Iz reda višega izvedena, stasala je obmana cijela:
prijetnje i ucjene, puk i urote i sakralni mitinzi…
Opet su scenom povijesnom ovladali oholi vikinzi
koji, o tempora!, slave sublimni spoj duha i tijela
Kad bi vidjet ih i čuti mogao onaj stari Rimljanin,
stvári po sebi odan, što kaza: Non quis, sed quid,
jamačno bio bi zapanjen, i bilo bi ga više no stid
pred licem kakvo je zadobio ni bog ni zemljanin
I božansko u dobu blasfemije tmurna je babaroga
(s njima ko nije, narav će Njegovu iskusit mrku!),
dok oni imetak društveni zgrću za sebe i za svoga
Evo, u bestijarij i pjesnik se uključi ovim sonetom,
udovoljivši aksiomu pripisanom mudrome Grku,
idiotom ćuteći se već i na njegovu koncu, netom
(6.6.2018.)