Amir Brka / O DR. ADEMU HANDŽIĆU

Uz stogodišnjicu rođenja
(Tešanj 1916. – Sarajevo 1998.)

Izlaganje na hommageu dr. Handžiću u CKO Tešanj 10.8.2016.

___________________________________

Kao da se u ličnosti Adema Handžića utjelovila arhetipska predodžba o samozatajnome učenjaku, osobi što je isključivo i jedino znanstvenik – do te instance da u javnome životu apsolutno nije sudjelovao, pa ni tako što bi studentima prenosio znanje, nego: biblioteke, knjige i, prije svega, arhivi i neotkriveni dokumenti… Životna preokupacija strastvena, usudna.

___________________________________

Dr. Adem Handžić rođen je u Tešnju 1916. godine. Službeno je 4. maj datum njegova rođenja, međutim – dr. Fehim Nametak piše da je sam Handžić to “doveo u sumnju izjavom da ga je otac prijavio kad je imao dvije godine” (Biografija dr. Adema Handžića, u zobrniku Djelo dr. Adema Handžića). Otac mu je bio Rešid efendija (1886-1969.), imam tešanjske Guvanjske (ili Harman) džamije, a mati Alema, rođena Bukvić (1884-1972.). U Tešnju je završio osnovnu školu, zatim je školovanje nastavio u Sarajevu, prvo u Gazi Husrev-begovoj medresi, a onda i na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi koju je završio 1940. godine.

Vraća se tada u Tešanj, gdje dvije godine radi kako pripravnik u Šerijatskome sudu, da bi se onda, sa Humboldtovom stipendijom, 1942. godine zaputio u Beč na studij orijentalistike. Poslije 1945. godine vraća se u Bosnu i radi u Doboju i Tuzli, “u nekim privrednim i financijskim institucijama, uglavnom na računovodstvenim poslovima” (Nametak).

U Orijentalnom institutu u Sarajevu, ustanovi osnovanoj 1950. godine, radio je od 1951. godine do umirovljenja. Od 1975. godine imao je najviše zvanje – naučni savjetnik.

S obzirom na činjenicu da je dr. Handžić doktorsku dizertaciju odbranio na Filozofskome fakultetu u Sarajevu početkom 1970. godine, dakle kad su mu bile već 54 godine, a objavljena je u izdanju sarajevske “Svjetlosti” 1975. godine sa naslovom Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, nerijetko se opaža da je on relativno kasno ušao u nauku. Međutim, to je posljedica povijesnih i usudnih okolnosti, a ne toga da je Handžić ranije bio nespreman za ulazak u nauku. Svjedočim, naime, da mi je on kazivao kako je za svoga studijskog boravka u Beču imao završenu doktorsku radnju na njemačkome jeziku – koja je već bila ušla u proceduru verifikacije i odbrane, ali da su svi primjerci stradali u avionskome bombardovanju Beča 1945. godine. Dakle, 25 godina prije ove dizertacije… Nažalost, ne mogu se sjetiti šta je bilo temom tog bečkog Handžićevog doktorata o kojemu mi je govorio.

Bilo kako bilo, općenito se smatra da monografija Tuzla i njena okolina u XVI vijeku po svemu predstavlja krunu Handžićeva znanstvenoga rada, i “taj region postao je do danas najcjelovitije istražen i najkvalitetnije predstavljen region, kada govorimo o historiji Bosne u 15. i 16. stoljeću” (Aladin Husić: Doprinos Adema Handžića bosanskohercegovačkoj osmanistici i historiografiji, u: Djelo dr. Adema Handžića).

Ni posljednji rat Handžić nije proveo u Bosni. U tekstu iz Ljiljana (14.12.1998. godine, br. 309), objavljenom povodom njegove smrti, novinarka Indira Kučuk-Sorguč bilježi da joj je Adem Handžić kazao slijedeće: “Mene rat neće. Eto, dogodilo mi se da sam za vrijeme Drugog svjetskog rata bio izvan kuće, u Beču. I za ovoga rata nisam bio u Bosni nego u Istanbulu. Žena je ovdje u Sarajevu ostala sama. Rat me zatekao u Istanbulu, i tamo sam i ostao. Turci su me dobro pazili. Znao sam tokom rata, kad se moglo, doći u Bosnu, biti ovdje 2-3 mjeseca, pa se opet vratiti u Istanbul. I, kad sam se definitivno, nakon rata, vratio u Bosnu, oni me zovu.”

