(NE) zaboraviti prošlost!

Ne date nam
Da u prošlost gledamo!
A mi u nju ne gledamo, nego ona u nas gleda!
Abdulah Sidran

Treba li se manje obazirati na prošlost? Treba li manje vremena posvećivati sadašnjosti i sjećanju na prošlost? Treba li jednostavno ići dalje, raditi, ekonomski jačati i nadati se boljoj budućnosti?

Slična pitanja vjerovatno nikada neće nestati. Ona su prisutna i onda kada ih ne izgovaramo. Ali kada se javno kaže da se možda previše zadržavamo na pitanjima prošlosti, to dobija sasvim drugačiju težinu. A kada takva poruka dolazi iz institucije javne vlasti, u kojoj stoji grb Bosne i Hercegovine, njen odjek je još snažniji. Kako reče jedan sagovornik: gluho bilo.

Ipak, iza nas je 31 godina. Nije malo. Dolaskom Austro-Ugarske monarhije mir je trajao 36 godina. Nakon Prvog svjetskog rata uslijedile su 22 godine relativnog mira, a nakon Drugog svjetskog rata 47 godina. Ako pretpostavimo da većina djece koja su krajem 1995. godine imala sedam godina ili manje danas nema mnogo ličnih sjećanja na ratne događaje, onda govorimo o generaciji koja danas ima 38 godina i manje.

Ako oni ne znaju šta se događalo – uprkos međunarodnim presudama, domaćim svjedočenjima, pisanim dokumentima i elektronskim tragovima – ko će pamtiti?

Tu dolazimo do još važnijeg pitanja: kako je moguće da nakon 31 godine još uvijek nemamo zajednički, na činjenicama zasnovan okvir razumijevanja onoga što se događalo? Nažalost, nemamo ga. Neki su prihvatili stav da postoje tri istine o onome što se događalo i da to jednostavno treba tako i prihvatiti. Ali ako djecu danas učimo različitim prošlostima, različitim „istinama“ i različitim krivcima, šta očekujemo da će ih sutra povezivati? Ako tri narativa postanu tri istine, šta će onda biti jedna Bosna i Hercegovina?

Zato danas ne ostaje samo pitanje: „Ko je bio u pravu?“ Otvara se mnogo važnije pitanje: Šta se događa s društvom koje odustane od zajedničkog traganja za istinom? I šta se tada događa s državom? Mislim da nije teško pretpostaviti odgovor. Novim generacijama ostavlja se trajna borba za opstanak, umjesto prostora za saradnju, red, sigurnost i mir. To danas nije teško napisati i razumjeti. Ali šta se događa kada se razumu ostavi premalo prostora za djelovanje? Šta kada sahrana ratnog zločinca postane prilika za negiranje zločina i stvaranje mita kojim se zločin opravdava?

Zločinci, nažalost, ne umiru zajedno sa svojim zločinima. Njihovo naslijeđe može trajati mnogo duže od njihovog života. Ponekad izgleda kao da upravo oni, svojim odlaskom, ponovo oživljavaju mitove koji održavaju zločine u kolektivnom sjećanju – ne kao opomenu, nego kao sredstvo njihovog opravdavanja. Zato pitanje „Treba li se manje obazirati na prošlost?“ postaje gotovo suvišno. Prošlost ne možemo izbrisati. Možemo je, međutim, različito razumijevati i koristiti. Možemo je pretvoriti u izvor mržnje i novih podjela, ali je možemo pretvoriti i u znanje, upozorenje i obavezu. Prošlost ne umire samo zato što je želimo zaboraviti. Ona ostaje prisutna sve dok njene posljedice postoje.

Zato oni koji žele živjeti bez sjećanja na prošlost moraju biti spremni. Moraju biti dovoljno snažni – ekonomski, obrazovno, institucionalno, inovacijski, odbrambeno, kulturno i, prije svega, etički – da mogu spriječiti da se zlo ponovi. To moraju i oni kojui se stalno sjećaju prošlosti. Možda je upravo tu odgovor. Ne u tome da se prošlosti stalno vraćamo, nego da iz nje naučimo dovoljno da bismo budućnost mogli graditi drugačije. Potrebno je pronaći mjeru između čuvanja sjećanja i osposobljavanja društva. Jer cilj nije samo da zločine ne zaboravimo. Cilj je da budemo dovoljno sposobni i dovoljno snažni da ih više nikada ne dopustimo.

Fuad Šišić
Raduša, 3.8.2026