TESANJ.NET stranica grada
Izlaganje na promociji knjige Fikreta Muslimovića i Selme Cikotića Državnik i mislilac Alija Izetbegović (Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 22.8.2017. godine)
Nije jednostavno govoriti o knjizi koja govori o Aliji Izetbegoviću. Iz najmanje dva razloga: Alija Izetbegović je u srcima naše generacije i svaka knjiga koja kazuje o Aliji Izetbegoviću zaslužuje našu pažnju(kao što je to i ova knjiga: Alija Izetbegović- državnik i mislilac, autora Fikreta Muslimovića i Selme Cikotića). S druge strane, upravo zbog toga je izazov, jer sama knjiga na svojevrstan način ostaje u drugom planu.
Autori su se potrudili da u šest poglavlja na 298 strana predstave stavove Alije Izetbegovića o temeljnim društvenim pitanjima, da predstave politiku Alije Izetbegovića kao Predsjednika SDA i Predsjednika Predsjedništva RBiH – o Jugoslaviji, političkom uređenju i odbrani Republike Bosne i Hercegovine, zalaganje Alije Izetbegovića za cjelovitu državu Bosnu i Hercegovinu i za građansku državu, zatim kreiranje odbrambene politike BiH (o jednoj pravednoj politici, jačanju snaga odbrane BiH, njegovoj ključnoj ulozi u odbrani BiH, posebne brige o stanju u Armiji RBiH krajem 1993. godine). Autori nastavljaju sa predstavljanjem vanjske politike Bosne i Hercegovine pod vodstvom Alije Izetbegovića, politike prema susjednim zemljama, a završavaju sa predstavljanjem nastajanja SDA, težnjom Alije Izetbegovića da SDA bude povezana sa narodom i intelektualcima, povjerenjem koje je narod imao u Aliju Izetbegovića, te neprijateljskim udarima na SDA. Šesto poglavlje je, u stvari, izlaganje autora povodom 9. godišnjice smrti Predsjednika Alije Izetbegovića.
Želim potpuno otvoreno ovdje iznijeti osjećaj koji sam imao kada sam pročitao ovu knjigu. S jedne strane, ova knjiga oživljava puno sjećanje na r. Predsjednika, na njegovu lidersku poziciju među Bošnjacima, koje danas nema, na njegovu dobrotu, koju poslije njega ne osjećamo, na njegovu težnju da vlast bude pravedna, koju više ne prepoznajemo, na njegovu spremnost na žrtvu, koju danas ne vidimo. Tu su njegov pogled na život, njegov način govora i djelovanja, što ostaje kao svojevrstan podsjetnik za sve nas, posebno za rukovodstvo. S druge strane, kada je riječ o tadašnjem rukovodstvu – onda mislim da takav historijski teret, takav složen i nepovoljan kontekst u kojem su se našli Bosna i Hercegovina i Bošnjaci, nije mogao nositi jedan čovjek. Morao je u okruženju imati ljude spremne na žrtvu, ljude od povjerenja, morao se s njima konsultovati da bi sve skupa dovelo do toga da je Bosna i Hercegovina opstala, a Bošnjaci ipak stali na noge. Stoga, kada bi Alija Izetbegović mogao pročitati ovu knjigu – možda bi stavio ovu vrstu zamjerke, kao što je znao kazati: Moje zasluge ne treba uveličavati, meni je bilo lakše s njima, kao što je njima bilo lakše sa mnom.
Potrebno je da afirmišemo naše lidere, posebno one koji su to istinski bili, kao što je to bio Alija Izetbegović. Ali ništa manje nije potrebno da afirmišemo institucije, snagu zajedničkog rada, kontinuitet uspravljanja institucija. To uglavnom ne radimo ni kada imamo priliku. Zadržavamo se na personalnom nivou i naša očekivanja ostaju da neko dođe na čelo i riješi naše probleme. A onda se oni koji dolaze na čelo tako i ponašaju, ali ne mogu riješiti mnogo. Lider je potreban, ali nije dovoljan. U okolnostima u kojima živimo trebamo mnogo više od samog lidera. Stoga iz prošlosti trebamo učiti mnogo više nego što je to samo prisjećanje i otimanje od zaborava.
Postavio bih i drugo pitanje: koliko mi (aktuelni sudionici) uopće možemo nepristrasno govoriti o liku i djelu Alije Izetbegovića? Za sebe mogu kazati da sam Aliju Izetbegovića iznimno poštovao. Pri svakom susretu ostavljao je dojam jednog očinskog autoritativnog odnosa, čovjeka kojeg poštujete od prvog do posljednjeg susreta. Neovisno o tome da li se slažete s njim ili se ne slažete. To je taj odnos među ljudima kojeg danas ne vidim. Mi smo imali formiranje općine Usora na području općine Tešanj i suprostavili smo, u to vrijeme, lokalne stavove stavovima vrha SDA i FBiH. Bilo je to vrijeme iskušenja za sve nas. Ali u razgovorima sa Izetbegovićem birali smo riječi, jer je Predsjednik tako nastupao da vas je naprosto bilo stid oponirati. Upravo taj odnos, ta moralna dimenzija, osobna harizma Predsjednika Izetbegovića stavlja nas u jedan emotivan odnos, možda u nekritički odnos, u odnos punog poštovanja i impresija.
