“Uvijek demoliram mostove iza sebe,
tako da nemam opciju povratka unatrag.”
Firdtjof Nansen
Alma Čolo, 62-godišnja Sarajka i 30-godišnja članica SDA, poznata državna parlamentarka, aktuelni član Predsjedništva SDA BiH i osoba sa značajnim stranačkim i javnim rejtingom donijela je odluku o odlasku iz SDA. No na to smo se navikli. Na odlaske. Niko nikoga odavno i ne pokušava zaustaviti. Vrata su svima širom otvorena, za odlazak. Kao što su nekada bila za ulazak. Nije dobro da vrata budu širom otvorena ni u jednom, ni u drugom slučaju. No šta je – tu je.
Prvi komentari koje sam čuo od stranačkih aktivista su bili: tako je to, prvi puta kada ne dobiju funkciju – odlaze. Neki drugi su kazali: šteta, pa dokle više? Zašto se ništa ne poduzima? Treći su slegali ramenima. Ipak najveći interes izazivaju obrazloženja odlazaka onih koji odlaze i odgovori ili izjave onih koji ostaju u samom vrhu SDA. Alma je poznata kao osoba koja se ne ustručava govoriti ono što misli. Tako sada znamo da ne misli loše o Bakiru Izetbegoviću, da se predsjednik Bakir Izetbegović promijenio od kada se njegova supruga politički angažovala i da je Sebija Izetbegović najmoćnija žena u SDA. Alma tvrdi kako na sjednicama Predsjedništva SDA nema ozbiljnog razgovora ni o problemima ni o rješenjima, nema otvorene diskusije jer se takav ambijent kreirao pristupom predsjednika Izetbegovića i otvorenom nekritičkom podrškom takvom pristupu Šefika Džaferovića. Većina šuti.
Nije se Alma ustručavala ni da kaže da je predsjednik Izetbegović nije nazvao da razgovaraju o razlozima odlaska, nije je uopće nazvao ali da je nazvao Šefik Džaferović i kazao da je najviše štete time sebi nanijela. Da, kazala je i to kako je zbog njene diskusije na posljednjoj sjednici Predsjedništva SDA dobila neprijatnu sms poruku Sebije Izetbegović.
Slušam prve komentare: Sada priča. Što nije pričala dok je bila u SDA? Da, to jeste pitanje: zašto nije nastavila djelovati u Predsjedništvu i o tome pričati bar u mjeri u kojoj je to do sada činila? Vjerovatno bi bila eliminisana iz stranačkih organa u narednom mandatu ako se nešto ne promijeni ali bi nakon toga imala moralno pravo o tome i javno govoriti kao član SDA. Ovako, makar bila istina sve što je kazala, ne može pobjeći i od neke vrste samodiskreditacije. Bez obzira što je par godina do penzije bez jasnog angažmana za nju osobno veoma neugodna situacija. Politička stranka ipak nije obično udruženje građana.
S druge strane, sa strane organizacije, organa stranke ima mnogo više pitanja. Zašto svi ostali šute o tome a još uvijek tamo sjede? Je li šutnja odgovor na sopstveni status ili na zajedničko dobro? Zašto Predsjednik ne potiče diskusiju, debatu o važnim pitanjima, temama, rješenjima za probleme koji postoje? Zašto Predsjednik ne stimuliše razgovor o PLUS i MINUS internih faktora i PLUS i MINUS eksternih faktora o stanju u SDA a ne samo o negativnom uticaju eksternih faktora? Zašto se kreira ambijent nepogrešivosti vodstva i kolegijalne beskorisne podrške kada nepogrešivost nije svojstvo vodstva (ljudi) a pogotovo kada je prisutna pogrešnost u nekim segmentima očigledna? Stranački organi bi trebali biti mnogo snažniji od pojedinaca, i trebali bi tom snagom na najbolji način sačuvati pojedince kada se oni nađu u ozbiljnim dilemama. A nikako ne ostavljati onome ko odlazi da ima osjećaj kako rukovodstvo jedva čeka da se to dogodi. A dugo sam vremena i sam imao upravo takav osjećaj.
Može li neko zamisliti da se na narednom kongresu SDA u oktobru za preuzimanje predsjedničke pozicije od Bakira Izetbegovića kandiduju od stranačkih organa Šefik Džaferović, Elmir Jahić, Šemsudin Mehmedović, Alma Čolo, Elmedin Konaković, Kemal Ademović, Denis Zvizdić i Semir Efendić kao dugogodišnji članovi i funkcioneri SDA? I da izađu sa ozbiljnim programima pred sve skupštine općinskih organizacija i iste predstave. I bez obzira na konačan ishod, nastavljaju zajedno djelovati u implementaciji najboljeg rješenja. Bez obzira kakav raspored bio na funkcijama!