Ludilo

“ Kod pojedinaca ludilo je rijetkost, međutim,
kod grupa, partija, nacija i tokom vremenskih perioda ludilo je pravilo.”

Friedrich Nietzsche

Jeste li primijetili koliko ludaka i manijaka ima oko nas? Nije teško to vidjeti i bez obraćanja posebne pažnje. Ako je Zemlja duševna bolnica svemira (kao što je Goethe napisao), onda je Balkan duševna bolnica Zemlje. Ne znam šta bih drugo mogao kazati poslije dešavanja ovih dana u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj. Izgleda da ovdje polude i oni koji dođu pametni. Ili nisu imali priliku da svoje ludilo prije pokažu. Ovdje mislim na međunarodne predstavnike u Bosni i Hercegovini.

Pitam se zbog čega EU spašava Milorada Dodika, trenutno prvog rušitelja Bosne i Hercegovine, čovjeka koji ne misli šta govori pa govori šta misli (što bi znao kazati naš Amir Brka, u nekim drugim prilikama, za neke druge osobe). A i ptice na grani odavno znaju da je to što Predsjednik Republike Srpske misli i govori veoma loše. Visoki predstavnik EU organizuje sastanak u nekoj kafani u Istočnom Sarajevu, pretpostavljam da je to bio uslov Milorada Dodika, i u tu kafanu dovede  Predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH i Premijera Vlade FbiH a Milorad Dodik dovede  i Premijerku Vlade RS, da tako ovjere zvaničan papir za novi zajam MMF-u i da ovjere nezvaničan papir za Mehanizam koordinacije između EU i BiH. To je  zaista ludo. Zar neko još misli da može sa Miloradom Dodikom uraditi bilo šta dobro za Bosnu i Hercegovinu? I zar neko još misli da se državnički poslovi mogu rješavati po kafanama?

Dan prije je Srbija obilježila stradanje Srba u akciji „Oluja“, a dan kasnije je Hrvatska obilježila oslobađanje Hrvatske akcijom „Oluja“. Prvi ljudi Srbije su izružili Hrvatsku, držeći im moralnu lekciju iz poštivanja pravila ratovanja, što bi značilo da se trebaju ugledati na Srbe kako se treba ponašati u ratu!? I kako ne treba veličati fašizam i rehabilitirati zločince!? Iako nije naglašeno, očigledno se mislilo samo na one fašiste i zločince koji su to Hrvati. Ne i druge, na primjer: Dražu Mihajlovića, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Biljanu Plavšić,…

Pri tome, prvi lider Srbije nije propustio da ukaže da je Republika Srpska njihov ponos. Bez obzira na Srebrenicu, na Prijedor, na Zvornik, Foču, Janju,… na hiljade grobnice. Srbi koji su stradali u akciji „Oluja“ su, po drugi puta (ovoga puta mrtvi), iskorišteni za potrebe politike Srbije. Srbi koji su protjerani iz Hrvatske nisu pozvani da se vrate na svoja vjekovna ognjišta, niti im je ponuđena pomoć za to, niti je Hrvatska prozvana da omogući povratak. Naprotiv, prvi lider Srbije je pozvao Srbe koji su protjerani iz Hrvatske da ostanu u Srbiji, u svojoj Srbiji, jer po njemu to treba da bude san svakog Srbina. Doduše, ovaj put smo čuli nešto što nikad prije nismo, da Srbija ne treba da bude veća, nego treba da bude modernija, ekonomski jača i snažnija. Samo ne znam kako je to moguće, kako je moguće da sve to ide zajedno jer mnogo toga je kontradiktorno da zdrav razum to ne može prihvatiti.

Dan kasnije, Hrvatska je slavila svoju slobodu. Nije to kazano ali bi moglo značiti: oslobodili se Srba. Nisu vidjeli ništa loše u akciji „Oluja“, ona je bila nužna i neophodna. Makar to značilo progon desetine, ili stotinu hiljada Srba. Doduše, veličanje ustašstva u Hrvatskoj je ipak prekršaj. Nije krivično djelo, ali je prekršaj. Tompson je dobio prekršajnu prijavu. Koliko to znači u parama – ne znam. U Srbiji, koliko znam, veličanje ustašstva nije ni prekršaj. Četništvu se dižu spomenici. U Bosni i Hercegovini blokiraju donošenje zakona koji bi to zabranili. To rade upravo štićenici Beograda i Zagreba. Opće ludilo, reklo bi se.

Ali ne radi se o ludilu, na žalost. Ludilo, bez obzira na mišljenje Firdricha Nietzschea, se ipak da izliječiti. Postoje mnogi primjeri za to. Ovdje se radi o mnogo gorem, radi se o dogovoru, projektu Milošević-Tuđman. Oni su, na žalost, mrtvi. Mrtvi ne mijenjaju dogovore. A živi ih dosljedno provode. Za njih je to postalo svetost, valjda. Na žalost, i za mrtve, i žive.