Adem Handžić umro je 27.11.1998. godine. Po njegovoj želji, dženaza i ukop obavljeni su u Tešnju, 29. novembra. Sahranjen je u haremu Harman džamije, pored mezarā oca Rešida i majke Aleme.

Miralem Brkić: Portret Adema Handžića

Moj prvi susret sa dr. Handžićem zbio u rano proljeće 1992. godine. Bio sam tada referent za kulturu u Općini, i kako su okolnosti u to vrijeme bile takve da kroz institucionalne forme ništa nije moglo biti urađeno – Mustafa Ćeman i moja malenkost ostvarivali smo određene aktivnosti kroz tešanjski odbor BZK “Preporod”. Ni Mustafa ni ja nismo bili na čelu tog odbora – iako smo “Preporod” ovdje mi osnovali i davali mu generalni ton, ali Mustafa je smatrao da bi bilo korisno da predsjednik bude tadašnji direktor tešanjske tvornice Unico filter, očekujući prije svega da bi ovaj mogao financijski pomoći rad društva. Direktor je poziciju predsjednika svesrdno prihvatio, ali ni novčane niti bilo kakve druge njegove potpore nikada nije bilo. No, mi smo svejedno radili, pa sam se ja, dakle, jednoga dana odvažio da se telefonom javim Ademu Handžiću u Sarajevo. U imeniku sam pronašao broj i nazvao, javio se on, a ja sam zamolio da mi oprosti zbog uznemiravanja, te da mi dopusti da mu se predstavim i da kažem zašto zovem. I predložio sam mu tada da objavimo njegovu knjigu, a on me prekinuo i kazao da on nema nikakvu neobjavljenu knjigu. Rekao sam mu da smatram da bi bilo vrlo korisno ako bismo u jednu knjigu sabrali njegove studije koje su objavljene u različitim periodičnim publikacijama, i izložio mu popis tih tekstova, koji su se primarno ticali povijesti Tešnja i nešto širega prostora sjeverne i srednje Bosne – kazavši da je to suština moje zamisli. I zamolio sam ga da ništa sada ne odgovori nego da razmisli, pa da ću ga, ako dopusti, ja sutra iznova nazvati. Tako je i završio taj razgovor.

Međutim, malo iza toga nazvao me Mustafa Ćeman i pitao: “Jesi li ti zvao Adema Handžića?”

Potvrdio sam, i pitao ga šta mu je Adem kazao. Mustafa je najprije rekao da ga je Adem pitao ko je ta osoba što ga je zvala i je li to njega neko iz Tešnja opet provocira, a zatim je dodao da je moja ideja izvrsna i izrazio čuđenje što ju prethodno ni njemu nisam iznio. I evo, tu je problem zbog kojeg ni Mustafi nisam ranije kazao za ovu zamisao. Znao sam, naime, da je u odnosu Adema Handžića prema Tešnju, zbog nekih postupaka koji su u prošlosti prema njemu odavde poduzimani, postojala određena, nimalo zanemarljiva rezerva. Pa sam, dakle, mislio: ako me dr. Handžić odmah odbije, ili ako kaže da je prijedlog besmislen – zadržat ću to za sebe, i nikom ništa…

Sutradan sam razmišljao o tome kad bi bilo najbolje vrijeme da opet nazovem, kako sam rekao da ću učiniti… Međutim, negdje u kasno prijepodne pojavio se u mojoj kancelariji on – Adem Handžić, sa suprugom… Bio sam, naravno, veoma iznenađen, pa i zbunjen, i jedva sam izgovarao prve rečenice u razgovoru, a on je bio vrlo srdačan i ljubazan. Iz tašne je izvadio one njegove tekstove što sam mu ih jučer naveo, rekao je da vrlo rado prihvaća prijedlog i da odmah možemo početi raditi na pripremi knjige. Kako rekoh, Mustafa je jučer kazao da je ideja odlična, i to je bilo jedino što mi je u tešanjskome “Preporodu” bilo potrebno i za suštinsku i za formalnu verifikaciju ovoga posla.

