TESANJ.NET stranica grada
Između 1970. i 1990. godine tešanjska čaršija natjecala se u znanju. Čitati knjige, završiti srednju školu i fakultet, zaposliti se u rastućoj tešanjskoj industriji, sve su to bili pojmovi uspjeha. Grad je rastao i stasao, pa su i pojedinci pratili trendove. Knjige i čitanje bile su teme u školi i u porodici, ali i na javnim mjestima. U Tešnju se, kao malo gdje, čak i na otvorenom raspravljalo o knjigama i piscima. Jedno od takvih mjesta tokom 1980-ih bila je slastičarna Lero. Prva u nizu od desetak objekata kod parka OŠ Huso Hodžić. Danas je na mjestu tih objekata parking Rada.
Vlasnik slastičarne Lero i glavni pokretač tema o knjigama i književnosti bio je Ramo (Ramadan) Aljoski, rođen 1956. godine. I to naravno nije bilo slučajno. Ramo je u svom rodnom Brodu Prizrenskom završio gimnaziju. U školi je razvio veliku ljubav prema historiji i književnosti. Pošto mu rodna varošica nije omogućavala nikakav prosperitet Ramo se nakon gimnazije odlučio zaputiti u svijet. Ali prvo je morao odužiti “dug” državi, odnosno odslužiti vojsku (JNA). Država je bila milostiva prema njemu. Poslala ga je na more. Narednih osamnaest mjeseci Ramo je proveo kao mornar u Puli. Život na moru mu se svidio. Nakon okončane vojske odlučio je ostati na moru i pokušati naći i posao.
Ramina rodna varošica Brod Prizrenski, nalazi se na Šar planini na Kosovu. Smještena je na čak 1400 metara nadmorske visine. Skoro dvostruko više od najviše kōte tešanjskog Crnog Vrha. Prvi zapis o Raminom rodnom Brodu seže još u 1348. godinu. Vjekovima je u Osmanskom carstvu varošica Brod bila raskrsnica i značajan ekonomski centar. Poslije propasti Osmanskog carstva 1912. godine Brod naglo slabi i ljudi se masovno iseljavaju. Većina porodica seli za Tursku i Makedoniju.
Nakon odslužene vojske Ramo se 1978. godine zapošljava u hotelu u Makarskoj. Iste godine upravo u Makarskoj upoznaje i djevojku iz Tešnja, Kiju Halilović. Lijepa Tešanjka izuzetno ga privlači i Ramo iste godine napušta more i vraća se na kontinent. Mijenja Makarsku za Tešanj. Ubrzo ženi svoju Kiju i dobijaju sina Eldana. Pošto je porijeklom sa Kosova, u Tešnju su Ramu odmah etiketirali kao Albanca. Ali on je u svakom razgovoru insistirao da on nije Albanac nego Goranac. I da njegov jezik nije albanski nego goranski, koji podsjeća na makedonski. Bezbroj puta je u ugostiteljskim objektima koje je držao, svima koji su htjeli slušati, pričao o historiji svog Broda Prizrenskog i svojih Goranaca. Da su smješteni na jugu Kosova, uz samu tromeđu granice prema Makedoniji i Albaniji. Da imaju svoj goranski mikrojezik i islam kao vjeru. Te da ih dobrim dijelom čine i Bošnjaci, koji su se u vrijeme Austro-Ugarske aneksije BiH, pri povlačenju preko Sandžaka na jug, zadržali na Kosovu, na Šar planini.
Po dolasku u Tešanj Ramo je radio u Ukusu, pa u Enkeru. Tešanjska industrija tih godina bila je u velikoj ekspanziji. Primala je svu raspoloživu radnu snagu. Ipak Ramu, književnu dušu, rad u industriji nije previše zanimao. U Tešnju je vanredno upisao ugostiteljsku školu. Bez koje se u onoj državi nije mogao raditi ugostiteljski posao. Tokom školovanja postao je izuzetno prisan sa profesorom Dragoslavom Vlajkovićem. Nakon završetka škole prvo radi kod Salke Hadžiselimovića Tutana u bifeu Tošk. Zatim kod Nurke Hadžinumanbegovića u kafani Kovačnica. I konačno 1984. godine samostalno otvara kafanu u Bukvi, u kući Mehičića, preko puta Pobjede. Interesantno, bez obzira na sve silne kafane i ugostiteljske obrte kojim se bavio, Ramo nikada nije konzumirao alkohol.
Uskoro je odlučio proširiti posao. Kupio je veliku kamp prikolicu za gril. U društvo je uključio i badžu Aziza Derviševića (oca od Nadire Natke, Jasmina Đuze i Nedžada Nećka). Tako Ramo i Aziz svake subote sa gril prikolicom odlaze na stočnu pijacu u Matuziće. Ramo zbog posla a Aziz zbog druženja. Također obilaze i otvaranja džamija, vašare i sportske turnire.
Između 1996. i 2000. godine Ramo drži restoran u srednjoj školi u Tešnju. Zatim 2001. godine zakupljuje kantinu u OŠ Rešad Kadić Tešanj, gdje i okončava radnu karijeru.
Ramo-Ramadan bio je intelektualac iz naroda. Ljubitelj pisane riječi. Bez velikog formalnog obrazovanja, ali izuzetno načitan i širokih interesa. S njim se moglo nadugo i naširoko pričati o literaturi. Onaj ko je imao vremena, a nije htio u kafanu, kod njega je uvijek bio dobrodošao. Pored Ramine slastičarne Lero, kod osnovne škole Huso Hodžić, bistrile su se knjige i aktuelne teme. Umjesto pića, naručivale su se ture sladoleda. Tu si uvijek mogao zateći dežurne “mislioce” spremne da prihvate bilo kakvu debatu. Književnu ili političku. Pored slastičarne Lero, isto društvo sastajalo se i na književnim večerima. Pomenućemo samo: Muju, Ibrahima, Dragoslava, Fadila, Enesa, Uzuna, Sakiba i Leparu. Bilo je to mjesto kakvog nažalost više nema u javnom prostoru Tešnja.
Ramo nas je napustio 2021. godine. Tiho je otišla jedna pomalo boemska i samozatajna duša, koja je i ne htijući to ostavila trag u ovoj čaršiji.
(Zlatne godine 3 📖🎸)