No, bez obzira na to, ili upravo zbog toga, ova knjiga kroz hronološku sistematizaciju izjava i stavova Predsjednika Izetbegovića u razičitim situacijama, različitom kontekstu i vremenu – potvrđuje nesvakidašnju ličnost Alije Izetbegovića, bez obzira na našu pristrasnost. Stoga, bez obzira na poglavlja i sadržaj ove knjige, o čemu sam rekao na početku, vidim ovaj sadržaj kao dva temeljna segmenta:
– prvi, izjave i dijelovi govora Alije Izetbegovića kao autentičan i neprikosnoven segment;
– drugi, interpretacije i komentari autora knjige kao prilično autentičan stav velikog broja sljedbenika Alije Izetbegovića.
U temelju životne filozofije Alije Izetbegovića, u načinu života, u primjeru koji je prolazeći kroz život davao drugima, mogao bih uzeti ono što piše na 45. str. ove knjige, na kraju prvog i na kraju drugog pasusa:
„Ponašanje koje nije angažiralo naše najdublje htijenje, koje je ostalo na površini, nije odgoj, nego dresura. Odgoj uključuje naše vlastito učešće, naš vlastiti napor“; i
„Slobodari i buntovnici slave jednog jedinog Boga…, jer prava vjera ne smeta slobodi.“
Autori izdvajaju značajan prostor i naglašavaju upravo ovaj pristup životu Alije Izetbegovića. Odgojem treba postići da ljudi ispunjavaju svoje dužnosti, jer moralno ponašanje nije ono iz sebičnosti. Moralno ponašanje nije iz interesa. Sebično ponašanje je iz interesa, iz koristi. Nesebično ponašanje, iz dužnosti, je „moguće samo u ime Boga“.
U centar društvenog razvoja Alija Izetbegović stavlja čovjeka, a ne klasu, rasu, naciju. Ipak, nema sumnje da je kao lider Bošnjaka upravo radio na afirmaciji nacije. Rekao bih da je bio u raskoraku između uvjerenja u univerzalne slobode čovjeka kao Božijeg dara i stvarnosti u kojoj je živio i u kojoj i mi živimo. Kontekst života i okruženja ukazuje na stvarnu afirmaciju nacije kao političke snage. Iako ne bi trebalo biti dileme za nas, čini se da će to pitanje ostati otvoreno budućim generacijama. Naglašavanjem nacionalnog ide se u prilog onih koji razdvajaju Bosnu i Hercegovinu, koji dokazuju da ona ne može opstati. Odustajanjem od tog naglašavanja rizikuje se da se izgubi i ono što se postiglo. Stoga je važno kroz afirmaciju lika i djela Predjsednika Izetbegovića tražiti odgovore koje danas nemamo.
Koji društveni model i praksa može istinski reintegrisati Bosnu i Hercegovinu? Ili: koji model(i) ima(ju) najviše šansi? Nije dovoljno danas kazati da će se umoriti oni koji nisu u pravu, oni koji ne vole Bosnu i Hercegovinu, a da oni koji je vole neće posustati. To je bila motivaciona poruka prije više od 20 godina kada ju je na sličan način kazao Alija Izetbegović. Ali mi bismo nakon 20 godina morali imati najmanje nekoliko mjerljivih pokazatelja koji imaju pozitivan trend u korist Bosne i Hercegovine. Ili bar uopće imati mjerljive pokazatelje, da možemo sagledati trendove i poduzimati razumne mjere. Ovako djeluje prilično konfuzno i beznadno, čak naivno i sebično od rukovodstva. Naravno, ne radi se samo o rukovodstvu, radi se o našem stanju i našoj nezrelosti da odgovorimo izazovima, radi se o tome da se još nismo osposobili da dostojanstveno živimo u okolonostima u kojima živimo.
Na kraju mi dopustite da citiram Predraga Matvejevića, intelektualca, publicistu, književnika, filozofa svjetskog glasa:
“Ja se nalazim među onima koji su branili Aliju Izetbegovića. I ne kajem se. On je previše pošten čovjek i premalo zna lagati da bi mogao izaći na kraj sa lažovima sa kojima je prisiljen da razgovara i pregovara. Stavljam ga među ljude kojima se ponosim što sam ih branio. On se nalazi u takvoj tragičnoj sudbini da ne vidim kako bi neko učinio bolje da je na njegovom mjestu.”
