1973. vs 2026.

Nekad i sad! 1973. vs 2026! Isto mjesto u čaršiji! Vremenski raspon pedeset tri godine. Na fotografiji iz 1973. godine na krovu ruševne kuće je dječak. Popeo se na krov jer je mangup. Ime tog mangupa je Zejnil Šljavić Kuna.😏

Ime čovjeka koji ide trotoarom, uprkos dobroj fotografiji, nikada nije pouzdano utvrdjeno. Fotografija je odlična, ali ponekad ni to nije dovoljno.
Na fotografiji iz 1973. godine drveni stub za prenos struje stoji na sredini trotoara. Na fotografiji iz 2026. godine je nestao. Skupa sa drvenim stubom, nestali su i njegovi nazivi. Doskora smo ga zvali bandera ili štanga. Skupa sa štangom nestao je i štender. Pojam koji je potpuno izašao iz upotrebe. A nalazio se na krovu svake kuće. Metalni nosač T oblika, preko kojeg se u kuću uvodila struja.

Većina upitanih da uoči najveću razliku između ove dvije fotografije, odgovorila bi da je to nova kuća na mjestu stare. To je logično. Čaršija je atraktivna za gradnju. Živjeti ispod Gradine nekome je stvar prestiža.
Logično jeste, ali nije tačno! Nešto drugo je najveća razlika između stare i nove fotografije.

Ćevabdžinica Školjić sa lijeve fotografije je zatvorila svoja vrata! Nakon punih šezdeset godina rada i dvije generacije iste porodice. U ćevabdžinici su prvo radili Mehmedalija i Hamida Školjić, a zatim su nastavila njihova djeca, Nedžad i Emina. Gotovo je! Nema više najukusnijih ćevapa u čaršiji. Nema ni sočne i zapečene lepine za prste polizati. Još jedna od posebnosti onog starog Tešnja je zauvijek nestala. Možda i posljednja. Jedna od “must have” stvari za učiniti, kako za domaće, tako i ljeti za dijasporu, nestala je. Utorak i petak, pijačni dani u Tešnju, više nikada neće biti isti. Da se guraš da pojedeš pet, sedam ili deset ćevapa. Ovisno o raspoloženju. Sa lukom naravno. I sa puno bibera i soli. Uz prateću čašu vode, papirnu salvetu i obavezno Eminino: “izvolite, prijatno”. Tradicija od šest decenija je nažalost nestala.

Nestaćemo i mi.⏳️