TESANJ.NET stranica grada
______________________________________________________________________________
U programu obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine 25.11.2021. godine – u Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj održana je tribina na kojoj je Amir Brka govorio o Edhemu Pobriću uz stogodišnjicu njegova rođenja, a potom je dr. Nerzuk Ćurak imao izlaganje na temu Bosna i Hercegovina, onemogućena država
______________________________________________________________________________
Stotinu je godina od rođenja Edhema Pobrića. Ali, proteklo je i 30 godina od njegove smrti, što je dovoljno vremena da čovjek bude zaboravljen, pa da ga se i njegovi potomci tek pokatkad sjete. No, evo, mi obilježavamo 100-godišnjicu Edhemova rođenja i, štaviše, činimo to u svečanom obilježavanju Dan državnosti. Moja je zadaća, dakle, da predočim razloge zbog kojih ovo činimo, i da to uradim najkraće što je moguće. Nije to lako, jer valja iznijeti suštinu, susprežući biografsku ekstenziju. Zato vas upućujem i podsjećam na to da se o detaljima Edhemove biografije i njegova angažmana možete obavijestiti u knjizi Alije Galijaševića o Edhemu (koju smo objavili 2004.) i knjizi Edhemovih zapisa koju je njegova porodica izdala iste godine, kao i drugim knjigama, od kojih su neke ovdje na stolu. A ja ću navesti samo ono što je u ovakvoj prilici neophodno i što će omogućiti afirmaciju uvjerenja da ova ličnost itekako zavređuje da o njoj govorimo upravo na Dan državnosti Bosne i Hercegovine.
Sa tribine: dr. Nerzuk Ćurak i Amir Brka
Edhem Pobrić rođen je 12.2.1921. godine u Tešnju. Otac Dedo, zemljoposjednik, i majka Zineta, rođena Ajanović, imali su šestero djece. U rodnom gradu završio je osnovnu školu, potom Trgovačku akademiju u Banjaluci, a 1941. upisao se na Ekonomski fakultet u Zagrebu. Drugi svjetski rat i okupaciju dočekao je kao napredno i antifašistički orijentisan omladinac. Od 1941. godine uključio se u narodnooslobodilački pokret predvođen Komunističkom partijom Jugoslavije. Taj je pokret na ovom prostoru stasavao i vršio pripreme za oružani ustanak kroz djelovanje Mahmuta Bušatlije i Adema Hercegovca, svakako i Huseina Huse Hodžića, jednog od dvojice narodnih heroja rođenih u Tešnju, zatim i Edhema Pobrića, najmlađeg od spomenutih.
Porodicu Dede Pobrića rat je zatekao na imanju kod Teslića, a Edhem je u oktobru 1941. otišao u partizane. Zapravo, nakon uspješno obavljenoga ilegalnog rada na formiranju pokreta otpora u okupiranom Tesliću, on je tada upućen na teren kako bi djelovao na uspostavljanju partizanskih jedinica. Na prostoru centralne Bosne Edhem je prošao krvavu golgotu u ratu protiv Nijemaca, ustaša i domobrana, a od početka 1942. godine i onu najtežu borbu – protiv četnika koji su izvršili takozvane pučeve u partizanskim formacijama i svrstali se uz okupatore kako bi ostvarivali svoje velikosrpske ciljeve.
U partizane je otišao i Edhemov brat Osman, koji je rođen 1919. On je 1938. godine završio Srednju poljoprivrednu školu u Banjaluci, a potom je radio u Nižoj poljoprivrednoj školi u Tešnju. Uključio se u ilegalni rad sa Husom Hodžićem i Ćazimom Golalićem, također predavačima u ovoj školi. Početkom proljeća 1942. Osman se priključio Četvrtom krajiškom odredu koji se nalazio u okolini Teslića. U aprilu 1942. godine četnici su zarobili većinu članova štaba tog partizanskog odreda, među njima i Osmana koji je tada bio komesar odreda. Zarobljenike su četnici odmah strijeljali, a Osmana su, nakon svirepog mučenja i kasapljenja, zaklali.
U Ruževiću kod Teslića četnici su 1943. godine ubili Edhemovog oca, majku i dva maloljetna brata – Hamzaliju i Džafera, a stariji brat Ismet spasio se bjekstvom, tako da su od cijele porodice u životu ostali Edhem, Ismet i njihova sestra Zuhra.
