TESANJ.NET stranica grada
Bez obzira na svu bol koju izaziva, historija ne može biti poništena,
ali ako joj se pristupi hrabro ne mora biti ponovljena.
Maya Angelou
Odnos bh društva prema značaju odbrane u periodu 1941-45. godine je bio nepunih 50 godina jedinstven, jednostavan, nesporan jer se radilo o antifašističkoj, slobodarskoj odbrani u okviru globalnog međunarodnog antifašističkog pokreta. Ali ne samo zbog toga.
Odnos bh društva prema značaju odbrane u periodu 1992-95. godine je više od 30 godina različit, sporan, složen uprkos stavovima i presudama međunardnih institucija kao što su Savjet i Skupština UN-a te Međunarodni sud pravde u Hagu.
50 godina je bilo moguće imati zajednički odnos u jednopartijskom sistemu, duže od 30 godina to nije moguće u višepartijskom sistemu. Reklo bi se, onako na prvu, treba vratiti jednopartijski sistem. Naravno, nije riječ ni o brzom, ni o jednostavnom odgovoru a kamoli rješenju. Svaki sistem ima svoje prednosti i nedostatke, kao što svaka vlast teži zloupotrebi javnih ovlaštenja.
Nema više živih sudionika zajedničke odbrane iz perioda 1941-45. Neko ko je 1945. godine imao 18 godina, danas bi trebao imati 98. Ipak, Tito se još pominje. Na razne načine. Od krajnje pozitivnog do krajnjeg negativnog. Nije jasno šta bi mogla biti svrha Titovog pominjanja osim naučnog proučavanja specifičnog načina borbe i sistema vlasti u jednoj relativno dugoj epohi?
Mnogo je živih sudionika odbrane Republike Bosne i Hercegovine 1992-95. Njen prvi predsjednik, Alija Izetbegović, ostao je na njenom čelu posljednjih 10 godina na kraju 20. stoljeća. Bio je to period u kome se Bosna i Hercegovina kretala između života i smrti. Ipak, i danas Aliju često pominju. Na razne načine. Jedni s ciljem da ga učine krivim, drugi da ga održe onakvim kakav je bio a treći da učvrste svoje pozicije. Nije jasna svrha ni ovdje pominjanja Alije Izetbegovića osim naučnog proučavanja specifičnog načina borbe i specifičnih okolnosti u jednoj relativno kratkoj epohi?
Mnogo je pravosnažnih međunarodnih presuda i presuda državnih sudova. Te presude su dokazale da se radilo o međunarodnom sukobu, sudjelovanju susjednih država na štetu Bosne i Hercegovine. Zatim su dokazale da se radilo o genocidu i udruženim zločinačkim poduhvatima. Zatim su pravosnažno presuđeni za zločine protiv čovječnosti vojni i civilni lideri koje predvode Radovan Karadžić i Ratkom Mladić (niz je predug), zatim Dario Kordić, Jadranko Prlić i Slobodan Praljak (niz je dug). Nema nijedne takve presude ni za jednog pripadnika Armije RBiH i MUP-a BiH.
Bilo bi civilizacijski ispravno, ljudski logično i za Bosnu i Hercegovinu korisno da te presude imaju snagu kakve su imale presude poslije 2. svjetskog rata. Za očekivati bi bilo da imaju veću snagu i snažniji uticaj na oblikovanje društveno-političke stvarnosti u Bosni i Hercegovini i bh društva. Ali to se ne dešava. Proces je sasvim naopak. Snaga presuda slabi, njihov uticaj je nikakav u oblikovanju bh društva, i ima simobolički uticaj u međunarodnoj zajednici i nekim državama u svijetu (Rezolucija o genocidu u Srebrenici od strane Skupštine UN-a, slične rezolucije usvojene od nekih država, obilježavanje 11. Jula tim povodom i podizanje cvijeta sa ljiljanima u nekim sredinama kao znak moralne podrške i saosjećanja).
No ne radi se o tome da snaga presuda samo slabi. Presude su izvor inspiracije nasljednicima zločinaca protiv čovječnosti da ih kao takve osporavaju. I to rade iz godine u godinu sve glasnije, sve bezobzirnije i bezobraznije da to nikako ne može završiti mirno. To što se radi je javni linč odbrane Bosne i Hercegovine kao države, to je javni poziv na nerede, to je takva drskost i bezobrazluk koji nema mjeru. Logički bi se dalo zaključiti da oni koji to rade pokazuju spremnost na isto, na zločine protiv čovječnosti ako budu li imali priliku. I to je sada jasno. Nema dakle ništa više nejasno.
Jasno je da je naša prošlost bila jedna, ona nije bila za sve ista, neki bi rado da nešto izbrišu i zaborave iz različitih motiva, ali se to izbrisati ne može. To je historija. Tito, predsjednik Druge Jugoslavije, Alija prvi predsjednik nezavisne države Republike Bosne i Hercegovine. I ostao je predsjednik u najtežim okolnostima a Bosna i Hercegovina je ostala međunarodna priznata država. Danas se mnogo bolje vidi u kakvim je okolnostima to postignuto, ako neko hoće da to vidi. Sve sekvence koje danas kruže društvenim mrežama, isječci i priče nekih saradnika, članova rukovodstva BiH i susjednih država ne mogu relativizirati činjenicu da je Alija Izetbegović bio na čelu odbrane Republike Bosne i Hercegovine, i ratni komandant njene Armije čiji nijedan pripadnik nije presuđen za zločin protiv čovječnosti.
No oni koji se posljednjih godina rado pozivaju na Tita ili na Aliju morali bi se probuditi iz privida udobnosti političke zablude. Neka ostave Tita i Aliju na miru. Oni su bili prvi predsjednici država. Neka se pobrinu da osim njih i poslije njih bude još predsjednika države Bosne i Hercegovine. Neka se zajednički pobrinu da međunarodne presude dobiju na snazi. Neka pomognu aktivnosti Memorijalnog Centra Srebrenica, Amira Ahmića, oficira za vezu BiH sa Haškim tribunalom, Ajšu Hafizović, novinarke „Preporoda“ i drugih istrajnih pregaoca.
Fuad Šišić
Raduša, 26.7.2026
