Treći za stolom

“Dosta nam je govora, nama su potrebni razgovori.”

Sulejman Bugari

Sjedili smo nas trojica. Nije to bilo prvi put. Godinama se sastajemo i razgovaramo o životu. Povezuje nas zajedničko iskustvo iz posljednje decenije prošlog stoljeća. Kada to napišem, zvuči kao da je prošla vječnost, a zapravo nije. Ovoga puta bio sam treći za stolom. Ne zato što sam bio najstariji (a bio sam), nego zato što sam odlučio slušati. Rijetko mi se to dogodi. Ali ovoga puta nisam osjećao potrebu ni da se složim, ni da se ne složim. Valjda čovjek s godinama shvati da mnoge rasprave ne mijenjaju ništa. A dok šuti, barem ne griješi. Osim ako šuti onda kada treba govoriti.

Mlađi od moje dvojice prijatelja govorio je gotovo bez predaha. Analizirao je jednu političku stranku kao da ga upravo čeka sjednica njenog predsjedništva. Nije mogao razumjeti zašto se godinama ništa ne mijenja. Zašto su uvijek ista lica. Zašto nema prostora za nove ljude. Zašto se ne vraćaju dokazani kadrovi. Zašto rukovodstvo više vjeruje vlastitom krugu nego rezultatima, iskustvu ili ljudima. Govorio je uvjereno. Kao da će ga neko poslušati. Stariji ga je pokušavao prekinuti nekoliko puta, ali bezuspješno. Na kraju podiže ruku.

— Stani malo. Nisi sam za stolom. Nastade kratka tišina. — Ja ne znam sve šta se tamo događa. Čujem svašta, ali nisam od onih koji svemu vjeruju. Ono što znam jeste da ovo nije prvi put da slušam istu priču. Samo se mijenjaju imena ljudi koji je pričaju. Problem nije što jedna stranka ne mijenja sebe. Problem je što smo se svi navikli da je to normalno. Pogledao nas je obojicu. — Mi godinama gledamo kako isti ljudi odlučuju o svemu. Prave liste. Dijele funkcije. Određuju kriterije. Nagrađuju poslušnost. Kažnjavaju samostalnost. A mi svaki put vjerujemo da će sljedeći izbori promijeniti način razmišljanja. Nasmijao se. — Neće.

Mlađi je pokušao nešto dodati, ali ga stariji ovoga puta nije pustio. — Kažeš da treba više mladih? Naravno da treba. Ali nije problem u godinama. Ima mladih koji razmišljaju kao da imaju osamdeset godina i starijih koji imaju više energije od svih njih zajedno. Problem nije ni u generacijama. Problem je što sistem nagrađuje poslušnost više nego odgovornost. Kod nas postoji samo jedan kriterij. Jesi li naš ili nisi? A šta znači “naš”? To nikada niko nije uspio objasniti. Ako si “naš”, pronaći će se opravdanje za svaku grešku. Ako nisi, ni uspjeh ti neće pomoći. Taj kriterij ne postoji ni u jednom zakonu, ni u jednom statutu, ni u jednom pravilniku. Ali upravlja mnogim odlukama.

Stariji je nastavio mirnije. — Nekada smo se barem svađali sa vrhom. Danas se vrhu klima glavom. Nekada su ljudi rizikovali funkciju zbog stava. Danas čuvaju funkciju tako što nemaju stav. Zato i nije čudo što Tešanj, koji po rezultatima zaslužuje mnogo više, danas dobije treće mjesto pa djeluje kao da je to čak nagrada za poslušnost. Ne smeta meni treće mjesto ako je izbor pošten. Ali kada znaš da nije rezultat borbe nego šutnje, onda zaboli.

Slušao sam. Nisam imao potrebu ništa dodati. Nakon nekoliko minuta obojica su se okrenula prema meni. — Dobro, Fuade, šta ti misliš?

Nasmijao sam se. — Dobro je, rekao sam. Pogledali su me zbunjeno. — Kako dobro? Rekoh: — Dobro je što još uvijek razgovaramo. Jer dok razgovaramo, postoji nada da ćemo jednom početi slušati. A kada počnemo slušati, možda ćemo konačno prestati vjerovati da se sistem mijenja promjenom ljudi, umjesto promjenom pravila i ustaljenih praksi.

Fuad Šišić

Raduša,

16.7.2026