Tri druga

Željeli bismo da glasamo za najboljeg čovjeka,
ali on nikada nije na listi kandidata.
Kin Hubbard

Susrela se tri druga neposredno nakon objave jedne kandidature za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na raspisanim ovogodišnjim općim izborima. Iako to nije povod susreta, usput je to postala centralna tema razgovora. Jedan od njih trojice upita drugog: za koga ćeš glasati? I te samo četiri riječi su odvele u raspravu koja je mogla trajati do samih izbora i vjerovatno ne bi završila. Ali obzirom da se radilo o drugovima, bila je to razumna diskusija. Odgovor drugog je uslijedio bez dileme: glasaću za boljeg od dvojice? Prvi drug nije bio zadovoljan odgovorom i nastavio je sa pitanjima: a kako znaš ko je bolji od dvojice? Znam, jer je onaj drugi gori, odgovori drugi drug. I nastavljena su pitanja i odgovori. Da se nisu pominjala imena, treći prisutan drug ne bi nikada znao o kome druga dvojica razgovaraju. No kako su imena pominjana, onda se znalo ko je ko u BiH, ko je čiji, ko stoji iza koga, kakva je čija prošlost do pradjeda, pa ako kandidat nije moj ima da mu nađemo mahanu kod pradjeda i definišemo ga kao goreg od dvojice. A kako je treći drug znao o čemu i kome govore, nakon nekog vremena se i on uključio: stanite obadva, i u pravu ste i jedan, i drugi.
Ti što pitaš, i što osporavaš kao prihvatljivo objašnjenje odgovora koje dobivaš si sasvim u pravu. Ali ovaj što odgovara je isto u pravu jer narod zna za koga će glasati.

Tek tada je rasprava dobila novu dimenziju. Narod ne zna, ustvrdi prvi drug. I narod to ne može znati. Narod se vodi osjećajima i emocijama a ne bilo čijim kompetencijama ili činjenicama iz prošlosti. Narod ima dovoljno svog posla, borba za život, i ne treba se niko kriti iza naroda niti oni koje narod bira treba da idu za narodom. Potrebno je sasvim obrnuta slika. Onaj koga narod bira treba na najbolji način da radi svoj posao. I ne treba da kaže: ja sam najbolji među vama. Ili, ja ću pobjediti. Pogotovo ne smije lagati. Ne smije skrivati lopovluke iako sam nije lopov. Ne smije promovisati nepotizam. Onaj koga narod bira treba da zna kako će obavljati funkciju na koju se bira. Treba da zna kako da izađe na kraj sa svim ograničenjima koja su očigledna. Treba da dobro vodi računa šta priča i obećava da ne priča narodu ono što nema nikakve stvarne veze sa funkcijom na koju se bira. Treba da bude skroman i da se ne nameće. Treba da bude autentičan, da služi Državi i svim njenim stanovnicima prema Ustavu bez obzira na razlike i treba da bude spreman u svakom trenutku da preuzme odgovornost a ne da se krije iza raznih objašnjenja.

Uz veliko strpljenje, koji je pokazao drugi drug, nakon ovog je kazao: Znam. Ali svi lažu. Ja sam član stranke koja stoji iza ovog kandidata. Moje je da glasam za njega. No ni drugi drug nije odustajao: i ja sam član stranke. I ja želim najbolje za našu stranku. Ali nekada možda treba biti gore da bi bilo bolje. Što bi narod rekao, treba prikratiti muke. Ako stvari idu ukrivo, bolje prije da propadnu kako bi se krenulo iznova pravim putem.

Treći drug, koji je bio zbunjen, koji tvrdi kako je pokušavao pomoći ali mu iz nekih razloga ne daju da dadne neki doprinos, ipak je znao da ova diskusija postaje beskorisna. On se uključio i zaključio. Slušajte mene, sva ova priča je džabe, neke kakav god hoće ja mislim da će narod glasati za boljeg od goreg. Ne zato što će biti bolje, možda će biti i gore, ali bilo je i do sada kako je bilo, pa šta. Nikada bolje nismo živjeli. Historijski budžet. Rast ekonomije. Rast uposlenih. Dobro, nije 100.000 ni u četiri, ni u osam godina ali Covid19, kriza Ukrajina, Dodik i Čović. Još da je vratiti ove cijene koje su podivljale, da je zaustaviti odlazak ljudi vani, daje podignuti obrazovni i zdravstveni sistem, da je više pravde a manje lopovluka, da je reda i sistema, da je manje blokada i razvaljivanja Bosne i Hercegovine, da je manje sigurnosnih prijetnji,… onda bi mogli komotno glasati i za goreg. Uostalom, treba samo ovo vrijeme do izbora da iskoristimo i još malo razjasnimo ko je bolji a ko gori, za svaki slučaj, i stvar je riješena i među nama usaglašena. Glasaćemo jednoglasno.

O Fuad Sisic

Fuad ŠIŠIĆ rođen je 20.06.1960. godine u Raduši (Tešanj), od oca Mehe Hadžimehić-Šišić i majke Nure, rođene Pobrić. Osnovnu školu, kao i Gimnaziju, završio je u Tešnju a zatim i studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu 1984. godine.

Radni vijek je započeo u Unico filter početkom 1984. godine. Uz rad predaje stručne predmete u srednjim školama u Tešnju. Početkom aprila 1992. godine angažuje se u odbrani na različitim dužnostima da bi u julu 1994. godine izabran za Prijelaznog općinskog načelnika u Tešnju, a zatim 1997. godine i za Općinskog načelnika. U firmu Unico filter (kasnije MHBA) se vraća krajem 2000. godine i ostaje do 2008. godine u privredi. Krajem 2008. godine je izabran ponovo na poziciju Općinskog načelnika a 2012. godine i na poziciju Predsjedavajućeg Općinskog vijeća. U MHBA se vraća 2013. godine i ostaje do kraja 2016. godine. Od početka 2017. godine radi u privatnoj kompaniji SARAČEVIĆ, Tešanj.

Kroz neformalno obrazovanje prošao je edukaciju prodajnih vještina (USAID, MANN+HUMMEL), organizacijskih vještina (ADIŽES, Novi Sad), rukovodnih i menadžerskih vještina (CRESOM, Kalifornija; MANN+HUMMEL). Pohađao je mnoge edukacije u Bosni i Hercegovini i okruženju, kao i online edukacije. Bavi se pitanjima uloge rukovodstva i organizacijske transformacije uz elektronsku podršku, postavljanjem ciljeva, donošenjem odluka i korištenjem neophodnih menadžerskih alata.

Uz profesionalni rad je istovremeno obavljao niz drugih političkih, privrednih i društvenih poslova. Dobitnik je mnogih priznanja, a najznačajnija su: Lokalni lider desteljeća (Liga humanista), Najnačelnik (2011. godine), Plaketa Općine Tešanj (2015. godine).

Objavljene knjige:

- Početnica na računarima (1999),
- Reinženjering poslovnih procesa (2001),
- Rukovođenje (2003),
- Menadžerske vještine (2005),
- Nije kriv (2007),
- Rukovodni i menadžerski alati (2011),
- Organizacija (2013),
- Srcem i sredinom (2020)


Tešanj, 11.09.2020

Komentariši