TESANJ.NET stranica grada
Sve mučnije, i sve rjeđe, razgovaram sa ljudima,
i činim to samo ako sam prinuđen, a i tada šturo,
procijedivši, uvijek, tek toliko koliko je neprilici
neophodno. Kad počinju kitnjast izraz da koriste
vlastitome magnovenju da bi me priveli, služeći
se, shodno, i tjelesnom ekspresijom, oduprem se
tome, pa odlazim žurno, bježim poput zeca pred
zapetom puškom – izbjegavajući da se izobličim
i zarežim vučijom njuškom, jer ne mogu, sluđen,
niti da ih gledam, a zatim se hrvem s depresijom
No u isto vrijeme malo spijem, jer čitam sve više,
ponovno se i knjigama predam što ih već gotovo
i naizust znadem, klasicima dakle, ali satima sam
i nad diletantskim štivom, jer u njemu sitnozorno
tragam za nedovršenom, ili, češće, za neuočenom
potencijom. Ipak stižem i da sebe sama ispisujem:
doslućujem tihu prozodiju, riječ svaku posvećeno
biram, rečenicu cizeliram, ponekada stihu idealan
oblik ištem, tajni ritam osluškujem, u grafemi već
ga bištem – istinitu pjesmu nad pjesmama snujem
Ne samo pjesništvo, psihologe, filozofe, i znanost
o društvu štijem, libre historijske i sakralna pisma
(koliko ih, Bože, imaš!), teologe, fizičare, biologe,
antropologiju, i ne niječe niko da je čovjek po tom
čovjek što je otvoren spram ljudi sviju – ili zoon je
politikon ili ni čovjekom nije, ali bivam uvjerenim,
dana svakog sve jasnije, da je jezik sebe dosegnuo
tada kad u njemu, u tom svojstvu svoje monološke
supstancije, osamljeni čovjek, kao u svetom hramu,
s Bogom kojem prisegnuo je, sam nad sobom bdije
(14.11.2019.)
