Aktivnosti u OŠ ‘Kulin Ban’ Tešanjka

OBILJEŽEN DAN PROSVJETNIH RADNIKA

Ove školske godine, Dan nastavnika u našoj školi obilježen je zajedničkim izletom u Zagreb. Organizator izleta svakako je bio sindikat naše škole. Nastavnici su bili u prilici da obiđu i upoznaju sve ljepote koje nudi ovaj grad (Stari grad, Arena, džamija) i da na taj način proslave Svjetski dan nastavnika. Dan im je brzo protekao, ali će im zasigurno dugo ostati u sjećanju.

DA SE NE ZABORAVI- 8. OKTOBAR 1995.

Svake godine učenici naše škole učestvuju na konkursu koji raspisuje Mjesna zajednica. Cilj konkursa jeste da se učenici literarnim ili likovnim radom prisjete 8. Oktobra, dana kada se nad Tešanjkom nadvio crni oblak, dana kada su mnoga srca prestala kucati, dana u kojem je proliveno toliko krvi i suza. Naši učenici pokazali su svima, a što je najvažnije sebi, kakvu lavinu njihov kamenčić može izazvati kada je u pitanju suosjećanje sa drugima.
OVOM PRILIKOM PREDSTAVLJAMO VAM TRI LITERARNA RADA:

DA SE NE ZABORAVI
Bijeli golub u srce Tešanjke danas sleti,
Na osmi oktobar želi da nas podsjeti.
Taj dan se zaboraviti ne da,
Spomenik njihov, tu je da nas gleda.
Da se ne zaborave prijašnji dani,
Da se ne zaborave naši jarani,
Haris, Lejla i imena ina,
Živjet će u nama mnogo godina.
Gdje god bili uvijek ćemo znati,
Ko je za nas bio spreman život dati.
Njih više nema, ali ima opomena,
Osmi oktobar njihova je sjena.

Neira Mehinović- VI-b (I mjesto)

DA SE NE ZABORAVI

Već godinama stoji kamen bijeli,
Predstavlja svu bol koju su nam nanijeli.
U nama tiho plamen ljutnje titra,
Baš kao vjetar ulovljen u sidra.
Svakim danom se pitam,
Kako su mogli da urade to,
To veliko i nečuveno zlo,
Zbog kojeg stradaše oni najmlađi,
Ništa krivi, nevini.
Da li se pitaju kako je majkama,
Koje svakim danom uzdišu za njima.
Ali, mi smo tu,
Nama ostaje zadatak jedan,
Jedan, ali vrlo vrijedan,
Da se uvijek sjećamo njih,
Heroja naših poginulih.

Mediha Bekrić- IX-1 (II mjesto)

DA SE NE ZABORAVI

Tuga iz oblaka prosu se po Tešanjci,
Po odraslima i po nevinoj djeci.
To bijaše osmi oktobarm devedeset i pete,
Vrijeme kad se proliše suze klete.
Oni su otišli zauvijek i neće se vratiti,
Svoje živote neće nastaviti.
Sad bi bili očevi i majke,
Ali živote su im prekinule opake granate.
Na nama, đacima, veliko je breme,
Da se ne zaboravi to teško vrijeme.

Lejla Muminović, IX-1 (III mjesto)

DA SE NE ZABORAVI- 8. OKTOBAR 1995.
Puno je priča, različitih, najviše ranjivih i tužnih, ponekad i onih sa gorkim humorom. Svi govore kako se rat ušuljao kao kakva neman, a onda je počeo proždirati sve redom. Niko nije ni slutio da će pred sami kraj, pred odlazak, ta neman pokazati najoštrije zube. Živjelo se dan za danom , godina za godinom, bolje reći proživljavalo se pune četiri godine. Bila je zadnja godina rata i sa svih strana osjetila se zasićenost takvom svakodnevnicom. Te godine, u našoj kući se nastanila porodica iz Doboja, otac, majka i dvije kćerke. Jedna od petnaest, a druga od sedamnaest godina, dvije djevojke, dvije kapi rose. Plijenile su pažnju svojom ljepotom. Činilo se da njih dvije žive u nekom svom svijetu, u svijetu u kojem je surova stvarnost odvojena prostranim poljima punim mirisnog cvijeća. Majka bi ih često grdila, jer svaku opasnost bi doživljavale neozbiljno. Imale su naviku da u predvečerje odu prošetati i po ko zna koji put svojom ljupkošću razveseliti ljude. Ljetne noći polahko su postajale slične onim nekadašnjim noćima punim slobode i radosti. I zvuk cvrčaka, nadjačao je zvuk granata u daljini. Nije to zato što su cvrčci postali glasniji, nego zato što su oni lomovi bili sve tiši, ili ih uopće nije ni bilo. Dvije sestre, ljepše nego ikad, krenule su na sastajalište u centru Tešanjke. Svi su bili obuzeti nekom neobičnom radošću. Dok su se tako nizale slike ljudi, žena, djece, a najviše stasitih mladića i djevojaka, Tešanjka je odisala nekom novom slobodom. A onda je počela padati kiša, ne kap po kap, nego kao da je prolom oblaka. Sirena se oglasila, a oni koji su tek tada primjetili kišu, vidješe da je ona od krvi. Na koga bi pala jedna kap, taj bi padao mrtav. U isto vrijeme mogli su se čuti plač, pozivi u pomoć i zadnji trzaji života. Jedan poziv u pomoć bio je glasniji od svih, jecala je Esada nad mrtvim tijelom starije sestre Nihade. Jedna kap rose se istopila u poplavi one krvave kiše i nestala tog dana kao i mnoge kapi prije nje. Te noći je majka dočekala samo jednu kćerku. I zar je bitno mlađoj sestri što je nedugo nakon toga obustavljen rat, zar je bitno što je strašna nemam zauvijek napustila naš grad, zar je bitno što je svemu kraj kad više nema pola nje. Tog dana, 8. oktobra, ‘95. oko 17 h, zli ljudi udružili su se sa nekakvim zlim pticama, s ciljem da Tešanjci oduzmu srce, da joj oduzmu mladost. A onda su došli bolji ljudi, ljudi koji su na onom mjestu gdje je onog dana pala krvava kiša, vratili Tešanjci njeno srce. Evo danas gledam u to njeno čisto, bijelo srce- kamen sa devet imena i znam da je ovaj kamen samo još jedan spavač u nizu, spavač koji svjedoči o devet kapi rose.

Nastavnica: Selma Plančić

SA ISPRAĆAJA NASTAVNIKA KEMALA LJEVAKOVIĆA U PENZIJU
12.10.2012. godine, u prostorijama Centralne škole Tešanjka, upriličena je svečana sjednica povodom ispraćaja našeg dragog kolege, nastavnika i književnika Kemala Ljevakovića u penziju. Tom prilikom članovi sindikata naše škole pripremili su prigodan poklon, ali isto tako i predstavnici Vijeća učenika svojim poklonom su se zahvalili nastavniku za znanje koje je pružio mnogim generacijama. Druženje je proteklo u idiličnoj atmosferi. Svi ti lijepi trenuci i sjećanje na dane provedene sa našim dragim kolegom, izmamili su suze u očima mnogih. No, život teče. Ono što možemo u ovom trenutku, jeste da našem dragom kolegi zaželimo sretne penzionerske dane, da ih provede u zdravlju i veselju.

Članovi Novinarske sekcije