Amir Brka / NAJEBO SI TI!

Ili: o svinjetini, slušanju, govoru, razgovoru, dogovoru i šaputanju

_____________________________________________________

(Slijedom dnevničkih bilježaka)

Kad je ono januara 2012. godine naumpalo nekim bogatim Tešnjacima da “Tešnjakom” učine i Abdulaha Sidrana tako što će mu ovdje dati stan i poklanjati mjesečno 2.000 KM, naslušao sam se u Tešnju svakojakih komentara na račun tog pjesnika, od ironičnih i ciničnih do onih ogorčenih – u smislu da se, evo, nekome sve to daje tek tako dok je sirotinja svuda oko nas. Redovno sam branio tu gestu, kao argument ističući da nisu posrijedi budžetski novci nego da ta četiri čovjeka, koja finansiraju ovo nesvakidašnje zbitije, sa svojim parama mogu raditi šta god im je volja. A znajući dobro Sidrana i njegov karakter – bilo mi je i drago što će doseliti, jer sam očekivao da će to Tešnjacima biti dobra prilika za jedno novo i nesvakidašnje iskustvo…

Budući da su upućeni u ukupnu situaciju, odnose i personalne uticaje, niko od sugrađana mene s ovim ni na koji način nije povezivao. Ali u Sarajevu se ne poznaju tešanjske relacije, i postojala je predstava da sam ja u Tešnju u radikalno drukčijoj poziciji nego što doista jesam, pa sam vrlo često tada u prijestonici morao objašnjavati ne samo to da ovaj transfer nije moja režija nego da nekome ko u Tešnju ne može na pristojan način riješiti vlastite probleme ne bi moglo ni pasti na pamet da inicira da se za nekoga drugog učini to što je urađeno za Sidrana. Štaviše, da je prijedlog nekim slučajem ipak potekao od mene – uvjeren sam da ne bi bio realiziran. Ovo neznanje proizvodilo je različite nesporazume, a uglavnom su me kolege iz sarajevskoga književnog svijeta osuđivali, što je posljedica Sidranova ugleda u njegovu gradu.

Kako god – kao pjesniku i prijatelju, ja sam mu se u Tešnju maksimalno stavio na raspolaganje, što je on obilato koristio, a ubrzo počeo i preko svake mjere zloupotrebljavati. Mogao bih nizati stranice i stranice opisujući te mjesece. No, sve je ipak bilo kako-tako podnošljivo. Zapravo, istina je da sam ja to trpio, ma kako da je znalo biti degutantno, često i ponižavajuće – uz ostalo i stoga što sam zazirao od mogućnosti da se eventualni prekid odnosa s njime ne protumači na provincijalan način u smislu: otkačio Amir Sidrana, jer ne može podnijeti u Tešnju slavnoga pjesnika koji, pri tom, nizašta dobiva ono na što Amir ne može ni pomisliti… Ali ipak sam ga na koncu otkačio – kad sam počeo doznavati da on, odlazeći u Sarajevo, radi vrlo ružne stvari protiv mene (bio sam tada predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine, a februara 2014. godine i u ostavci sam, među razlozima za nju, i Sidrana izrijekom naveo).

Kada je boravio u Tešnju, provodio je mnogo vremena u mojoj kancelariji u Centru za kulturu i obrazovanje, pa i onda kad mene tu nije bilo. Čak je i neke svoje privatne sastanke održavao u tom uredu – bio ja tu ili ne. Tako se jedanput, u kasno ljeto 2012, dogodilo da mu se najavila neka novinarska ekipa iz Italije koja je boravila u Bosni, a on im je susret zakazao u kancelariji direktora CKO. Bio sam prisutan, i nisam ni predstavljen od strane “domaćina”. Ali pobrinuo sam se da dobiju kafu, sok, vodu; sjedio sam i šutio. I slušao sam, i ne pamtim kad sam se naslušao krupnijih i čudesnijih budalaština o povijesti Tešnja. No, na stranu prošlost: zabezeknut sam bio kad je naturalizirani Tešnjak počeo govoriti o tešanjskoj današnjici. Izmišljao je, petljao, kazivao je nevjerovatne stvari, tako da sam se pitao jesam li ja rođen u Binježevu kod Hadžića, selu u kojem je rođen on; jesam li ja gost u njegovom rodnom Tešnju…

