Paradigma pastira i stada

Za stado, svakako, nije dobro ako mu je pastir – ovca.
Arapska poslovica

U pozadini islamske i kršćanske tradicije nalazi se jedan od najstarijih modela vođenja ljudi. Međutim, savremeni leadership zahtijeva određenu reinterpretaciju jer se izvorni koncept poprilično banalizirao a kontekst dramatično promijenio. Niti su ljudi više potrebni biti u punoj zavisnosti od vođe, niti je to izvorni koncept bio takav. Ljudi su sopstvenom slobodnom voljom ovisni o objavljenim i praktičnim ponašanjenim pokazanim vrijednosnim principima. Tako učeni kazuju da u islamskoj i kršćanskoj tradiciji pastir nije prvenstveno vladar nego: čuvar zajednice, onaj koji poznaje svoje ljude, onaj koji preuzima odgovornost za sigurnost zajednice, onaj koji prvi primjećuje opasnost, onaj koji služi zajednici prije nego sebi, onaj koji je plemenit. U obje tradicije dobar pastir se ne definiše po moći nad stadom nego po brizi za stado. To je važna razlika.

Kada se metafora iz daleke prošlosti doslovno i banalno prenosi u ovovremene organizacije nastaju problemi: zaposleni postaju pasivni sljedbenici, lider postaje centralna tačka svih odluka, organizacija zavisi od jedne osobe, razvija se kultura poslušnosti umjesto odgovornosti. Takav model može kratkoročno funkcionisati, ali dugoročno proizvodi organizacijsku zavisnost. No ako bismo metaforu pastira preveli na savremeni leadership, ona bi glasila: Lider nije osoba koja vodi stado, nego osoba koja oblikuje uslove da zajednica može sama sigurno napredovati. Drugim riječima danas je pastir graditelj sistema. Njegova uloga nije da uvijek pokazuje put, nego da razvije ljude koji mogu prepoznati put i kada njega nema.

Iz tradicionalne paradigme nužno je zadržati odgovornost, brigu za ljude i moralni autoritet. Pastir je odgovoran za posljedice. Savremeni lider ne može uspjeh pripisivati sebi, a neuspjeh drugima. Ljudi nisu resurs (u fizičkom smislu). Ljudi su nosioci svrhe organizacije. Pravi pastir nije imao legitimitet zato što je bio najjači. Imao ga je jer mu je zajednica vjerovala. Isto bi trebalo da vrijedi i danas.

Ipak, bilo bi potrebno neke prakse unaprijediti shodno kontekst. Prije svega to je promjena koja vodi od sljedbenika prema partnerima, od poslušnosti prema odgovornosti i od centralizacije prema distribuciji liderstva. U savremenim organizacijama ljudi su saradnici. Cilj lidera nije podržavati poslušne ljude. Cilj je podržavati odgovorne ljude. Dobar pastir nekada je bio nezamjenjiv. Dobar lider danas postaje zamjenjiv jer razvija druge lidere a kontekst zahtjeva mnogo veću dinamiku vodstva, saradnika i zainteresovanih strana.

Tu dolazimo do zanimljivog paradoksa jer u tradicionalnom modelu uspjeh pastira mjerio se time koliko ga stado slijedi. U savremenom leadershipu uspjeh lidera mjeri se time koliko organizacija može uspješno funkcionirati bez njega. Zato bi se moglo reći da je religijska paradigma “pastira i stada” u savremenom leadershipu ne treba biti shvaćena kao model kontrole ljudi, nego kao model odgovornosti za ljude. Najviši oblik liderstva je oblikovanje zajednice sposobne da samostalno nosi svoju misiju i onda kada lider više nije prisutan. Pastir predstavlja početak razvoja zajednice; sistem predstavlja njenu zrelost. Zapravo, ova tema otvara jedno dublje pitanje koje se rijetko postavlja: zašto su gotovo sve velike religijske tradicije koristile metaforu pastira?

Odgovor vjerovatno nije samo u tome što je stočarstvo bilo dominantna privredna djelatnost starog svijeta. Pastir je bio jedan od rijetkih društvenih aktera koji je istovremeno morao voditi, štititi, hraniti, usmjeravati i preuzimati punu odgovornost za opstanak zajednice. To ga čini prvim historijskim modelom lidera. Ali zanimljivo je da današnje organizacije prolaze kroz sličnu evoluciju kao društva kroz historiju. Prvo nastaje: vođa (pastir), zatim grupa sljedbenika (stado), potom pravila i običaji a tek na kraju institucije i sistemi. Drugim riječima, razvoj organizacije ide od harizme prema strukturi. To je razlog zašto mnoge organizacije ostanu zarobljene u fazi „pastira“. One imaju snažnog osnivača, predsjednika ili direktora, ali nikada ne izgrade sistem koji može preživjeti njegov odlazak. Najveći uspjeh pastira nije da ga stado zauvijek slijedi. Najveći uspjeh pastira je da zajednica postane dovoljno zrela da joj pastir više nije potreban za svakodnevno funkcionisanje. To je ujedno i jedna od najvažnijih razlika između liderstva kao osobne moći i liderstva kao izgradnje institucija. U tom smislu, možda bi savremena reinterpretacija drevne metafore glasila: Dobar pastir vodi ljude. Veliki lider gradi sistem koji će voditi zajednicu i nakon njega, osnažuje i promoviše saradnike među kojima se nalazi novi pastiri.

Fuad Šišić
Raduša, 20.6.2026