Amir Brka / PISMO PRIJATELJU

Mi smo ovdje, prijatelju, gdje smo često zaplakali,
jednom kada rađani smo, potom kad su vuci klali,
ali još smo na toj grudi, i sad svojom smatramo je,
stoljećima smo je i mi zalijevali – i krvlju i znojem

Gorka nam je usamljenost, stoga pišem, brate mili,
nismo sada neki drugi, a ni oni davno što smo bili:
kao derviš u vihoru, među zaoštrenim krajnostima,
jedna struna drugu neće niti drùgā u zagrljaj prima

Ne spoznasmo kud nas vode kob i slijepa historija,
sluđeni smo, tegoban je ovaj fatum, opća histerija
Da si s nama, priznao bi, zasigurno, i ti da se bojiš

Ima nekih, nameću se da nam tobož spasioci budu,
puk je, raspamećen, na tron podigao i hulju i ludu
(Jadam ti se, jer se nadam negdje ipak da postojiš)