Uza sve drugo, svoju suludu laudu Tešnjacima imao je potrebu “zašećeriti” time što je Talijanima kazivao da su svi Tešnjaci pravi i iskreni muslimani, da redovno klanjaju, poste i izvršavaju ostale vjerske dužnosti, a pri tom da su takvi Evropljani i demokrate da u svakoj tešanjskoj mesnici, prodavnici i restoranu ima svinjetina iako niti jedan Tešnjak to meso ne jede… Kad su stranci otišli, pitao sam ga šta mu bî: zašto je izgovorio i ovu neistinu? Pa većina Tešnjaka jede svinjetinu – koju kupuju u Jelahu i drugdje, a nje nikada nije bilo u trgovačkoj i ugostiteljskoj ponudi u gradu. Tešnjaci su, dodao sam, u najvećem broju takvi farizeji (po čemu jesu primjerni Evropljani) da bi drastično bojkotirali radnju koja bi nudila svinjetinu kako jedan drugoga tu ne bi susretali, a kod kuće će se za večeru ili za mezu gušiti slaninom koju su kupili u Tesliću, Doboju, Sivši… Odgovorio mi je da se i on iz Tešnja više puta taksijem davao u potragu za svinjetinom, dakle da mu je istina poznata, ali da sam, otkako me poznaje, ja uvijek bio prava budala. “Najebo si ti!”, zaključio je, i otišao.

Nije objasnio zašto i po čemu tako sudi o meni. Nije ni trebao, stara je to poruka i posve je jasna: ne budeš li i ti počeo da lažeš, pa još ako nastaviš i da se opireš dominantnoj javnoj laži, nikada nećeš riješiti svoje probleme…

* * *

U programu Ljeta u Tešnju 2017. u CKO je 22. augusta promovirana knjiga Fikreta Muslimovića i Selme Cikotića Mislilac i državnik Alija Izetbegović. Promociju sam dogovorio sa Adnanom Žiškom, direktorom Muzeja “Alija Izetbegović”, sarajevske ustanove koja je izdavač knjige, i Žiško je odabrao Mustafu Spahića, a ja sam želio da sudjeluje i Fuad Šišić kao jedina osoba iz Tešnja koja je, po mome mišljenju (što sam i kazao na promociji), dostojna da javno govori o Aliji, jer Fuad je istinski sljednik onoga što je najbolje u Izetbegovićevoj političkoj i općenitoj figuri, uz jasnu otvorenost i ličnu sklonost za stalno kritičko preispitivanje.

Bilo je dobro, u nekim segmentima i odlično. U ponečemu, pak, bilo je jako loše, stranački propagandno – kao onda kad je slavni Mujki Spahić imao potrebu da prisutnima, uz prethodno eksplicitno “distanciranje” od svih stranaka, docira o tome kako je socijaldemokratija u BiH obična prevara i da će ta politička opcija u našoj zemlji biti moguća tek kad u strukturi njena članstva bude zastupljen etnički omjer bh. stanovništva… Vispren je Spahić, nesporno, i jasno mu je da je izgovorio klasični oksimoron. Jer postulirati etničku strukturu socijaldemokratije bilo gdje u svijetu, a pogotovo u BiH, znači apsolutno obesmišljavati socijalno-klasnu osnovu te političke orijentacije i, suštinski, ukidati socijaldemokratiju kao političku filozofiju, a glorificirati etnički princip političkoga organiziranja kao jedini mogući. Zato i kažem da je ovo bilo stranački propagandno. Uvijeno, ali nedvosmisleno.

