Odlazak

„Postoji vrijeme za odlazak, čak i kada ne postoji mjesto gdje biste otišli“.

Tenesi Vilijams

 

U periodu od 2014. do 2018. godine radnu dozvolu u državama EU je dobilo 155.000 osoba iz Bosne i Hercegovine, dok je samo u 2018. godini ta cifra bila 55.000 (prema podacima Statističkog ureda EU). Za 2019. godinu podaci nisu još objavljeni ali se procjenjuje da je cifra veća nego u 2018. godini ali manja od one koja bi mogla biti u 2020. godini. Bosna i Hercegovina sa svojim manjkavim ustavno-pravnim sistemom, sa neodlučnim OHR-om, sa samozadovoljnim političkim strukturama i bezvoljnim stanovništvom ima male šanse da zaustavi ovaj veoma nepovoljan trend. 

Sve ukazuje da je Bosna i Hercegovina usred novih velikih izazova iako nije riješila ni one koji su prisutni od uspostavljanja mira. Početkom 90-tih godina prošlog stoljeća raspala se SFR Jugoslavija. Republika Bosna i Hercegovina je usljed proglašenja nezavisnosti i međunarodnog priznanja napadnuta, izvana i iznutra, preživjela ogromna razaranja, rušenje institucija, progone, logore, silovanja, ubijanja, čak i   genocid nad svojim stanovništvom. Spremnost da se brani Republika Bosna i Hercegovina je rezultirala odbranom Bosne i Hercegovine sa novom unutrašnjom strukturom i uređenjem. Za razliku od početka 90-tih prošlog stoljeća, ulazimo u početak 20-tih novog milenija bez spremnosti da se Bosna i Hercegovina odbrani od dobrovoljnog odlaska njenih stanovnika.

Oni koji odlaze imaju opravdane razloge, ali opravdani razlozi postoje i da se ostane. Opravdanje nemaju jedino oni koji stoje na čelu države, naroda i građana, OHR niti oni koji nas hrabre na putu ka euroatlanskim integracijama. Jer kada je bilo potrebno uvesti akcize/ namet na potrošače da bi se plasirao novi kredit Bosni i Hercegovini svi su se digli na noge. A oni koji bi taj kredit trebali vraćati – odlaze, jer prosto ova generacija te kredite neće moći vratiti. Nadati se da će biti bolje tamo negdje nego ovdje je u sadašnjem kontekstu logično i ljudski razumljivo. Realno je i da je lakše, ali je veliko pitanje hoće li biti bolje. Stvari su kratkoročno logične i jasne, ali dugoročno niko ne zna. Hoće li biti bolje kada čovjek dođe u četrdesete, pedesete, šezdesete? Hoće li uopće dočekati te godine? Hoće li biti bolje kada se više zaradi? Hoće li biti bolje kada se više potroši? Hoće li biti bolje kada se više odmori i provede? 

Sva ta pitanja su logična. Ipak, šta čovjek traži odlazeći vani a šta ostavlja ili napušta je posebno važno pitanje? Ako odlazi da bi više zaradio i riješio neka egzistencijalna pitanja svoje porodice, a nakon nekon vremena došao nazad onda to nije napuštanje. To je razumljivo. U suprotnom, ostaje logično pitanje ko će biti stanovnici Bosne i Hercegovine? Starci, tročlano Predsjedništvo, birokratija i OHR? Jer brojke onih koji odlaze nisu male, a u Bosni i Hercegovini je malo stanovništva. A oni koji odlaze su u najboljoj snazi i dovoljno obrazovani. Odlaze kada mogu dati najviše jer ne vide ovdje da mogu dobiti više, ne vide ovdje fer odnose, ne vide ovdje sigurnost. Ali treba kazati i to da nisu spremni da se sami bore za sve to, upravo ovdje, gdje su rođeni. I stoga je odlazak lakši jer se ne mora boriti. Dovoljno je otići. 

Ali ko dovoljno dugo živi uvjeri se da nema dugoročno održivih rješenja bez žrtve. Bez osobne žrtve u nekom širem smislu i bez obzira čime se neko bavio. Ono što je danas lakši izbor, lakše rješenje može se vratiti u budućnosti kao bumerang. Stoga je uvijek prvo pitanje šta je ispravno a šta pogrešno. Jer odlazak/napuštanje svoje domovine nije mala stvar. Mi nismo tu tek radi reda, mi smo tu sudbinski rođeni da polažemo ispit ljudskosti. A rezultate tog ispita nećemo za života znati. Majke i očevi, djedovi i nene, pradjedovi i pranene,… su živjeli u težim uslovima i nisu odlazili. Bosna i Hercegovina može biti bolje mjesto za život, do nas je!

About Fuad Sisic

Komentariši