Adem Handžić smatrao je da knjizi treba predgovor, te da je najbolje da ga napiše dr. Mustafa Imamović, zatim da kompjutersku pripremu treba obaviti u El-Kalemu u Sarajevu, jer oni su imali mogućnost da unesu i dijelove teksta na arapskome pismu, također da će na taj način njemu biti lakše da nadzire unos cijeloga teksta i da vrši korekturu. I sve je tako krenulo…

Održali smo u to vrijeme i jednu javnu tribinu u Tešnju, na kojoj je dr. Handžić govorio o procesima širenja islama u Bosni, ali počela je uskoro agresija na Bosnu i Hercegovinu, i ja više nisam imao ne samo kontakte s Ademom nego i nikakve vijesti o njemu, a kamoli da sam mogao znati šta se zbiva sa rukopisom. A onda sam u ljeto 1994. godine iz Zagreba dobio primjerak knjige Studije o Bosni. Historijski prilozi iz osmansko-turskog perioda. Bila je to, dakle, ona Handžićeva knjiga čije smo objavljivanje započeli prije više od dvije godine. Objavljena je 1994. godine u Istanbulu, u izdanju Centra za istraživanje islamske historije, umjetnosti i kulture.

Na primjerku koji mi je stigao stajala je posveta: Amiru Brki u Tešnju, prijateljski. Adem. Zagreb, 24.07.1994. A na početku knjige odštampano je i slijedeće: Ovu knjigu posvećujem Tešnju, mome rodnom kraju. Zatim i ovo: Treba još reći da je knjigu sa ovim sadržajem predložilo Muslimansko kulturno društvo “Preporod” u Tešnju, kao i to da je po njegovoj narudžbi izvršena tehnička priprema osnovnog teksta (cjelokupan slog) u Izdavačkoj djelatnosti “Kalem” u Sarajevu.

Iz Handžićeve knjige »Studije o Bosni«

U knjizi se nalazila koverta s mojim imenom, i u njoj Ademovo slijedeće pismo:

Zagreb, 24.7.1994.

Dragi Amire,

Kako vidiš, knjiga je sačuvana i publikovana. Za Tešanj je ostavljeno 500 primjeraka u ustanovi gdje sada radim u Istanbulu. To je pohranjeno u magacinu knjiga.

Mnogo sam želio doći malo u Tešanj, ali u ovim uslovima i kratkoći vremena nije mi moguće. Idem, ako Bog da, danas u Sarajevo, gdje ću ostati desetak dana. Za to vrijeme znaće za mene u Sarajevu Muharem ef. Omerdić. [Pa navodi Omerdićev telefonski broj.] Već 2 ½ godine razdvojen sam od žene koja sama živi na Grbavici, u Sarajevu. Zbog toga idem da vidim šta ćemo dalje.

E moj Amire, šta smo dočekali.

Ja u Istanbulu radim u dobroj ustanovi, ali sam tijelom i dušom u Bosni.

[Zatim daje svoju istanbulsku adresu i broj telefona, pa nastavlja…]

Poslije 20. VIII trebao bih biti na poslu. Imam viška i ovu fotografiju, koju prilažem.

Knjigu šaljem samo da vidite sudbinu tog započetog posla. Ponio sam samo nekoliko primjeraka knjige.

Mnogo selama,

Vaš Adem

Pismo Adema Handžića Amiru Brki (24.7.1994.)

Zbilo se, kako piše dr. Fehim Nametak u tekstu Biografija dr. Adema Handžića, da se Adem Handžić, kad je uspostavljena opsada Sarajeva, zatekao u svojoj vikendici u blizini Kiseljaka i da se nije mogao vratiti kući. “Nekako se domogao Istanbula i, uz pomoć prijatelja i naučnika koji su od ranije poznavali naučni rad Adema Handžića, uspio je dobiti radni sto u znanstvenoj instituciji IRCICA.” Očito je da je sa sobom ponio i već dovršenu pripremu knjige Studije o Bosni, pa je ona u Istanbulu i objavljena.