Na kraju je on, komparirajući ih sa “svojim” Zeničanima, hvalio Tešnjake. Kazao je doslovno: “Tešnjaci znaju slušati, govoriti, razgovarati, a, iznad svega, umiju se dogovarati.” Nasuprot ovakvoj njegovoj skali, onaj ko doista poznaje preovlađujući lokalni mentalitet i situaciju koja u ovom gradu već vrlo dugo egzistira – taj zna da Tešnjaci uglavnom izbjegavaju da govore, da vrlo malo razgovaraju, najmanje se dogovaraju, a najviše slušaju… Gradacija je, dakle, obrnuta. A ja sam uvjeren da Alija Izetbegović nikada ni u jednoj sredini ne bi sebi dopustio jeftini stranački populizam i bljutavo, na koncu i vrlo štetno podilaženje, jer je bio odveć gospodstvena i odgovorna, svakako i dobro obaviještena osoba.

Svijetli momenat u predstavljanju knjige bilo je izlaganje Fuada Šišića. Govoreći o knjizi i povodom nje, iznio je i slijedeće: “Naglašavanjem nacionalnog ide se u prilog onih koji razdvajaju Bosnu i Hercegovinu, koji dokazuju da ona ne može opstati. Odustajanjem od tog naglašavanja rizikuje se da se izgubi i ono što se postiglo. Stoga je važno kroz afirmaciju lika i djela Predsjednika Izetbegovića tražiti odgovore koje danas nemamo. Koji društveni model i praksa može istinski reintegrisati Bosnu i Hercegovinu? Ili: koji model(i) ima(ju) najviše šansi? Nije dovoljno danas kazati da će se umoriti oni koji nisu u pravu, oni koji ne vole Bosnu i Hercegovinu, a da oni koji je vole neće posustati. To je bila motivaciona poruka prije više od 20 godina kada ju je na sličan način kazao Alija Izetbegović. Ali mi bismo nakon 20 godina morali imati najmanje nekoliko mjerljivih pokazatelja koji imaju pozitivan trend u korist Bosne i Hercegovine. Ili bar uopće imati mjerljive pokazatelje, da možemo sagledati trendove i poduzimati razumne mjere. Ovako djeluje prilično konfuzno i beznadno, čak naivno i sebično od rukovodstva. Naravno, ne radi se samo o rukovodstvu, radi se o našem stanju i našoj nezrelosti da odgovorimo izazovima, radi se o tome da se još nismo osposobili da dostojanstveno živimo u okolonostima u kojima živimo.”

Na kraju se, kao autor, ispovijedio Fikret Muslimović, naglasivši da je iz različitih razloga ponosan zbog ove knjige, pa i stoga što su o njoj na promocijama govorili Stjepan Mesić i Mustafa Spahić. Zaključujujući sesiju, ja sam kazao da sam ponosan što je o knjizi govorio Fuad Šišić, i da sam mu zahvalan što je prihvatio moj prijedlog. Aplauz koji je tada upućen Fuadu kazivao je da nisam jedini koji tako misli…

A prije i nakon predstavljanja knjige izgovorio je Spahić niz razornih diskvalifikacija o nekim od najznačajnijih živih Bosanaca, onih koji se svojim intelektualnim i ukupnim angažmanom već decenijama izlažu upravo takvim opanjkavanjima – boreći se na javnoj sceni za normalizaciju države i ukazujući na strahovite devijacije koje ugrožavaju njen opstanak. Kao pristojan domaćin, ja sam na sve to šutio. A kad je govorio o “vatikanskom urotniku” Ivanu Lovrenoviću i “političkom prevrtljivcu” Enveru Kazazu, izlazio sam iz kancelarije da donesem neke knjige, ili da očistim pepeljare, ili da donesem vodu – iako su dvije flaše bile na stolu. Sijevale su mi u tim momentima misli i neka sjećanja…

Na primjer: Alija Isaković u rano proljeće 1992. kod Mustafe Ćemana u Jelahu, i ja s njima, pa Alija kazuje kako mu je jučer Ivan rekao da, ako bude trebalo braniti Bosnu, svi smo mi “Muslimani”. Što je, naravno, bila duhovita i metaforična dosjetka, privatno dopuštena i razumljiva među umnim ljudima i velikim prijateljima kakvi su bili Alija i Ivan. Ali, da ovdje spomenem i nešto javno – ono historijsko otvoreno pismo od 6.1.1992. godine na kraju kojeg su Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, dr. Ivo Komšić, Ivan Kordić i Mile Stojić poručili Franji Tuđmanu da:

“onaj tko u političkom uništenju Bosne i Hercegovine može vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega drugog naroda, i ‘uvjet trajnoga mira’, taj o stvarnom interesu hrvatskoga naroda malo zna, i taj je politički neodgovoran;

onaj tko prema muslimanskom narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese hrvatskoga naroda u cjelini.

