Ulica

Nekog pogodi pjesma, a nekog slika. Tebe su pogodile dvije sasvim slučajno pronađene slike iz tvoje ulice. Prva iz juna, druga iz avgusta 1973. godine. Kao da si sjeo u vremeplov i zavirio u to vrijeme. U bezbrižno djetinjstvo. Izgradnja kuća u tvojoj ulici, od škole Huso Hodžić, do pumpe INA, počela je krajem 1960-ih. Tvoja kuća je useljena kao prva, u ljeto 1967. godine. Taman da ujesen kreneš u prvi razred osnovne škole.

Na prvoj slici iz 1973. godine, prizor je koji si godinama gledao sa prozora svoje kuće. Desno je kuća učiteljice Nurke Ćehajić. Kuću je kasnije od učiteljice Nurke kupio Mujo Hadžalić. Odmah lijevo do kuće je zasijano zemljište. Sa biljkama već poodmaklim u rastu. U dnu oranice naslućuje se razuđeno korito rijeke Tešanjke. Tada obraslo gustim stablima i šikarom. Upravo na toj oranici za par godina je izgrađena zgrada Simetrala. A na mjestu kuće učiteljice Nurke, danas je savremena stambena zgrada Saračević. Na lijevoj strani fotografije dobro se vidi krov ondašnje zadruge. Tu se vršila prodaja, ali i otkup raznih proizvoda. Tu ste donosili na otkup puževe, a nekoliko godina su otkupljivani i živi golubovi. Trotoarom, sa školskim ruksakom na leđima, upravo nailazi djevojčica Alma Braković. Samo što nije skrenula lijevo u svoju kapiju, koja se vidi u dnu fotografije. Kraj je školske godine. Alma je vesela. Prošla je odličnim uspjehom, kao i uvijek do sada. Smiješi joj se akademska budućnost. Djevojčici Almi u susret dolazi komšinka Barica Vincar. Ona je supruga tešanjskog veterinara Ivana. Stanovali su u zgradi kod stare gimnazije. U donjem stanu, gledajući od ulice sasvim lijevo.
Tada u prodavnicama nije bilo očišćenih pilića. Tvoja mati je kupovala živo pile na pijaci. Zatim bi te slala teti Barici, da je zamoliš da ga ona zakolje. Preko ulice si prenosio pile svezanih nogu, dok se ono otimalo i batrgalo u tvojim rukama. Teta Barica je čim čuje molbu, odmah sa sjekiricom izlazila iz stana. Stavljala je pile na panj u dvorištu ispred zgrade i hitro mu odsijecala glavu. Nakon toga je išla za svojim poslom. Ti si morao čekati da pile bez glave odskakuta nekoliko krugova po dvorištu. Kad iskrvari i umiri se, uzimao bi ga ponovo za svezane noge i preko ceste se vraćao kući. Glavu si bacao u kantu za smeće. Mati je obično čekala sa vajnikom vrele vode. U vajniku je pile perutala, vadila iznutricu i pripremala ga za pečenje.

Na drugoj slici iz 1973. godine su dva dječaka iz tvoje ulice Braće Pobrića. Dječaci su pored komšijskog psa, zvanog Đeri. Stariji dječak je zastao, čeka da ga fotografišu. Pa će se nastaviti igrati sa Đerijem. Dok mlađi zaigran, sjedi na travi i ne obraća pažnju na fotografa. Igraju se u dvorištu komšinice Fahire Mehuljić (Ibrahimovce). I pas je njen, domaći. Očito je raspust, jer su dječaci opušteni i potamnjeli od sunca. Travnjak pred kućom, prepun livadskog cvijeća, sazrio je za kosidbu. Iza leđa dječaka su drvene kanate (ograda), ulica i zgrada stare gimnazije. Fotografiju je napravio Hasan zvani Māme. Mlađi sin od Fahire (Ibrahimovce), brat od Huseina Huske Mehuljića. Hasana zvanog Māme je ulica, a i cijela čaršija dobro zapamtila. Naime, on je 1985. godine, u nagradnoj igri, dobio novog golfa 2. Taj događaj je 1985. godine bio fantastičan dobitak. U poređenju sa dominirajućim ladama, pezejcima i jugićima, golf 2 bio je pun pogodak. Bordo golf 2 se mjesecima u ulici ponosno kočoperio, uvijek blistavo opran. Māme je nastojao da uvijek bude čist i ulašten. Nažalost, zbog zatajenja srca, Māme je brzo napustio ovaj svijet.

Tada je običaj bio žene zvati po imenima muževa. Pa si u komšiluku imao Džaferovcu, Asimovcu, Ismetovcu i Hamzalijincu. Izuzetak je bila Mensa. Nju nisu zvali po muževom imenu (Smail), nego po muževom nadimku (Bata). Pa je ona bila Mensa Batinca. Tvoja mati, naravno Sakibovca, “pazila” se sa Ibrahimovcom, Māmetovom majkom. Nekoliko puta sedmično ste ti i mati kod njih dolazili na večernje sijelo. Oni su redovno kupovali zagrebačku rtv reviju Studio. U njoj je bio tv program za cijelu sedmicu. Kao i sadržaji nadolazećih emisija. Studio je uvijek stajao pored televizora. Niste išli kući dok ti ne pročitaš kompletnu reviju. Ponekad su sinovi, Huska ili Māme, svojoj majki donosili i Oslobođenje. Ono je onda izlazilo u ogromnom formatu. Dvostruko većem nego danas. Čitao si i njega. Komšije su u čudu govorile “dijete čita novine veće od njega”. Zapamtio si komšinku Ibrahimovcu i kad ti se rodio najmlađi brat, Kenan. Ibrahimovca je u novembru te 1975. godine došla mami na babinje. Donijela je tepsiju vlastite baklave i gajbu narandža sokova Bosanka Doboj. To su bili dani kad se komšija pazio kao rod rođeni. I više.