Na teritoriji srednje Bosne Edhem je predano i uspješno radio na ustrojavanju partizanskih jedinica, posebno na širem području Tešnja i Teslića. U novembru 1941. formirana je partizanska četa u selu Buletić kod Teslića, a Edhem je postavljen za političkoga komesara. Bio je komesar i Čečavske partizanske čete iz koje se jedva spasio nakon što su njenu komandu preuzeli četnički elementi, a zatim je u komandi Vitkovačke čete – dok i u njoj nije izvršen četnički puč. O iznimnoj ulozi Edhema Pobrića i Adema Hercegovca u organizovanju narodnooslobodilačkog pokreta na prostoru srednje Bosne jasno govori i činjenica da su Nijemci i ustaše za njima raspisali potjernicu sa nagradom od 500 hiljada kuna ponaosob.
Narodnooslobodilački pokret ubrzo se rasplamsao i u ovom dijelu Bosne, a rezultat organizatorsko-političkog rada Edhema Pobrića je i formiranje Tešanjsko-teslićkog partizanskog odreda, zatim 19. Srednjobosanske brigade i 14. Srednjobosanske narodnoosloboodilačke udarne brigade, koja je i oslobodila Tešanj u septembru 1944. godine. Ove brigade bile su uveliko popunjene borcima sa šireg tešanjskog prostora, a znatan broj Tešnjaka nalazio se i u 12. Krajiškoj brigadi, u kojoj je bio i budući general-potpukovnik Kemal Korajlić, zatim u 5. Kozaračkoj brigadi i drugim partizanskim formacijama. Sa područja današnje tešanjske općine tokom rata bilo je oko 1.700 pripadnika Narodnooslobodilačke vojske, a poginulo ih je oko 200. Neprocjenjiva je uloga Edhema Pobrića u mobilizatorskom djelovanju, formiranju i organizaciji partizanske vojske koja je na južnoslavenskom prostoru porazila sile fašizma i nacizma, premda su se one doimale nepobjedivim.
Edhem Pobrić 1944. godine
Edhem je intenzivno radio i na organizaciji prvih odbora narodne vlasti na oslobođenim teritorijama. Bio je sekretar Sreskoga komiteta KPJ za Tešanj i Teslić, a poslije oslobođenja i sekretar Okružnog komiteta KPJ u Doboju. Bio je i najmlađi vijećnik prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a 1943, a vijećnik je i drugog 1944. i trećeg zasjedanja 1945. godine. Također je bio najmlađi vijećnik drugog zasjedanja AVNOJ-a 1943. godine. Biran je i za narodnog poslanika sa prostora Tešnja u prvom sazivu Skupštine socijalističke Bosne i Hercegovine.
Edhem je 1945. sklopio brak sa najistaknutijom revolucionarkom iz Tešnja Šemsom Galijašević. Rođeni su im kćerka Jagoda i sin Goran. On je radio u Kreditnoj banci Sarajevo, a Šemsa je doktorirala 1963. i bila je do penzije profesorica na Poljoprivrednom fakultetu. Umrla je 2018. godine.
Zbilo se i to da se Edhem 1948. izjasnio za Rezoluciju Informbiroa, pa je osuđen i proveo je godinu dana na Golom otoku. Ali taj momenat iz njegove biografije nije razlog zbog kojeg se sjećamo Edhema Pobrića, pa o tome danas nećemo govoriti. Uostalom, i u bivšoj državi on je rehabilitiran, i obavljao je potom istaknute dužnosti, među kojima je najznačajnija funkcija direktora Kreditne banke. Kao dugogodišnji generalnog direktor ove institucije, on je dao neizmjeriv doprinos privrednom razvoju tešanjskog sreza i općine. Pored ostaloga, izrazito je uticao na odluku o prenošenju dijela proizvodnje iz FAMOS-a u Pobjedu, a presudna je i njegova uloga u podizanju Tvornice svjećica, zaslužan je i za Tvornicu namještaja Ukus, kao i za ukupni društveni i privredni razvoj Tešnja.
Edhem je bio nosilac Partizanske spomenice 1941. godine i drugih ratnih i mirnodopskih priznanja. Dodijeljena mu je 1989. godine i Nagrada ZAVNOBiH-a, a njen novčani iznos on je namijenio za uređenje vode Kosovac u Tešnju. Zato smo 2004. godine na tom izvorištu postavili i, pred promociju Alijine knjige, otkrili spomen-ploču posvećenu Edhemu.
Umro je 8.10.1991. godine u Sarajevu i, po njegovoj želji, sahranjen je u Tešnju, u groblju Šehagićka. Međutim, nakon 19 godina pojavilo se klizište koje je ugrožavalo i Edhemove i posmrtne ostatke drugih članova porodice – njegovih roditelja i braće Osmana, Hamzalije i Džafera. Zbog toga je 2010. izvršena ekshumacija, i počinak su našli u tešanjskom Partizanskom groblju. Vrijedi spomenuti da su ekshumacija i nova sahrana izvršeni u organizaciji Općine Tešanj, o čemu govori i pismo Edhemove kćerke Jagode od 18.10.2010. godine Načelniku Fuadu Šišiću. A reći ću i to da je sve izvedeno po zamisli iz ove ustanove. Mene je, naime, o tom problem tada informisao Husein Kotorić iz tešanjskoga SUBNOR-a, pa sam Načelniku Fuadu predložio da se uradi onako kako je odmah i urađeno.