To pravo možete sebi povratiti tako da se svim svojim snagama založite za cjelovitost i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, jer je jedino to u dugoročnom interesu svih njenih naroda, pa tako i hrvatskoga.”

A Enver Kazaz – borac, pred kraj rata i član Komande 1. korpusa Armije RBiH… Pa, zašto ne pripomenuti i njegov politički angažman u toku odbrane zemlje: bio je dopredsjednik SDA Vogošća i član Gradskoga odbora SDA Sarajevo, a sve je to ostavio kad je okončan rat, i od tada se egzistencijalno zlopati iako je, nema sumnje, prvo ime bh. nauke o književnosti i uopće jedan od najistaknutijih intelektualaca u BiH…

Najebo si ti!, kao da čujem onaj tešanjski glas… I doista jesam. Već 14 godina imam tešku discus herniu, koja me povremeno popušta, a pojačava se kad god se uzrujem. Tada vrlo teško hodam, siječe me bol u lijevoj nozi. Zato uglavnom izbjegavam ljude. Nakon ove promocije bolovi su bili gotovo nepodnošljivi, pa sam zamolio Fuada i Sabinka Mehmedovića da u ime Centra goste povedu na večeru, a ja sam, hramljući, otišao u krevet.

Ne znam jesam li ikada ranije bio radostan što imam tu bolest, jer da sam ostao – ne bih više morao biti u situaciji pristojnoga domaćina u CKO i ne bih morao, niti bih mogao dalje šutjeti. A moja draga rahmetli punica naučila me iskonskoj mudrosti: “Sine”, govorila je, “zlatna je svaka koja ostane.” I uvijek se toga držim. Evo, i sada…

* * *

Onda se, iznenadno, u Tešnju pojavila i potražila me osoba koju ko zna koliko vremena, ali svakako više od 15 godina nisam ni vidio ni čuo. Izuzetno inteligentan čovjek, stari smo prijatelji… Radio je u jednoj seoskoj školi, u kojoj je nakon izbora 1990. imenovan za direktora, pa je u toku rata naprosto nestao sa porodicom, nikome se ne javivši. Otišao je u Njemačku, tamo bio 2-3 godine, a poslije je odselio u Ameriku.

Kazuje mi da je pobjegao kad je u zgradu škole useljeno ono… A njega niko ništa nije pitao. “Strahovito sam se uplašio”, priča mi. “I mada do tad nisam ni pomislio da odem, shvatio sam da bi se to sve na kraju nakačilo meni kao žrtvenom jarcu. Za svaki slučaj, na sigurno sam sklonio najznačajniju dokumentaciju…”

Dugo smo razgovarali, satima. Meni je to bio veliki napor – koliko zato što me već godinama duži razgovori teško zamaraju, toliko i stoga što me on iscrpljivao, jer je uglavnom šaputao, upozoravajući me da se sve prisluškuje. “Ali”, dodao je, “tebe i ne trebaju špijunirati, jer, vidim, ti napišeš sve što misliš.” Da, pomislio sam, ali, ipak, ni ja ne objavljujem baš sve što napišem…

Na kraju, odlazeći, rekao mi je da bih ja sigurno najebo i u Americi, jer da se ni tamo ne može podnijeti to da neko misli svojom glavom i da na pijedestalu ne drži isključivo interes, podređujući mu i svoju savjest i svoju čast i svoje postupke.

Zbog njegova šaputanja – ne navodim mu ime: štitim staroga prijatelja, jer nije njemu lahko u Americi…