TESANJ.NET stranica grada
Država u kojoj nasilje i pojedinci ostaju nekažnjeni završit će u dubokoj tami.
Sofoklo
RS – Republika Srbija stoji čvrsto iza RS – Republike Srpske. Predsjednik Republike Srbije je ponovo isplivao na površinu, valjda kako bi došao do daha. Govoriti jedno a raditi drugo nije nimalo jednostavno. To je put licemjerstva i stranputice. To svakoga ko ide tim putem povremeno ili trajno dovede do toga da njegovo ponašanje nadvlada njegov licemjeran govor, i počne govoriti ono što radi. Bez obzira o čemu se radi. I bez obzira koliko to bilo nekorektno, necivilizacijski i neodgovorno. I to se ponovo dogodilo Aleksandru Vučiću. Istina, bila je pred njim (za mirnodopske prilike) veoma izazovna situacija: kako javno odbraniti fašističko-nacionalističke prijetnje ekstremnih grupa sa područja RS i RS u vrijeme novogodišnjih i vjerskih praznika? Malo ko bi se usudio to braniti ali ne i Aleksandar Vučić. Za njega nema neodbranjivog, ma koliko jezivo neko govorio ili činio, a pripada “njegovima” ili drugom RS-u, nikada se neće čuti od njega, od Vučića, nijednu riječ osude kako je sam rekao. Zato nikoga ne treba i ne smije da čudi što on čvrsto stoji iza Milorada Dodika koji razvaljuje inastitucije Bosne i Hercegovine, koji prima platu iz budžeta Bosne i Hercegovine kako bi je predstavio nemogućom državom, i koji jano tvrdi da ga Srbija i Hrvatska veoma dobro razumiju (i podržavaju). To iz dana u dan sve više potvrđuje i sam Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, ali sreća je što njega više niko ne uzima ozbiljno ni u samoj Hrvatsoj a kamoli u EU. Ali nesreća je što HDZ Hrvatske pa i cijela Vlada Hrvatske stoji iza obnoviteljskih ideja Herceg-Bosne predvođene sa HDZ BiH, odnosno nastavka nedovršenog posla iz međunarodno presuđenog udruženog zločinačkog poduhvata.
Ranije sam napisao da u Bosni i Hercegovini iskustveno znanje kazuje da prednost stiče onaj ko je aktivniji na terenu, ko ima inicijativu, ko ima jasan politički cilj i akciju. New York je daleko da bi imao jasan mikro politički cilj i akciju, to je na domaćim igračima. Wasington je blizu samo kada se lokalnim akcijama prijeđe crvena linija koja ugrožava širi/njihov geopolitički cilj. Visoki predstavnik je ovdje već dovoljno dugo da je sada mnogo jasnije kako je došao. Iznenadnom ostavkom Valentina Inzka (koji je imao puni kapacitet podrške Vijeća sigurnosti) pojavio se Christian Schmidt kao posljedica unilateralne akcije Angele Merkel (Njemačke) i razgovora sa Rusijom (Rusija je i danas strateški energetski snabdjevač potreba Njemačke po neizmjnejenim cijenama) – samo što Smidth nema podšrku Vijeća Sigurnosti. Njegove ovlasti i prijetnje iz ladice neće nikada ugledati svjetlo dana osim ako i kada bude trebalo porizvesti veću krizu i od ove koja jeste. Do tada – teren za igru domaćih igrača je veliki. I Milorad Dodik to koristi i tu igru igra. Zajedno i u punom kapacitetu sa Draganom Čovićem. Istina, ima stratešku prednost u toj igri: ne mora da gradi nego da razvaljuje, da ruši što je neuporedivo lakše. I imaju neskrivenu podršku sllužbenih vlasti Beograda i Zagreba.
Živimo otvoreno izigravanje institucija države Bosne i Hercegovine već mjesecima. Svjedočimo novoj stvarnosti procesa jednostranog otimanja nadležnosti od strane institucija Republike Srpske od institucija Bosne i Hercegovine. Svjedočimo otvorenim ucjenama i prijetnjama Dragana Čovića i Republike Hrvatske. Svjedočimo procesu uvođenja u veću i goru anarhiju vlasti od postojećeg stanja. Periferne sankcije Amerike, osude i najave iz Europe, protivljenje Srbije, Hrvatske, Rusije i Kine prate procese urušavanja i inače slabih institucija Bosne i Hercegovine. Federacija BiH je u vlasti HDZ BiH od posljednjih izbora 2018. godine jer nikada nije izabrana nova vlada Federacije BiH prema rezultatima izbora. HDZ Hrvatske u Parlamentu Europe glasa suprotno onima kojima su se priključili. Izbori su već učinjeni irelevantnim. Ranije u Mostaru, posljednje četiri godine u Federaciji BiH a u narednom periodu vjerovatno i na nivou Bosne i Hercegovine. Pitati se sada gdje je ba zapelo bilo bi naivno, čak glupo. Ali mora se pitati ko brani institucije Bosne i Hercegovine i kako?
Ljudi koji imaju službena ovlaštenja, imaju službenu odgovornost, ljudi koji su dobili povjerenje onih koji Bosnu i Heercegovinu vide kao jedinu svoju domovinu, ljudi koji deklarativno izlaze u javnost brižni i smireni, hrabri i odlučni ne demonstriraju strateški pristup, državotvorni pristup, ne predstavljaju zajedničke projekte i zajedničke akcije, ne demonstriraju istrajnost zajedničkog djelovanja ili jednostavno kazano: nemaju fokus. Njihove zajedničke izjave su slučaj, situacija koja traje toliko dugo dok bilo ko od njih ne ugrozi svoj politički rejting opstanka ili borbe za vlast u institucijama koje se raspadaju. Oni se međusobne bore za raspored javnih prihoda a ne za realizaciju odgovornosti za javna ovlaštenja koja imaju. Oni izlaze u javnost kao geopolitički komentatori, kao novinari, kao nezavisni intelektualci bježeći od sopstvene odgovornosti za posao koji rade i boreći se za nove glasove, za novo povjerenje a da nisu dokazali realizaciju povjerenja koje već koriste. Rahmetli Sulejman Tihić je imao jednu izreku: korak po korak ali stalno naprijed, koja je dugo trajala pa tada već počela i nervirati jer je bila nedovoljna za napredak koji je bio potreban Bosni i Hercegovini. Sada taj pristup možemo samo poželjeti jer je stvarnost postala obrnuta posljednjih mjeseci: korak po korak ali stalno nazad.
A predstavnici institucija Bosne i Hercegovine ne smatraju da su za to odgovorni, oni pozivaju strance u pomoć a ne kreiraju svoje akcije, oni upiru prstom u rušitelje a i bez upiranja u rušitelje svi ih vide jer se oni godinama ne kriju, oni govore malo u ime naroda, malo i ime građana, najviše u ime sopstvenog stranačkog rejtinga a najmanje ispred institucija u kojim rade, kojima treba da služe i zbog čega primaju plaću od poreza koji ljudi plaćaju kada kupuju osnovne životne namirnice, lijekove i sve druge potrebe za život. I pored svega nije fer kazati da su svi isti. Ali su svi odgovorni. Ne možete ostajati stalno u igri, gubiti utakmice i kriviti saigrače. Ili voditi tim koji nema zajedničku strategiju i taktiku, u kome ljudi nisu raspoređeni na prava mjesta i žaliti se na sudiju. Afirmacija odgovornosti je prioritet i preduslov afirmacije jedinstva.