Tih godina u ulici, nije te doticalo mnogo podražaja iz vanjskog svijeta. Ponekad ti je u kući pažnju privlačio završetak radio vijesti. Spiker je govorio “A sada sport i šah”. Toliki je uticaj i snagu šah tada imao, da je bio redovan dio vijesti. Država je znači, ravnopravno tretirala i tjelesna i intelektualna nadmetanja. To te ujedno podsjećalo gdje ti otac svaki dan provodi vrijeme nakon posla. Šah kao intelektualna igra, onda je bio toliko jak i popularan, da se na gimnazijsko igralište pored lopti, svaki dan donosila i šahovska tabla. Obično se sjedilo u hladu ispod griča, i igralo šaha na ispadanje. Šah je često donosio Zoran Dobnik Dujko, brat od Suzane, sin Jože i Dragice. Kao i Jasmin Mešić, sin od Jusufa i Šefike. Ali i Dragutin Bratić, Fadil Sinanović Čanta i Nedžad Brkić.

Ili kad je spiker na radiju nabrajao vodostaj rijeka u centimetrima. Dunav kod Bezdana, Dunav kod Apatina ili Tisa kod Bečeja. Pitao si se zašto i kome, svaki dan navodi te brojeve. Zamišljao si te velike rijeke, koje su i u tvom školskom atlasu bile duge i podebljane.

Kako idu godine, postao si svjestan kako život brzo prolazi. Posebno jer si imao privilegiju, da skoro cijeli život živiš u jednoj ulici. Šetajući svojom ulicom Braće Pobrića, naviru ti sjećanja na djetinjstvo i mladost. Imao si još jednu posebnu privilegiju. U istoj ulici i živjeti i školovati se. Osnovna škola bila ti je daleko stotinu koraka, a gimnazija dvostruko manje. Iz ulice si otišao na četverogodišnji studij u Sarajevo. Pa na godinu dana u Srbiju, u vojsku (JNA). Odlazio si da se vratiš. Uspomene iz ulice u tvojoj glavi čine decenijama neprekinuti niz događaja. Doslovce svako mjesto te na nešto podsjeća. Ovdje ste igrali klikera, ondje kūća, a tamo ste se kupali u rijeci.

I zar je čudo kad te pucaju flešbekovi. Kad te zgusnuta sjećanja stalno podsjećaju na neke momente iz prošlosti. “Okidač” im je svako mjesto u ulici, i svaki trenutak dana ili noći.
I danas uživaš u šetnji svojom ulicom. Najljepše je uveče, kad nema gužve. Te večernje šetnje, posebno tokom ljeta, prepune su emocija. Kad si bio mali, ulica je u ljetnim večerima bila prepuna. Sve komšije su tražile osvježenje. Sjedili su pred kućama, stajali kraj baštenskih ograda ili lagano šetali. Ti si se igrao “limuna i narandže” ili “žmire – ganje”. Ili si sa drugovima sjedio u podnožju griča, gdje ste neodređeno maštali.

Ako si se i igrao, uvijek si u trku zastajao, da pozdraviš komšije. Pa opet u trk. U školi, i kod kuće, učeni ste da se komšija mora pozdraviti. Makar on i ne odgovorio svaki put. Kad si se vratio sa studija, shvatio si da moraš pozdravljati dosta manje ljudi. Počelo je osipanje tvoje ulice. Povratkom iz vojske, bilo ih je još manje. Onim preostalim, svjesno si upućivao još veću pažnju. Nikad ti nije bilo mrsko stati, pozdraviti, i upitati barem “kako ste”. Bez obzira što te u čaršiji čekalo društvo. Uzvraćali su ti pažnjom i lijepim riječima za tvoje roditelje. Nažalost, skoro cijela ulica je nestala. Uveliko su počela odlaziti čak i djeca tvojih komšija. Tvoji divni drugovi Nedžad Brkić i Hajrudin Galijašević Den takođe više nisu tu.

Na donjoj strani ulice živjeli su: Mahmut Štroco Bajramović i Safeta, Rasim Grof i Amira Begović, Edib i Nafa Mahmutefendić, Ivan i Barica Vincar, Mahmut i Rasma Mehinović, Ramiz i Mersida Brkić, Fikret i Zumreta Hadžismailović, Murat i Ifeta Polutak, Jozo i Zlata Katinić, Hasan i Nadira Mešić, Olgica Mrnjaus, Ćazim i Besima Galijašević, Ivan i Marta Bratić, Hamzalija i Safija (Bija) Škapurević, Kasim i Hafa Husejnović, Džafer i Tajba Braković, Mujo i Kadrija Hadžalić, Nurka Ćehajić.
Na gornjoj strani ulice živjeli su: Mujo i Isma Denjalić, Adem i Mina Livnjak, Mehmed i Habiba Bedak, Muhamed i Adila Brkić, Izudin i Fadila Beba Alićehajić, Ibrahimovca (Fahira) Mehuljić, Jusuf i Ćima Dizdarević, Hasan i Fatima Ajanović, Smajl Šuco i Hanifa Medarić, Sakib i Safida Brkić, Ibrahim i Fahrija Braković, Asim i Besima Galijašević, Ismet i Šemsa Dubošlić, Smajl Bata i Mensura Handžić , Avdo i Ćamila Mešić, Hasija i Sabiha Huskanović, Jusuf i Šefika Mešić, Mahmo i Mina Deljkić, Ahmet i Alija Elezović, Ćazim Smailbegović Cindro i Stoja.

-Autor prve fotografije je Emir Braković, a druge Hasan Mame Mehuljić.