Pismo Jagode Pobrić-Bejtić Načelniku Fuadu Šišiću
Tokom rata Edhem je, dakle, bio borac s puškom u ruci, ali on je prije svega djelovao kao politički komesar, što znači da je njegov primarni zadatak bio motiviranje naroda za borbu s ciljem dostizanja budućnosti u slobodi kao temeljnom uvjetu ljudskoga dostojanstva, za socijalnu emancipaciju i egzistencijalni prosperitet u zajedničkom životu, ili, onodobnom formulom kazano, u bratstvu i jedinstvu. Bez uspjeha na ovom polju, ni oni koji su komandovali partizanskim jedinicma i planirali ratne operacije ne bi raspolagali vojskom koja će ostvarivati njihove zamisli. A sve ovo, ne zaboravimo, odvijalo se u vremenu u kojem su dominirale zavodljive, uz to i svirepom silom nametane ideologije superiorne nacije, ili rase, krvi i tla, operirajući najnižim porivima i svodeći narode na trogloditske horde, usljed čega je, pored borbe protiv okupatora, na bosanskohercegovačkom i južnoslavenskom prostoru bjesnio bratoubilački rat.
Edhem Pobrić fascinira upravo stoga što je kroz sveopće pomračenje uma i krvavi balkanski karakazan pronosio onu neugasivu luču: viziju boljega, ljudskijeg svijeta, i što je imao dar i umijeće da tê ideale u nemogućim okolnostima prenosi na druge ljude. Izrazito mlad čovjek, a Edhem je početkom rata bio 20-togodišnjak, to nije mogao naučiti – to je ono sa čime se rađaju najbolji u ljudskoj povijesti. I nije ga u ovome pokolebala i na stranputicu odvela ni užasna porodična tragedija: ostao je dosljedan idealima univerzalnoga humanizma – koji su se ostvarivali u formi što je pripadala njegovu dobu. (Spomenimo i to da je on posjed svojih roditelja u Ruževiću poklonio za izgradnju škole – dakle upravo u onom selu kod Teslića gdje su mu ubijeni roditelji i dva brata.)
Stoga, krah jugoslavenske realizacije te kozmoplitske vizije ne znači i ne može značiti propast svevremenih ideala koji nju čine plemenitom, pa tako ne znači ni negaciju svijetle historijske uloge Edhema Pobrića. Naprotiv: on bi se, po svemu, danas mogao uspostaviti i kao figura nadahnuća za novu, autentičnu, nepatvorenu nadu u pobratimstvo lica u svemiru (Tin Ujević), i za pokretanje društvenih aktivnosti usmjerenih ka ostvarenju globalnoga humanizma zasnovanog na etici ljudske odgovornosti i solidarnosti.
Dakle, uz Todora Vujasinovića, također vijećnika ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, istaknutog revolucionara, intelektualca i pisca rođenog u Tešnju 1904. godine, Husu Hodžića, koji je rođen u Tešnju 1913, a poginuo je na Kozari 1942, zatim Nisima Albaharija, još jednog narodnog heroja iz Tešnja, rođenog 1916. godine – naraštaji Tešnjaka mogu biti ponosni i na Edhema Pobrića. Njih se trebamo sjećati, to je naša najvrednija simbolička popudbina i to je tešanjska civilizacijska legitimacija. Ali neuporedivo je važnije to što u njihovu djelu možemo pronalaziti živu putokaznu inspiraciju za odgovore na izazove novih vremena, pa i za ovo naše. Jer nema i ne može biti vjerodostojnoga mišljenja i djelovanja ako ono nije u skladu sa univerzalnim humanističkim vrijednostima.
I nema u tome nikakve misterije: to su, naprosto, oni vječni ideali po kojima su svi ljudi ravnopravni, bez obzira na sve razlike, individualne ili skupne, koje među ljudima objektivno postoje. I hvala Bogu što postoje, jer postoje da bismo se natjecali u dobru. Sva rješenja zasnovana na drukčijim premisama ideološki su pervertirana ili interesno tjesnogruda. I ma kako se, usljed opsjenarstva i demagogije kojom se služe, moglo učiniti da su čak i uzvišena – takva rješenja ne mogu stvarati uslove za život dostojan čovjeka, onog čovjeka koji upire pogled u zvjezdano nebo nad sobom i osluškuje moralni zakon u sebi. Tome nas uči i Edhem Pobrić, i to je najznačajniji memento koji se može formulirati uz 100-tu godišnjicu njegova rođenja.