Pisao mi je još jednom – iz Sarajeva 31.1.1995. godine, a nakon rata sreli smo se nekoliko puta, u Tešnju i u Sarajevu. Jednom mi je, pun vedrine, rekao: “Samo da završim studiju o Tešnju, pa Azrail-aga može da dođe…”

Osim knjige Studije o Bosni, u Istanbulu je kao zasebna publikacija 1994. godine na engleskom jeziku objavljena i Handžićeva sintetska studija Stanovništvo Bosne u otomanskom periodu, kao i 1996. godine knjiga Pregled islamskih kulturnih spomenika u Bosni do kraja 19. stoljeća – također na engleskom. Primjerak ove knjige poklonio mi je kad sam ga posljednji put vidio, u jesen 1998. godine, u njegovom stanu u Sarajevu. Gledao sam tu knjigu, okretao ju u rukama, i rekao mu da bi bilo potrebno načiniti prijevod i objaviti je na bosankome. Adem se diskretno osmjehnuo, očito brinući da me ne povrijedi reakcijom na moju nepromišljenost, pa ustao i iz police izvadio fasciklu – koju mi je pružio govoreći blagim glasom: “Pa, moj Amire, nisam ja to pisao na engleskom… Evo ti original, pa radi što misliš da treba.”

Jasno pamtim te momente, kao da ih sada doživljavam: vrelina u stanu, on je u kratkim hlačama boje bordo, sa teget-plavom majicom, tjelesno nevelik, vrlo živahan – ustaje i donosi sad ovo sad ono, pijemo čaj koji je sâm spravio…

Isto tako pamtim svaki od desetak susreta s njime. Uopće ne sumnjam u to da je njemu bilo jasno kako je pred njime tada mlada osoba, pa sve manje mlada, koja je svjesna da je on znanstvena i ljudska veličina kakva se apsolutno inznimno rađa. Naravno, ja ne mogu znati kako je on mene suštinski doživljavao, ali neke činjenice, koje ovdje iznosim, omogućuju mi da uobražavam da me nije smatrao neozbiljnim. Ako je doista bilo tako, nadam se da sam toga bio koliko-toliko dostojan i da Adem Handžić danas ne bi mislio drukčije, da ne bi mislio mnogo loše o meni…

Žalio se tada, prilikom tog posljednjega viđenja, da mu zdravlje nije baš najbolje: spominjao je hemoglobin…

A onda me, koncem novembra te godine, nazvao Mirsad Ćeman i kazao mi da je Adem Handžić preselio…

Od 2005. godine jedna ulica u centru Tešnja nosi ime dr. Adema Handžića, a kada sam 2006. godine, pripremajući znanstveni skup o djelu rahmetli dr. Handžića, kojim smo u Centru za kulturu i obrazovanje obilježili 90-tu godišnjicu njegova rođenja, u Sarajevu posjetio Ademovu suprugu Raziju – ona mi je s velikim povjerenjem dala rukopisne bilješke i ispisane dionice teksta Ademove studije o Tešnju. Nije stigao to završiti: Azrail-aga je došao ranije…

Iz Handžićeva nedovršenog rukopisa o Tešnju

Skup je održan 15. i 16. decembra 2006, u programu Dana grada Tešnja, i to je općenito bio prvi znanstveni skup što je održan u Tešnju, a zbornik je objavljen 2008. godine.

Sa naučnog skupa o djelu dr. Adema Handžića održanog u Tešnju 15. i 16. 12. 2006. godine:
Amir Brka, Adem Huskić (Načelnik Općine Tešanj), dr. Behija Zlatar (direktorica Orijentalnoga instituta), dr. Fehim Nametak i dr. Nedim Zahirović

Prije dvije godine preminula je i Razija Handžić. A ja sam sa rukopisom Pregled islamskih kulturnih spomenika u Bosni do kraja 19. stoljeća, što mi ga je dr. Adem dao 1998. godine, vrlo optimistično, čekao 2016-tu – želeći da ga objavimo sada, uz 100-godišnjicu njegova rođenja. Predočio sam taj rukopis Fuadu ef. Omerbašiću, glavnome imamu tešanjskom, i predložio mu da ga CKO i Medžlis objave zajedno, kao suizdavači. Smatrao sam da je to prirodno s obzirom na tematiku knjige, ali i stoga što je moja želja da surađujemo kad god imamo programe u kojima smo kompatibilni. Gospodin Omerbašić je, naravno, rado prihvatio, osigurali smo dopuštenje kćerki dr. Adema Handžića Lejle Simić i Azre Šehović, a gospođa Lejla ustupila nam je i nekoliko vrlo lijepih i kvalitetnih fotografija.

