ljudi između kojih se može birati. I možda je upravo to najbolji test svakog lidera: Ne koliko dugo je ostao na čelu. Ne koliko je puta pobijedio. Ne koliko je puta bio jedini kandidat.
Nego koliko je sposobnih ljudi ostavio iza sebe da mogu nastaviti kada njega više ne bude.
Fuad Šišić
Raduša, 15.8.2026
