TESANJ.NET stranica grada
Zaboravio sam jutros nešto, sada je veče, i ja već ne znam
ni šta to bješe, možda je i pjesma neka posrijedi, kako bih
i mogao znati ono što sam smetnuo s uma, ali jasno ćutim
da je naročit imalo značaj, pa i presudno da je za me bilo,
bez toga da ne bih ni živ mogao biti ovako sluđen kakav
sve više postajem, štaviše: ni rodio se ne bih da slučajem
nekim nikada ne bijaše toga što sam iz memorije temeljito
i sveobuhvatno izbrisao, a što, uprkos logičkom paradoksu,
mogu još snažnije i još prilježnije, bez prestanka takoreći,
potiskivati u cerebralnu tminu, mada se gorljivo trudim,
pokušavam, sve od sebe dajem, ništa drugo zapravo i ne
činim već nastojim da se toga nečega neznanog prisjetim,
i uopće pri tome ne gubim samopouzdanje niti vjeru da
uspjet ću, iako mislim sve nesigurnije i sve maglovitije
razumijevam jesam li se ikada nečega sjećao, bilo čega,
pa kako bih, onda, mogao i pomisliti da sam imao nešto
što je i zapamćenje zavrijedilo, jer ono što se nije kao
kristalno znanje u mojoj svijesti ugnijezdilo ni spoznati
mogao nisam, a ni zaborav mi, tada, ne bi mogao tegobu
ovakvu predstavljati i uzrokovati ovaj grdni očaj u koji
sam se strovalio kao u mračnu provaliju kojoj ni širinu
ni dubinu ne razaznajem, dok nezaustavljivo padam
i tonem propadajući munjevito, s osjećanjem da sve
o čemu zborim traje, u stvari, otkako postojim, premda
ne bih mogao ustvrditi da imam valjan pojam o vremenu
što je minulo niti o onom koje upravo promiče stremeći
gore, tako mi se čini, dok ja padam dolje, sve dublje,
ali ne bih se usudio ni u tome biti apodiktičan, kamoli
da bih smio prisegnuti, jer u šta bi se, napokon, i mogao
zakleti smetenjak što ne pamti ni najveću vlastitu svetinju
koja je, po svemu sudeći, bila on sâm u svojoj suštini,
pa sada može još jedino bilježiti ove nesuvisle riječi, taj
pregled raspadanja, ali smjesta, bez odlaganja i žurno,
dok nije i njih počeo zaboravljati i razum dok mu se nije
apsolutno razlomio, jer sluti kako će tada dospjeti u stanje
u kojem neće znati ni da ga je jedanput na svijetu ovome
bilo, mada i taj svijet provizorijem odavno doživljava,
a sebe u njemu kao avet koja je, eno, ovog časa proletjela
sijevnuv pod utvarnom krošnjom onoga tamo nekakvoga
stabla, ili kandelabra, ili ko bi sad već umio da kaže čega