Objavljivanje knjige omogućila je Općina Tešanj, na čemu zahvaljujemo Načelniku gospodinu Suadu Huskiću, i Vakufska direkcija islamske zajednice u BiH, kojoj također zahvaljujemo.

Da kažem i ovo: meni je baš milo što je upravo ova knjiga 150-ta u izdavaštvu Centra…

Po fotografiji koja je na korici knjige, akademski grafičar Miralem Brkić načinio je izvrstan umjetnički portret dr. Handžića.

Evidentno je da je namjena Handžićevoga spisa Pregled islamskih kulturnih spomenika u Bosni do kraja 20. stoljeća bila da, kroz svojevrsnu katalogizaciju baštine u momentu kad je ona bila izložena devastaciji i zatiranju, skrene pozornost na taj kulturocid, ali, s druge strane, i da tu istu baštinu spasi prenoseći je u tekst, i na taj način sačuva za budućnost – neovisno o rušilačkoj sili koja je prijetila njenim apsolutnim uništenjem, na taj način i potpunim brisanjem memorije o jednome polumilenjiskom svijetu… Bio je to graditeljski Handžićev gest, jedini za kakav je on bio sposoban u vremenu kad se činilo da je svaki otpor zatornim snagama uzaludan. I, svakako, bila je to emocija…

Ali ako se malo pomnije promisli o ovim problemima, možda se i neće činiti da je Pregled netipičan za znanstveni profil i prosede Handžićev… Štaviše, možda bismo mogli stići do posve suprotnoga zaključivanja… Handžić je, naime, bio historičar od one vrste koja se primarno zasniva na arhivskim istraživanjima – u nastojanju da, kroz svoj “autentičan, osebujan i prepoznatljiv stil i metod čije su osnovne odlike dokumentiranost i analitičnost” (A. Husić), rekonstruira povijesna zbivanja. Stoga se, u svome višedecenijskom pregnuću, uvijek iznova susretao sa problemom nedostatka i nedostupnosti građe, pa je mnogo više nego historičari drukčije orijentacije, morao razumijevati i vrednovati, izvorne povijesne dokumente. Ne treba, nadalje, mnogo imaginacije da bi se zaključivalo kako je upravo takav historičar, znanstvenik takvoga habitusa posve prirodno stigao do poriva da evidentira materijalne činjenice o povijesnoj egzistenciji jedne civilizacije, e da bi, u konačnici, sačuvan bio i duhovni supstrat toga svijeta izloženog uništenju. A još kad se ima na umu da je tada kad nastaje ovo djelo Ademu Handžiću bilo 80 godina i da ga on ispisuje u uslovima u kojima mu građa i literatura nisu raspoloživi, onda se ono ne može tretirati drukčije nego kao istinski, neizmjeriv podvig.

Hommage dr. Ademu Handžiću u CKO Tešanj 10.8.2016. godine:
Amir Brka, dr. Enes Karić, dr. Aladin Husić i Načelnik Suad Huskić

Kad bi vrijednost Pregleda i bila samo u tome što, na način koji sam pokušao dočarati, svjedoči o ličnosti autora – to bilo više nego dovoljnim razlogom da se, iz pijeteta prema autoru, objavi i izvorni rukopis. Međutim, uvjeren sam da ne postoji niti jedna razumna osoba koja ne uočava da se isti procesi nastavljaju i da će, možda, jednom, od svega što je bosanskomuslimanski svijet civilizacijski sazdao u vremenu i prostoru ostati samo ono što je o tom svijetu i njegovu postojanju zapisano. Kao neumoljiv primjer nameće se misao na to šta je ostalo nakon tzv. deosmanizacije od višestoljetnoga svijeta slavenskih muslimana na prostoru Balkana, prvenstveno u današnjoj Srbiji – u stvari nakon onoga čemu je pravo i jedino ime veliksorpski genocid.

* * *

Ja smatram da bismo mi trebali i mogli objaviti u Tešnju i sabrana djela dr. Adema Handžića, i o tome sam još prije 10 godina inicijalno razgovarao sa Aladinom Husićem – budući da je dr. Husić najkompetentnija osoba za priređivanje Handžićeva opusa. Nadam se da će u skoroj budućnosti biti energije i dobre volje za to.