TESANJ.NET stranica grada
Život rijetko ide pravolinijski,
ali upravo kroz nesigurnost čovjek najčešće postaje ono što može biti.
Svake godine, u vrijeme matura, završetka srednje škole i početka novih životnih etapa, društvo se nakratko zaustavi između dvije slike. Jedna pripada mladosti koja odlazi, a druga budućnosti koja tek treba dobiti svoj oblik. To je period velikih očekivanja, ali i velike tišine koju često niko ne primjećuje. Jer iza fotografija, svečanih odijela, diploma i osmijeha često stoje pitanja koja mladi rijetko izgovore naglas: Šta dalje? Jesam li dovoljno spreman? Da li sam zakasnio prije nego što sam i počeo? Da li trebam studirati ili raditi? Šta ako pogriješim?
Upravo tu počinje stvarni ulazak u zreliji život. Jedna od najvećih zabluda savremenog društva jeste ideja da mladi ljudi moraju vrlo rano imati potpuno jasnu sliku vlastitog puta. Kao da je život unaprijed precizno nacrtana mapa, a ne proces traganja, prilagođavanja, pogrešaka i sazrijevanja. Istina je mnogo složenija. Veliki broj ljudi tek kasnije razumije da ih upravo neuspjesi, zaobilazni putevi i neplanirane okolnosti oblikuju više nego pažljivo zamišljeni planovi. Ono što danas izgleda kao zastoj često kasnije postane tačka preokreta. Ono što djeluje kao odbijanje ponekad je samo drugačiji smjer razvoja.
Zato je važno da mladi ljudi razumiju jednu jednostavnu, ali ozbiljnu činjenicu: trenutna pozicija nije konačna definicija života. Neko će odmah upisati fakultet. Neko će početi raditi. Neko će otići u drugu državu. Neko će lutati nekoliko godina pokušavajući pronaći vlastiti pravac. Sve su to legitimni putevi ukoliko čovjek ne prestane razvijati sebe. Jer život rijetko funkcioniše kao ravna linija. Mnogo češće podsjeća na proces u kojem se čovjek mijenja kroz iskustva, odnose, greške, rad i male svakodnevne odluke. U tom smislu, budućnost mnogo manje određuju veliki govori i veliki planovi, a mnogo više svakodnevne navike.
Šta čitamo. Kako provodimo vrijeme. Kakvim ljudima se okružujemo. Kako reagujemo kada stvari ne idu po planu. Karakter se ne izgrađuje u velikim trenucima uspjeha, nego u malim, ponavljanim odlukama koje oblikuju čovjeka iznutra. Savremeni svijet mladima često nameće osjećaj hitnosti. Sve mora doći brzo: uspjeh, novac, sigurnost, status, prepoznatljivost. Međutim, ozbiljan životni razvoj ima svoju unutrašnju dinamiku. Kao što sjeme ne može postati stablo preko noći, tako ni čovjek ne može preskočiti proces sazrijevanja. Zbog toga nije problem kada mlada osoba nema sve odgovore sa osamnaest ili dvadeset godina. Problem nastaje onda kada izgubi volju za učenjem, razvojem i pokušavanjem.
Posebno je važno razumjeti odnos između posla i smisla života. Mladi često traže „savršeni posao“, kao da prvi izbor mora biti konačna životna definicija. U stvarnosti, mnogi poslovi kroz koje prolazimo možda nisu naš konačni poziv, ali nas oblikuju za ono što ćemo tek postati. Čovjek kroz rad ne razvija samo stručnost. Razvija disciplinu, odnos prema ljudima, odgovornost, strpljenje i sposobnost suočavanja sa stvarnošću. Razvija sopstvenu odgovornost i zahvalnost prema Bogu. Nijedno ozbiljno iskustvo nije potpuno izgubljeno ukoliko iz njega nešto naučimo. Jednako važna lekcija odnosi se na neuspjeh. Društvo mladima često prikazuje uspješne ljude bez njihovih poraza, odbijanja i grešaka. A upravo su ti neuspjesi često bili ključni dio njihovog razvoja. Neuspjeh nije identitet čovjeka. On je dio životnog ospodobljavanja.
Mnogo je opasnije od samog neuspjeha razviti osjećaj trajne obeshrabrenosti i odustati od vlastitog razvoja. Naravno, pozitivnost ne znači ignorisati probleme niti glumiti sreću. Ozbiljna pozitivnost znači zadržati sposobnost kretanja naprijed čak i onda kada okolnosti nisu dobre. To nije bijeg od realnosti, nego odluka da čovjek ne dopusti da ga trenutna teškoća slomi. Na kraju, možda je najvažnije pitanje koje svaki mladi čovjek sebi treba postaviti vrlo jednostavno: šta želim postati kao čovjek?
Jer fakultet, posao, karijera i novac jesu važni. Ali bez karaktera, odgovornosti i unutrašnje stabilnosti čak i uspjeh vrlo brzo postane prazan. Zato mladima danas možda nije potreban savjet da budu „najbolji“, nego da ostanu otvoreni za razvoj, spremni učiti i dovoljno hrabri da nastave i onda kada put nije potpuno jasan. Život ne pripada samo onima koji su sve unaprijed znali. Vrlo često pripada onima koji nisu odustali da traže svoj put.
Fuad Šišić
