Vrh brijega

Vjeruj u svoja uvjerenja i sumnjaj u svoje sumnje.
nn

Kaže mi prijatelj da dođe vrijeme kada je najbolje „sići sa brijega“. Veli, ima ljudi koji rade i urade dosta, dođu na vrh nekog brijega ma koliki on bio, i onda kada više nisu na vrhu ne trebaju u vrhu ni ostajati. Ako se može ići na veće brdo – ide se dalje. Ne po svaku cijenu, i ne preko ljudi nego s ljudima. Ako ne, onda je najbolje sići i sa tog brijega. I to svako onom stranom kojom se penjao na brijeg. Inače, ostajući u vrhu istog brijega rizikuje da se nepotrebno troši, da čak iz nekih razloga bude devalvirano sve što je dobro radio jer nekom će i to u datom trenutku izgledati beznačajno.

Svako se susreće sa različitim dilemama i različitim sumnjama. Više puta sam bio u situaciji da nešto tvrdim a da poslije provjeravam da li je istina to što sam tvrdio pred drugim ljudima. Razmišljajući tako shvatio sam da čovjek dođe često u situaciju da tvrdi nešto što ne zna. Tvrdi u datom trenutku ono što mu odgovara, čak i kada nema namjeru da laže. A tvrdnja se uvijek odnosi na nešto iz prošlosti. A prošlost uzima dosta toga iz naše memorije. Ovisno o vremenu, naš zaborav postaje veći što je duži vremenski razmak u pitanju.

Zbog činjenice da su ljudi skloni zaboravu zapisuje se ono što je važno i zapisane informacije se međusobno dijele. To je transparentnost. Ona otklanja sumnje i nepotrebne rasprave. Ona gradi odnose među ljudima a ne ruši ih. Samo ljudsko sjećanje nije nikakav temelj da bi se sutra moglo čvrsto tvrditi bilo šta. A sumnju treba otkloniti kada god je to moguće. Posebno je to važno kod timskog rada, kod raznih organa odlučivanja u bilo kojoj organizaciji a primarnu odgovornost da se za to pobrine ima onaj ko je na čelu, ko predsjedava bilo kojim organom. Onaj ko je na čelu ne treba da uvjerava druge da je tačno ono što on tvrdi, nego treba potražiti činjenice, usmjeravati diskusiju na pravi način, treba se brinuti za transparentnost, dosljednost i pravovremenu razmjenu pisanih na papiru ili elektronskih zapisanih informacija. Kada god se to ne dogodi, nastaje dezintegracija u odnosima, nepotrebna rasprava, gubljenje energije. Neki su od toga napravili taktiku. Transparentnost je parola, a interpretacija bilo čega postaje snaga liderske ispravnosti. Vremenom to čovjeka obuzme da ne vidi razliku između onog što jeste bilo i onog što nekom odgovara u datom trenutku, pa ono što jeste bilo postaje žrtva interpretacije onog što nekom odgovara u datom trenutku. I tako svi gube, i oni na „vrhu brijega“, i oni u „vrhu brijega“ i oni „ispod brijega“.

Riječnikom međunarodnog standarda koji opisuje (ne)red u organizaciji, radi se o procesnoj grešci i etičkoj neusklađenosti. I sve dok proces ne bude podignut na odgovarajući level, dolaziće do sasvim nepotrebnih personalnih konfliktnih situacija i dezintegracije odnosa u organizaciji. Stoga sudionici procesa, posebno rukovodioci, imaju odgovornost diskutovati o procesu, transparentnosti, etičkom kodu i odgovornosti kao temeljnim postavkama. Bez obzira što je stvarni kontekst života daleko od tih načela. A dok ne dođemo do nekog drugog stanja, onom kome je stalo do principa, njemu nije mjesto u organima gdje se odlučuje većinom glasova. Jednostavno zbog toga što većina nije zainteresovana za principe. Nije nikad ni bila i vjerovatno neće nikada ni biti. To je najveća slabost demokratije. Osim ako je onaj kome je stalo do principa na čelu. Tada može mnogo lakše promovirati fer principe, ali ih može i ignorisati, dezavuisati, kompromitovati. Većina će slijediti i jedno, i drugo. Ne ulazeći sada u pojedinačne razloge zbog čega bi to bilo tako ali izgleda da je tako.

A brijeg je brijeg: ni „na vrhu“, ni „u vrhu“ nije zdravo predugo ostati. Posebno kada čovjek gubi snagu strpljenja da podnosi taktički odnos dugogodišnjih prijatelja umjesto otvorenog i fer odnosa.